Oživljavanje Vojnovićeve drame u autentičnom ambijentu sa zvjezdanom glumačkom postavom

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 27. kolovoza 2024., Festivalski dramski ansambl: Ivo Vojnović, Ekvinocijo, red. Krešimir Dolenčić, Posat, 27. srpnja 2024.

• 

  Na ovogodišnjim je, 75. po redu Dubrovačkim ljetnim igrama prva dramska premijera bila Goldonijeva Kafetarija pametnoga i propitujućega redatelja Paola Tišljarića, ravnatelja Kazališta Marina Držića, o kojoj je puno pisano s različitih stajališta i iz različitih vizura. Kako je zaborav u našemu društvu bitna kategorija, kako ljudī, tako i predstavā, podsjetit ću samo da je nakon Kafetarije Goldoni-Radić godine 1978. na Gundulićevoj poljani s Izetom Hajdarhodžićem i Mišom Martinovićem, istoj onoj na kojoj je 1964. praizveden Držićev Dundo Maroje u integralnoj verziji, za vrijeme prve godine ravnateljstva Fani Muhoberac, u režiji Koste Spaića i s maestralnim Izetom Hajdarhodžićem, Mišom Martinovićem, Perom Kvrgićem, Ivom Kadićem, Zorkom Rajčićem…., ispred Sponze, Orlanda i Zvonika izvedena i Kafetarija u režiji Vinka Brešana i dramaturgiji Mire Muhoberac, autorice i dramaturške adaptacije (scenograf Marin Gozze, kostimografkinja Doris Kristić, obrada glazbe i autor tekstova songova Mate Matišić, koreografkinja Ana-Maria Bogdanović, jezični savjetnik Maro Martinović), s Pjerom Meničaninom kao Lukšom i Nikšom Butijerom kao Franom. Ta je predstava, dramaturški smještena u vrijeme Radić-Goldonijevih sedamdesetih godina, kao svojevrsna joj posveta, bila rasprodana i za sljedeću sezonu, jer ju je publika pohodila u ogromnome broju, ali doživjela je sudbinu još nekih predstava: naime, nova ju je intendantica skinula s repertoara.

  Zanimljivo, ove su godine umjetnička ravnateljica DLJI-a Martina Filjak i ravnateljica Drame Senka Bulić (jedan je od bivših ravnatelja, Ivica Prlender, svoju funkciju imenovao intendantskom, uveo poslovnu ili sl. ravnateljicu koja i dandanas ravna financijskim dijelom Igara, a Filjak se odrekla funkcije intendantice i postala umjetnička ravnateljica, zapravo ravnateljica glazbenoga programa, i postavila kao ravnateljicu Drame ravnateljicu/intendanticu HNK-a Varaždin Senku Bulić, što već godinama egzistira kao praksa: naime, multipliciranje umjetničkih poslova, što je prezahtjevno pojedincima i u konačnici se uglavnom pokaže neizvedivim – naime, Dubrovačke ljetne igre iznimno su zahtjevan umjetnički festival koji traži pun i potpun angažman i cjelogodišnju fokusiranost i nazočnost u Dubrovniku barem za vrijeme trajanja Igara, bez umjetničkih angažmana izvan Grada) ostavile i nekoliko predstava prošlogodišnjih Igara.

  

  Problem ambijentalnosti na Igrama kojom se mnogi bave već godinama, a poneki i ne znajući o čemu zapravo govore, misleći da su njihove ideje jedine prave i točne, eskalirala je zadnjih godina i Igre se nažalost pomalo, ali sigurno, osim nekih iznimaka, vraćaju početcima početaka, Ljetnoj pozornici Igara na Gradcu na kojoj su na početku igrane sve predstave, a gdje su već cijeli niz godina radionice Igara. Ove godine, ali i prošlih godina, Igre su zasjele u Park Gradac, postavivši klasičnu pozornicu za ljetne festivale (a mi se nadamo da su Igre više od toga), drveni podij, željeznu konstrukciju s reflektorima, uz plastične stolice, i na njoj se izvode dramske, baletne, glazbene, folklorne predstave gotovo cijelo ljeto, a pritom se ne razmišlja ili se samo površno razmišlja o prirodi, stablima, moru, kamenu, ribnjaku (zatvori se i voda uvečer, zaboravi se otvoriti ujutro, prekrije se polovica ribnjaka podijem….) koji su izvrstan ambijent za ambijentalne predstave koje, naravno, treba znati postaviti u takav i tako čaroban prostor. Na margine našega Grada smješten je Festival kako se ne bi ugrozila turistička politika Grada, a i kako bi svim sudionicima bilo lakše. Istražuju se i neki novi kutci i zakutci Grada, donose se biljke kako bi se stvorila priroda, formiraju se male tarace kako bi umjetno nastala ambijentalnost.

  Onima koji s Ploča silaze svaki dan nekoliko puta u Grad Posat je ključno mjesto, urbani spoj kojim se prolazi, skraćujući odlazak na kupanje, na barku, na Lokrum, na Stradun, na placu, na kavu, na radna mjesta; drugima je stalno prolazište iz Grada do auta, motora, kuće, posla, obitelji. Ovogodišnji je Ekvinocijo (zašto ne Ekvinocij?) smješten u Posat, ispod drugoga mosta, na Istezalište, vrlo atraktivan prirodni i scenski prostor koji otvara perspektive, širi očište.

  

  Kako progovara Mira Muhoberac u recenziji trosveščane knjige Pisma Iva Vojnovića (priredio Tihomil Maštrović, izdavači: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i MH – Ogranak Dubrovnik): „U Zabavnoj knjižnici Matice hrvatske objavljena je 1895. „drama u četiri prikaze“ Ekvinocij (1905. naslovljena Ekvinocijo), koja „u malom pristaništu dubrovačkoga primorja“ donosi dramatične sukobe uzrokovane davnom skrivenom ljubavnom pričom. Povijest književnosti određuje Ekvinocij/o kao preplet naturalističke i simbolističke stilske formacije, koji je zapravo fokusiran već i u naslovnom simbolu oluje u ljudskoj duši i naturalizmu pravoga ekvinocija. Čini se da je najveća vrijednost drame, koju su genijalno izvodili dubrovački amateri-diletanti pod Vojnovićevom ingenioznom dramaturško-redateljskom palicom, u prepletu govora i razmišljanja pučana, radnika na škaru i „Amerikana“ i vizura Vlaha Slijepoga s jedne i ženskoga pogleda (Anica, Jele, Kata, Marija od Poste, Lucija) s druge strane“.

  Iako malo izvan stare gradske jezgre, a(li) neposredno uz nju, mjesto je to iz kojega se vidi gotovo cijela (s obzirom na poziciju u gledalištu) Stara gradska luka sa svim barkama, ali i Lazareti, Kaše, Sveti Ivan, Porporela, Lokrum iz smjera kojega bi se mogao u nekom vremenu i prostoru iz Amerika vratiti i/ili navratiti u Grad gospar Niko Marinović, kojega u novoj predstavi Ekvinocija (nastaloj nakon rado gledane Juvančićeve predstave na Lokrumu 2004. pa 2013. godine) vrlo zanimljivo i nadahnuto, posebno osmišljeno igra Goran Višnjić, glumac s velikom filmskom karijerom u SAD-u, do koje ga je dovela izvrsno odigrana uloga Hamleta na Igrama prije trideset godina, u režiji Joška Juvančića, koju je dobio stjecajem nekih životnih okolnosti, ali i zato što je tad bio izvrstan, naočit i šarmantan student Akademije dramskih umjetnosti. (Ne sjećamo se da je ikad prije ili poslije rijeka mahom djevojaka ispred HNK-a čekala potpise nekoga glumca ispred glumačkoga ulaza, jer Hamlet je nakon DLJI-a igran i u Zagrebu.) Višnjić ne glumi Nika Marinovića u maniri velikana hrvatskoga glumišta, ozbiljno, dostojanstveno, gordo, nego kao tipičnoga caramba Latinosa, zaigranoga, rasplesanoga, raspjevanoga, neobaveznoga, prpošnoga, svjesnoga svoje iznimne scenske pojavnosti, sa zavodničkim gardom, kao kontrapunkt neljudskosti, nečovječnome slanju mladića u smrt, ostavljanju žena i djece po cijelome svijetu hale od čovjeka koji priznaje svoju nekarakternost i bijeg od tadašnje djevojke Jele, oca, siromaštva, Dubrovnika, uz opravdanja koja bi ga trebala pomilovati zbog počinjenih nedjela, iako mu mišljenja ljudi nisu ni bitna i ni za koga ne osjeća empatiju; čak i novu djevojku, kćer svoga prijatelja kapetana želi dobiti kao jedan od sljedova kupoprodajnoga ugovora.

  

  Kako bi se probe i predstave mogle realizirati u ovako frekventnome prostoru, koji turistički još nije rasprodan i napučen, sve su se barke, na žalost i uz nervozu vlasnika brodica, morale negdje premjestiti, a trebalo je napraviti i druge prilagodbe kako bi sve dano i ono scenografski dodano moglo stvoriti kazališnu iluziju. Po danu je to i dalje prolazni prostor, nekoliko dana prije premijere, kupalište i igralište, vide se neke naznake scene, konstrukcije za svjetla, konstrukcije za kuću..., ne čini se bez svjetlosnih efekata da je to scena za veličanstven Vojnovićev tekst. Problem je i što su probe više od mjesec dana dubrovačkoga trajanja na otvorenome zatvorene za potencijalne gledatelje, što nikad nije bila karakteristika proba i predstava na Igrama – naime, puštali su se i odrasli i djeca da uživaju u umjetnosti, približavajući se kazalištu koje je za mnoge postalo i/ili ostalo daleko i strano, rastu uz Igre, komentiraju, dobacuju ako treba (što možda ponekad i nije loše čuti), a sad se nije smjelo zaustavljati ni na mostovima iznad pozornice, ni na Trgu oružja, ograde su sprječavale znatiželjnike da p(r)ovire što se to dole događa, čuvari su, iako vrlo ljubazno, onemogućivali kretanja, prolaznici su negodovali i još se više udaljavali od teatra.

  Već godinama pratimo i još jedan fenomen na Igrama, ali i na nekim drugim festivalima (i u kazalištima): naime, glumci očito na otvorenome više ne mogu govoriti bez mikrofona, bubica, ni u Posatu, ni na Gradcu, ni na Držićevoj poljani, ni na Lokrumu, ne mogu ili ne uspijevaju pojačati glas i nadglasati zvukove Grada, tako da govor treba suptilno preplesti s disanjem, uzdasima, ali i uskladiti i međusobnu komunikaciju, kako se ne bi dogodila kakofonija. U novoj su Dolenčićevoj predstavi glumci dobro ozvučeni (uz otvoreno pitanje je li to nužno), ali tad govor mora biti perfektan, melodija jezika i akcentuacija besprijekorni, što svi glumci ne uspijevaju postići, unatoč velikome trudu jezičnoga savjetnika Mara Martinovića, tako da su pogrješke vrlo čujne i vrlo očite. Neki su glumci nedubrovčani svladali dubrovački idiom hrvatskoga jezika sa svim dužinama vrlo dobro.

  

  Dubrovnik nije mapiran svojim književnicima – postoji Dom Marina Držića, ali ne i muzeji i kuće Gundulića i Vojnovića. Mira Muhoberac jednom je prigodom palaču u kojoj je Narodna knjižnica Grad pretvorila u Vojnovićevu kuću; u svakom je dijelu bilo sjećanje na jednu predstavu, ljude, glumce, izloženi su plakati, fotografije, knjižice, kostimi, dijelovi scenografije..., a i kao ravnateljica Kazališta Marina Držića u svim njegovim prostorima postavila je izložbu naslovljenu Kazalište Marina Držića na Dubrovačkim ljetnim igrama koja je uključivala Žirovu Kafetariju i Kunčevićev Ekvinocij igran od 1971. do 1982., s Krunom Šarićem kao Ivom Ledinićem, Milkom Podrug Kokotović, Mišom Martinovićem, Martinom Bahmecom, Zdenkom Jelčićem….

  Premijerna predstava Ekvinocijo smještena je uz more, ali more često funkcionira samo kao kulisa, doduše u večeri bez bave i s bonacom na moru teško je bilo rekonstruirati fortuno o kojemu na početku progovara Stari ribar u interpretaciji našega sugrađanina Boža Petrica (ne Petrića, kako to piše u kazališnoj knjižici) koji izgovara glasno i jasno svoju repliku i sigurno, kao Karon između svjetova, dovodi glumce na scenu i odvodi ih na brod (međutim, po plićaku, umjesto u realnome prostoru i vremenu, prema dubini i mogućemu usidrenome brodu simboličnoga naziva Sloboda). Izvrsne su scene kad mladići izvlače konope, cime iz mora, simbolično spašavajući brod ili završna scena u kojoj Jele nakon ubojstva, a kako krvavim rukama ne bi grlila sina, ulazi u more osvijetljena reflektorom i nestaje u tami (oblikovatelj svjetla: Tomislav Maglečić). Zrinka Cvitešić iznimno je dobro ušla u Jelin karakter, s prosijedom kosom i u crnini, transformirajući se u arhetipske žene patnice koje godinama žaluju za ocem svoga djeteta uzaludno ga sudbinski čekajući, što nikako nije bilo lako jer u svijesti nekih kazalištaraca i ljubitelja kazališta vjerojatno (još) postoji Jele u antologijskim realizacijama Milke Podrug Kokotović i/ili Doris Šarić Kukuljica. Nepretencioznom gestom, dubokom unutarnjom tugom i neizvjesnošću Cvitešić gradi dramsku osobu koja katarzično postaje potpuno svjesna u koga se zapravo zaljubila, samo ponekad na granici patetike i histerije, ali emotivno kontrolirano do predzadnje scene gotovo antičkoga, ritualnoga ubojstva u tišini i pijesku. Izvrsno glumljeno i režirano.

  Kako scena nije dosljedno autentična, što se moglo izbjeći ostavljanjem nekih autohtonih barki i sl., a ne konstrukcijom rebara novih, tako je i pozicija i funkcija Iva Ledinića u interpretaciji Karla Mrkše ostala nedorečena, ako se cijela predstava ne čita kao stilizirana priča. Meštar Ivo trebao bi bolje realizirati svoju meštriju, jer mu je to jedna od temeljnih odrednica, a ne pomaže ni gluma en face nekih glumaca, možda zato što je gledalište preblizu, i na taj način pozornica gubi dubinu i oslanja se na kretanja lijevo-desno. Puk i djeca (koja su izvrsna, ali su, nažalost, prekratko na sceni), statisti (Jelica: Jelica Čučević, Tonći: Ante Tonći Đurković, Luka: Luka Bokić, Toma: Toma Tolj, Vicko Lise: Roko Roca, Nike: Nikolina Krupec, Mare: Nea Martinović, Pere: Petrunjela Baće, Perica: Nea Njirić, Baldo: Erin Saltarić) su dobro istrenirani, njihova je funkcija jasna, ali postoje samo kao sjene koje, koreografirane (koreografkinja: Zrinka Japunčić) bezglasno prolaze ili postaju zaleđene slike, ne čuje se ni žamor ni smijeh, a gesta također ostaje suspregnuta. Prema ideji inače izvrsne scenografkinje Dinke Jeričević na prostoru je Posata izgrađena kuća kapetana Dražića, zapravo njezina svojevrsna stilizacija, a druge se sobe i kuće realiziraju postavljanjem dijelova namještaja na pijesak, tako da i u tome scenskome kodu postoji određeno nesuglasje. Kostimi Lea Kulaša su kvalitetni, osmišljeni do najmanjega detalja, usklađeni s karakterima i osobnostima, ali previše uredni za dočaravanje svijeta siromaštva, tuge, jadnoga života koji svi žele promijeniti odlascima u inozemstvo iz kojega se rijetki vraćaju.

  Vrlo je dobra Anica Lara Nekić koju smo gledali i kao izvrsnu Anku u Dolenčićevu i Krležinu Kraljevu u Gavelli, dobro govori, uhvatila je dubrovački idiom hrvatskoga jezika, lijepo se kreće, uvjerljiva je, blagoga pokreta, pogođene emocije. Goran Grgić, pomorski kapetan Frano Dražić, njezin otac, napravio je vrlo kvalitetnu ulogu preispitujući poziciju oca i odnosa prema kćeri u cijeloj povijesti književnosti, svjestan teških odluka i trgovanja djecom, mučeći se sa sobom, psihički i tjelesno i loman i jak. Lucija, djevojka u Frana Dražića je Nika Lasić, u Juvančićevoj predstavi Anica, sveprisutna, precizna, odmjerena, s jasnim stavom i reakcijom. Maro Martinović preuzeo je ulogu Vlaha Slijepoga od Predraga Vušovića Pređa, što mu nimalo nije bilo lako – uvjerljiv je u sljepoći, sa Zrinkom Cvitešić u duetu uspijevajući rekonstruirati davno vrijeme i kolende koje su se čule po Gružu, kao Tiresija u tragedijama rekreirajući i prenoseći istinu koju vidi unutarnjim okom. Mirej Stanić izvrsno je i potresno ostvarila ulogu Mare Pendove, tragičnu glumačku minijaturu, svojom krhkom pojavom u crnini i krikom kad spozna istinu o nestalome mužu. Cijela je predstava mišljena iz perspektive barkarijola Pava u interpretaciji Joška Ševa koji zabrinuto i zamišljeno dočekuje publiku, anticipirajući budući splet događaja, kao sveprisutni komentator problematične nam zbilje, transformiran i tjelesno i facijalno, pokušavajući neuspješno pronaći sugovornika, osim ponekad svoje žene Kate, pouzdane Olivere Baljak, i tabak kao jedinu moguću utjehu pred katastrofom. U predstavi glume i Toni Perović: Toni Kukuljica, Parok: Branimir Vidić, Marija od poste: Perica Martinović, Marko Vojvodić: Maro Drobnić.

  Još je Vojnović (1895.) dao poticaj za omuzikaljenje svoje simbolične i poetske drame te je kao moto Simfoničkog intermezza zapisao: „Prepuštam geniju skladatelja da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet, u njoj nalazi ona svoj simbolički smisao. Ko će bolje nego muzika oživjeti divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u naravi, bilo u izmučenoj duši? U uvjetima koje je uzrokovala prirodna nepogoda razvija se glazbeni dramski sukob rasplamsan ljudskim strastima i davno učinjenim prijestupima“. Uvijek izvrsni skladatelj Stanko Juzbašić (glazbenici na snimci: Vid Veljak, violončelo, glas, Stanko Juzbašić, gitare, truba, glas, Davor Rocco, snimatelj glazbe) iznimno je impresivno skladao zvuk (oblikovatelj zvuka: Đoni Čučević) nadolazećega ekvinocija izvan ljudi i u njihovim unutarnjostima, potencirajući psihologizaciju drame, slutnju, strah, neizvjesnost, nagovješćujući tragičan kraj.

  Krešimir Dolenčić, izvrstan redatelj, uvijek dobro pripremljen, znalac hrvatske baštine, o tekstu i predstavi piše: „Sve je tu, netaknuto, u ovom genijalnom tekstu, bezvremenski i svevremenski odzvanja mi na svakoj probi preko prekrasnih ljudi sa kojima sam se zaputio vezati taj brod“. Nadamo se da će se ova predstava, mišljena filmskim jezikom talijanskih neorealista, klasična i nova, još zaigrati i postati još bolje uklopljena i uronjena u izvrstan novi kazališni prostor, prirodnija i životnija.

  Predstavu nastalu iz Vojnovićava dramskog korpusa prozvanoga dramama iz dubrovačkoga života praizvedenu 30. listopada 1895. u HNK-u u Zagrebu, koji je otvoren podizanjem Bukovčeva zastora 14. listopada iste godine, gledatelji su 27. srpnja 2024. u Posatu dočekali ovacijama, neki i na nogama, željni klasičnijih predstava, dobre režije i kvalitetnih glumaca, tako da mislimo kako će Ekvinocijo imati svoj dug put na Igrama.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 28. srpnja 2024.

Piše: