Predstava koja potvrđuje Krležu kao neupitnog kroničara današnjice

Festival Miroslav Krleža, 28. lipnja – 7. srpnja 2024.: Miroslav Krleža, Baraka Pet Be, adaptacija teksta Vid Hribar, red. Marina Pejnović

• 

  Festival Miroslav Krleža, 13. po redu, u organizaciji Teatra poezije i prema ideji utemeljitelja i ravnatelja Festivala Gorana Matovića, otvoren je 28. lipnja u dvorištu Bivše vojne bolnice u Vlaškoj 87 predstavom Baraka Pet Be koja je reprizirana 29. i 30. lipnja.

  „Na plesno-kazališnu predstavu U prostoru bez., jednu od najpotresnijih, najdomišljenijih i najbolje izvedenih predstava koje sam gledala posljednjih godina, nadovezuje se začudnim intenzitetom hrabrosti, snage, suptilnosti i samozatajnosti i vrhunska introspektivna predstava društvene snage u napuštenoj vojnoj bolnici, ali nenapuštenih boli i bolova, predstava Rasplitanje, koja istražuje dubinske identitetne slojeve plesačke, glumačke, redateljske, pjevačke, ali prije svega ljudske sudbine u dugom postraumatskom poratnom hrvatskom i ratnom svjetskom iseljeničkom i opasnom terorističkom razdoblju, zauzimajući veliku izvedbenu, umjetničku vrijednost i arhetipsko značenje te treba ući u antologiju hrvatskih, ali i svjetskih plesno-kazališnih predstava koja govori o sudbini plesačica, glumica, umjetnica, žena u često okrutnom i bolnom, muškom svijetu ili svijetu bez muškaraca. Četiri izvođačice Ana-Maria Bogdanović, Anja Đurinović, Silvia Marchig, Urša Raukar savršeno konkretiziraju Četveroruku, „umjetničku organizaciju za otvaranje novih polja kazališne komunikacije”, a puls kao jedan od najbitnijih elemenata života i znaka liječnicima da je pacijent živ krije se i u imenu Plesnoga centra Puls, drugoga ravnopravnog koproducenta ove predstave koja je premijeru imala u znakovitu mjesecu, studenom, u Zagrebu, točnije 28. studenoga 2015., u prostoru bivše vojne bolnice, u zagrebačkoj Vlaškoj 87. Na premijeru predstave Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE. krenuli smo toplo odjeveni, ni ne znajući da nas čeka potpuno hladna i negrijana zgrada, a u s ulice relativno skrivenu kompleksu velikih zgrada sagrađenih 1862. u neposrednoj blizini crkve svetog Petra dočekale su nas u kaputima poluhinjeno ili zaista smrznute izvođačice nudeći nam topli napitak i stišavajući jezu sjećanja na u 19. stoljeću izgrađen „konak” vojsci, istodobno i odterećenje građana od vojne obveze. U predstavu smo krenuli i ušli s tridesetak drugih gledatelja iz dvorišnoga pogleda na stražnju zgradu na kraju prostranog dvorišta, na vojnu bolnicu, da bismo se stubama popeli u prednju, uličnu zgradu, nekadašnju vojarnu, ulazeći u prostor osvajajući i vrijeme, tj. spoznaju da je cijeli kompleks prerastao u bolnicu do uključivo 1988.“, piše Mira Muhoberac u tekstu Niti života i smrti u Kretanjima, časopisu za plesnu umjetnost.

  

  Cijeli se svijet promijenio nakon ove predstave: boleštine, potresi unutarnji i vanjski, vrijeme, klima, političke konstelacije, razorni ratovi…., i kazalište se promijenilo, kao i spoznaja riječi i percepcija umjetnosti. Autorski je tim (režija: Marina Pejnović, adaptacija teksta: Vid Hribar, scenografija i kostimografija: Petra Pavičić) predstavu smjestio u dvorište Bivše vojne bolnice koja sad funkcionira kao slika užasa, dokument proživljenih ratova, upozoravajući relikt Prvoga, Drugoga i Domovinskoga rata, bolničkih katastrofa. Izvrsno odabran prostor uvlači gledatelje u bolničko-ratnu maestralnu Krležinu priču, novelu iz Hrvatskoga boga Marsa, posvećenu poginulim mu prijateljima u Prvome svjetskome ratu i ranjenicima na rubu rata, infernalnome prostoru špitala u kojemu se osluškuju ratne strahote iz kojih su neki, stigmatizirani, izbačeni i ubačeni u novi Danteov Pakao koji anticipira sve buduće nam ratove i ratove.

  Baraka Pet Be kao sinegdoha Austro-Ugarske, s ranjenicima koji se klade na glave svojih prisilnih i neželjenih cimera i koji govore različitim jezicima ne (spo)razumijevajući se, ismijavajući jedinoga Hrvata, studenta Vidovića, koji se ne može nikome moliti osim Kristušu razapetome na križanju putova, predstavlja predvorje Smrti kojoj se nitko ne može othrvati, i do koje je redoslijed uspostavljen tako što joj je broj 8, simbol beskonačnosti, Vidovićev krevet, najbliži. Novela osim rata problematizira i potpuno otuđenje ljudskoga roda, apsurdnost jezika, nemogućnost sporazumijevanja, dehumanizaciju, animalizaciju, grotesknu panoramu života, straha, smrti.

  „Čovjek: U ovom redu su raspadnute utrobe, a u ovome raspadnute grudi. Krevet kraj kreveta smrdi. Sestre se smjenjuju svakog sata. Priđi, mirno podigni ovaj pokrivač. Gledaj, ova gruda masti i trulih sokova nekad je nekome bila nešto veliko i zvalo se ponos i domovina“, piše njemački ekspresionist, Krležin suvremenik Gottfried Benn (1886. – 1956.) u pjesmi u kojoj isprepleće strahote bolesnika, ratne i ranjeničke, Čovjek i žena idu kroz baraku za rak.

  

  Na tragu Krležinih i Bennovih književno-ratnih fantazmagorija nastaje predstava Baraka Pet Be, praizvedba Krležine novele, sa šest mladih glumaca i šest glazbenika iz glazbene škole    smještene u istome dvorištu u Vlaškoj, pa su tako bivša bolnica i škola spojene u zajedničkome dvorištu koje postaje prizorište katastrofe. Iz bolnice dolaze ranjenici, gaze, prljava voda, ostatci vojn(ičk)e discipline u stiliziranim pokretima i mizansceni, kretanjima prema naprijed kroz prazni prostor bez ljudi umjesto kojih na naslonima stolica, uzglavljima kreveta, ostaju brojevi bivših ljudi, iz škole se prelijeva čistoća života, glazbena umjetnost, bjelina, moguće ranjeničke vizije djevojaka, sestara, majki, prijateljica, svježina, stolice koje glume i bolničke krevete, školska ploča s podatcima s bojišta i iz ratova i koja se približava publici kako se približavaju i glumci kojima su glave zamotane gazama, kako se približava i rat, Polifem jednooki, Marinkovićev Kiklop.

  „Sunce zlato vaga tanjuri olovo nebo svila boje posteljina purpur plavetnilo prženje Sunce = vulkan + 3000 barjaka atmosfera – preciznost korida bjesnilo kirurgija svjetiljke zrake – skalpeli blistanje rublje pustoš – klinika X 20000 ruku 20000 nogu 10000 očiju – nišanskih sprava svjetlucanje čekanje operacija pijesak – peći – brodova Talijani Arapi: 4000 metara bataljun – kotlovi naređenja – klipovi znoj usta – užarene peći izgubljenost ispred ulje tatatata amonijak gazije ljubice izmetine ruže pijesak zasljepljenje – ogledala sve hodati aritmetika…“, piše futurist Marinetti (1876. – 1944.) u pjesmi Bitka, težina + miris.

  Koncepcijski vrlo zanimljiva predstava redizajnira prostor dvorišta Vojne bolnice gotovo raspadajuće fasade, i u kojoj se više ne mogu odigravati kazališne predstave niti ima bilo kakvu funkciju osim tužno-ružnoga spomenika apsurdnosti ratova. Krležin se tekst dramatizira i adaptira tako da se u njega interpoliraju drugi Krležini tekstovi koji progovaraju o sličnim fenomenima, ali se i prepričavaju događaji i nepotrebno unose i svakodnevne rečenice, događaji, komentari, aluzije na nogomet, što možda može izazvati neke pozitivne reakcije nekih publika, ali čini se nepotrebnim jer Krležini tekstovi funkcioniraju u svakome vremenu, univerzalni su i aktualni, korespondirajući tako i takvi i s našim kriznim vremenima. Pokazalo se i u ovoj predstavi kako Krležina izvorna rečenica, izgovorena u cijelosti, najbolje i najsnažnije zvuči na sceni i da nema potrebe podcrtavati njezinu sveprisutnost, pa su tako trenutci kad glumci izgovaraju konkretne dijelove teksta iz Barake Pet Be najbolji, gotovo katarzični.

  Mladi se glumci Tomislav Dunđer, Kristijan Petelin, Domagoj Ikić, Ivan Raffaelli, Boris Barukčić i jedna mlada glumica, Nikolina Prkačin dobro snalaze u prostoru, iako su pomalo impresionirani svojom pozicijom na uglednome Festivalu (koji uvijek daje prigodu mladima), fokusirani su, spretni, uz poneka prostorna nesnalaženja i nepotrebna ponavljanja istih, koreografiranih pokreta. Kostimirani u bijelu i svijetlosivu odjeću koja bi mogla predstavljati donje rublje onih vremena (zašto ne sivu i/ili maslinastu boju?) i svakodnevnu odjeću ovih vremena, bijele čarape i tenisice (mogli su biti i bosi), prelaze i gestualno iz jednoga vremena u drugo, skrivajući noge i ruke u kostime, postajući tako ranjenici bez dijelova tijela, glasa, sa štakama kojima se vrlo spretno kreću, hodaju, trče, plešu, što, tjelesno dobro pripremljeni, vrlo impresivno izvode.

  Mlada glumica funkcionira kao konferansje, izravno publici govoreći (pomalo povišenoga tona i plitko) što se događa i što će se s njom dogoditi, u crvenim rukavicama, krvavoj odjeći medicinske sestre koja ironizira želje ranjenika, hladna i neempatična, kakvo je i ovo i ono vrijeme, pogotovo kad se progovara o ranjivima, bolesnima, slabima, već od početka predstave prolazeći redovima i čisteći metlom pod ispod i iza ranjenika, budućih mrtvaca. Najavljuje da će biti silovana, odnose je na rukama kao žrtvu i protagonista Hamleta, ali vraća se s ruba Smrti i jedina ostaje živa. Ona je od početka predstave nesentimentalni komentator događanja koji/koja iz svoga vremena progovara o onome koje je prošlo, što je također nadogradnja u odnosu na Krležin tekst u kojemu Vidović umire u svome izmetu želeći isprljati bjelinu stolnjaka liječnika i medicinskih sestara, ali su ostali Krležini ranjenici na kraju teksta još živi.

  Impresivna je i scena kupanja spužvom Vidovića, dobrog, ponekad nekontrolirane ekspresije, Borisa Barukčića u prljavoj vodi i gazama nakon što se svi umivaju u toj otpadnoj tekućini. Negovorenje je različitih jezika riješeno dosjetkom, kad glumci, u nekim scenama i privatno (metateatralno?) izgovaraju svoja imena i izlaze iz uloga (jedan od ispita na ADU-u), priopćuju publici kako bi sad trebali govoriti neki od jezika, ali ih ne znaju pa govore hrvatski, a nitko ih ne razumije. U predstavi u kojoj se Maximilijan Axselrode ne pojavljuje nego funkcionira kao figura in absentia, što je zanimljiva redateljska ideja, sudjeluju i učenice i učenik Glazbenog učilišta Elly Bašić: Dora Kuleš, violončelo, Magdalena Rogić, violina, Ines Turšić, violina, Saša Ferderbar Bućan, flauta (glumi i nijemog ruskog vojnika kojemu nisu dali mogućnost govora), Iva Štefok Anđelković, solo pjevanje, Daria Vyshkovska, solo pjevanje, koji svojom svirkom i pjevanjem podižu umjetničku razinu predstave, što kulminira solopjevanjem mlade Ukrajinke, iako se u svim segmentima ne snalaze najbolje u predstavi koja je za njih novi umjetnički kod i novi izazov. U predstavu su i ostali glazbeni i svjetlosni elementi dobro uklopljeni (u programskoj knjižici Festivala nisu potpisani oblikovatelji glazbe i svjetla, kao ni glazbenici) i finonijansirano korespondiraju sa scenskim događanjima.

  

  Zanimljivom predstavom Baraka Pet Be, uz koju je možda trebalo biti naznačeno da je napravljena prema Krležinu tekstu i kojom se propituje supostojanje Krležine ratne novelistike i našega vremena i viđenje današnjih mladih kojima se približava i obveza služenja vojnoga roka, kojima je rat i daleko i dovoljno blizu da mogu fokusirano ući u svijet strahota i kazališno ih ekspresivno prezentirati, počeo je ovogodišnji Festival Miroslav Krleža koji do 7. srpnja i Krležina rođendana nudi cijeli niz intrigantnih kazališnih predstava, novih čitanja i umjetničkih događaja. Prema riječima Gorana Matovića, utemeljitelja, autora i ravnatelja Festivala, „Krleža je i dalje idealan kroničar Hrvatske, Europe i svijeta danas“, što se pokazuje i predstavom Baraka Pet Be.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 18. srpnja 2024.

Piše: