Suvremeno iščitavanje Judite intenzivnoga dramatskog naboja

70. Splitsko ljeto, 15. srpnja – 14. kolovoza 2024., Marko Marulić, Judita, red. Dražen Krešić

• 

  Uprizorenje Marulićeve Judite na 70. jubilarnom Splitskom ljetu, pod južnim marjanskim padinama tik do crkvice i eremitaže sv. Jere, u godini dostojanstvena obilježavanja 500. obljetnice smrti velikana hrvatske književne riječi Marka Marulića, prvorazredni je kulturni događaj, ravan onomu šesnaeststoljetnomu kad je Marulov libar, „u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena“, prvi puta ugledao svjetlo dana u Mlecima davne 1521. godine. Na splitsku čakavštinu, kojom je pisao Marulić, već u onome renesansnom vremenu bili su ponosni i on i njegovi zemljaci. Ocu hrvatske književnosti dugujemo činjenicu što je upravo tu književnu čakavicu (koju dakako nije sam stvarao) proslavio potvrđujući njezin identitet desetljećima stvaran i sačuvan u crkvenim pjesmama, molitvama, lekcionarima, u jeziku začinjavaca na koje se poziva u posveti svoje Judite kumu don Dujmu Balistriliću. I premda je Marulićev jezik bio odraz kulturne sredine, taj isti jezik morao je biti blizak ne samo Maruliću nego i dubrovačkim i hvarskim pjesnicima onoga vremena. Stvarajući na samoj razmeđi između srednjega i novoga vijeka, pionir hrvatske renesansne književnosti dobro je znao, pa je i naglasio, kako pored spoznajne i etičke funkcije, odnosno u nedjeljivu sklopu s njima, književno djelo treba posjedovati i svoju estetsku funkciju. Ono mora biti ugodno i slatko svima „ki su prišli blagovati“.

  Iako je suvremeno blagovanje Marulićeve Judite kao izvornoga čakavskoga teksta otežano zbog arhaičnih oblika riječi, ono nikako ne umanjuje potrebu za umjetničkim korespondiranjem s Marulićevim ekspresivnim dvostruko rimovanim dvanaestercima. Čakavica je, dakle, kao jezični medij bila izazovom i samome Maruliću, a i danas je okosnica mnogih umjetničkih nadahnuća u hrvatskome kulturnom prostoru. Ono s čime se redatelj Dražen Krešić uhvatio u koštac svojim iščitavanjem Judite, predavši srce Marulićeva jezika s punim povjerenjem talentiranoj mladoj glumici Katarini Romac, oživljavanje je jednoga sveobuhvatnoga poetskoga svijeta i doživljaja samoga pjesnika koji se, ispunjujući svoj vergilijanski ep domaćim iskustvom opkoljena Splita i vlastitim reminiscencijama, udaljio od tona srednjovjekovnih moralističkih priča i starozavjetne legende o židovskoj udovici koju je prepjevao. Smještanjem Judite u osamljenički i kontemplativno-mistični prostor eremitaže i crkvice sv. Jere (koja datira iz druge polovice 15. stoljeća), Krešić je sugestivno prizvao dramu jedne ženske duše spremne, u nakani da pomogne iscrpljenu i malodušnu narodu, zaustaviti bestijalnoga Oloferna u okrutnu porobljavanju glađu i žeđu izmorenih Betuljana.

  Živopisno minimalistička kostimografija (do trenutka Juditina spremanja za Oloferna) koja naglašava onu biblijsku kostrijet, asimilirana u potpunosti s dojmljivom scenografijom i ekspresivnom pojavom violončelista, gledatelje transponira u poživinčeno vrijeme – sliku najveće okrutnosti koju može iznjedriti čovjekovo biće, stoga se i sam lik Judite na početku uprizorenja doima poput, oksimoronski rečeno, živog mrtvaca koji utjelovljuje grozničavu nemoć jedne zajednice pred naletima asirske vojske. U hrabroj interakciji s publikom, Katarina Romac dojmljivo je iznjedrila emociju straha od koje započinje postupno ovladavanje vlastitim mislima i osluškivanje Božjega nauma kojemu se ne može umaći. I premda teško prohodni u razumijevanju, dvanaesterci koje s poštovanjem i udivljenjem izgovara, u njezinoj izvedbi upravo postaju i krepki i jasni, s razlogom teški jer dočaravaju tešku situaciju koju opisuju i iz koje su ponikli. Monotonija dvostruke rime, u sredini i na kraju distiha, kao da na neki način označava dugo i jednolično trajanje nevolje: život teče sporo, jadi se ponavljaju, nade kao da se gube, ali egzistencija se produljuje zahvaljujući jedino golemoj snazi naroda i urođenoj čovjekovoj želji da se u borbi za opstanak održi.

  Krešić je izvedbu Marulićeve Judite zamislio u monodramskom i recitalnom obliku, lišivši je stvarnoga dramskog oblika, no time je dramatski naboj teksta intenzivirao stavljajući protagonistkinju Juditu u prvi plan kao zrcalo koje u svojoj strukturi sadrži više entiteta: samoga Boga koji iskušava ali nikada ne ostavlja, svećenika Oziju, voljeni narod, po svemu antagonista – tiranina Oloferna i odanu sluškinju Abru. Prvi dio predstave sav je u znaku kostrijeti, simbolu uniženja, žalosti, i pepela koji asocira na pustoš i propast. Upravo takvo kostimografsko rješenje, dosljedno provedeno na svim pojavama u predstavi, čime se podcrtava univerzalni karakter prolaznosti svega ovozemaljskoga, korespondira i sa samim ambijentom eremitaža  i činjenicom kako su kostrijet nosili i asketi i ožalošćeni laici. Nakon smrti supruga Manašea Judita živi časno i pobožno, no nikako lišena sveopće psihoze trenutka vremena obilježenoga moralnom krizom i mnogobrojnim egzistencijalnim kušnjama.

  Odluka da uđe u muško-ženski antagonizam na svim razinama kako bi oslobodila vlastiti narod jedan je od najdojmljivijih segmenata u predstavi, začinjen vizualno raskošnim trenutkom Juditina oblačenja za Oloferna. Ma koliko se god ta priprema, uz asistiranje sluškinje Abre, doimala svjetovnim činom: jednom uobičajenom strategijom ženskoga zavođenja ljepotom vlastita tijela urešena zlatom optočenom haljinom, prikladnom obućom i nakitom, buduća se drama da naslutiti već iz grozničava razmazivanja crvenoga ruža po Juditinim dlanovima. Pustinjačka gustirna, nadalje, maestralno je iskorištena i kao mjesto prolijevanja krvi, tj. Juditina zločina, i kao mjesto čiste, krštene vode koja pere sve grijehe – i u kontekstu kada cilj opravdava sredstvo, kao što je slučaj s biblijskom Juditom.

  

  Odsutnost Oloferna, s obzirom na to da je predstava izrasla na Juditinoj monološkoj introspekciji i razgovoru s Bogom, nije u potpunosti realizirana – nijemi violončelist svojom kuštravom i pomalo dezorijentiranom pojavom, asocirat će njegovu grotesknu osobnost i neslavnu propast od vlastita oružja: gudala opskurna i dugotrajna porobljavanja tuđih duša, dočarana jednoličnim i sumornim tonovima Kovačićeve glazbe. Krešićevo suvremeno iščitavanje Marulićeve Judite ingeniozno je postavljeno na mjestu gdje se sve u čovjekovoj duši i rađa i umire: u prostoru samotnjaštva koje dopušta britko zagledanje u vlastito srce i njegove odluke. Stoga će i publika, isprativši Juditu, nakon Holofernove dekapitacije, u novom pohodu osvajanja eremitaže i povlačenja od ljudi, ostati uvjerena, po tko zna koji put, u snagu ne samo Marulićeve maštovite poetske riječi nego i snagu saveza koji Bog stvara sa svojom pastvom, jamčeći joj mir i pouzdanost u DOBRO.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 18. srpnja 2024.

Piše: