Režija koja ono oku nevidljivo čini srcu vidljivim

24. Osječko ljeto kulture, 28. lipnja - 31. kolovoza 2024., HNK Mostar: Hermann Hesse, Stepski vuk, red. Tamara Kučinović

• 

  Postoje filmovi/knjige/koncerti/izložbe i predstave koje nisu najbolje što ste ikada pogledali/pročitali/poslušali/razgledali, ali vam je drago što ih niste propustili. Upravo takva je za mene predstava Stepski vuk kojom se Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru predstavilo na 24. Osječkom ljetu kulture.

  Istoimeni je roman Hermanna Hessea iskusna i nagrađivana u tuzemstvu i inozemstvu no još uvijek mlada redateljica Tamara Kučinović (40-godišnja Zagrepčanka s diplomom glume i lutkarstva osječke te kazališne režije akademije iz St. Petersburga) dramatizirala i režirala, ali i oblikovala svjetlo, a predstava je premijerno izvedena 21. ožujka ove godine u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača.

  Ušavši u gledalište, publika je već zatekla glumce na sceni – predstava je već počela – a trajala i nakon što se zastor spusti, jer predstava je to s kojom u mislima i srcu odlazite kući.

  S brojnim ulogama te s gotovo 20 režija iza sebe, nekoliko asistencija pa i dramaturgijom, čini se da posljednjih nekoliko godina Tamara Kučinović prolazi svoju najproduktivniju fazu, što je za publiku, ali i ljude s kojima radi – iznimno lukrativno.

  Kao asistentica režije za vrijeme studija glume i lutkarstva radila je na sljedećim predstavama: Ime J. Fossea u režiji Zlatka Svibena; Velika, velika zemlja Oz Nine Mitrović u režiji Zlatka Svibena (Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku); Zastave, barjaci, stjegovi Miroslava Krleže u režiji Georgija Para (HNK Osijek).

  

  Likom i djelom stoji iza predstava koje vas obilježe kao gledatelja, bez obzira u kojoj ste životnoj dobi i komu su namijenjene: Dindim, o nježnosti Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin 2017.; Zamrznute pjesme Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Rijeka 2018.; Bijeli jelen Dječje kazalište Branka Mihaljevića Osijek, Osijek 2016.; Ne idi daleko Dečjeg pozorišta Subotica (kao autorica); Pleti mi, dušo, sevdah - diplomski ispit iz lutkarstva, 2018… Ovaj će fantastičan niz sigurno nastaviti, jer njezin umjetnički zapis je (oku) nevidljivo učiniti (srcu) vidljivim.

  Tamaru sam gledala s toliko različitih autora (u koštacu), još više ansambala, pristupa, emocija, isto je toliko iznjedrila različitih oduševljenja, obogatila me iskustvima, emocijama, pogledima na kazalište i svijet oko nas, život. Da, rekla bih da sam jedna od onih zaraženih njezinom estetikom – ne samo kao redateljice, glumice, nego i umjetnice života.

  Zbog lošega je vremena, umjesto na otvorenom kod Stare pekare u Tvrđi, Stepski vuk izveden na pozornici HNK-a u Osijeku. Prema viđenom, reklo bi se da je to bilo i bolje, jer je tako do punog izražaja došla od predstave neodvojiva scenografija osječkoga maga Davora Molnara, koji je ovaj put potpisao i kreaciju kostima. Pod je bio prekriven odjećom tj. kostimima koje su glumci odijevali, svlačili, odbacivali, razbacivali…

  

  Molnarova je vizija bila pun pogodak. Mnoštvo kofera, drvenih sanduka, kutija, odjeće, vješalica – simboliziraju odlaske, dolaske, promjene, prolaznost, neizvjesnost, privremenost, potrage za novim početcima – a kroz sve to prolazi i sa svim se suočava Hesseov Haller. U koferima i kutijama čuva svoje fantomske memorabilije, u kojima je pohranio svoje priče, sjećanja i identitete. Razbacani koferi, sanduci i odjeća upućuju na Hallerov kaotičan unutrašnji svijet, nesigurnost i životnu dezorijentiranost. Kofer je na koncu i lijes u kojem pokapa svoje snove i iluzije o slobodi.

  Kostimi su (uglavnom) rodno nebinarni –  svi su odjeveni u donje rublje (bijelo, osim Stepskog vuka u crnom), odijela koja nisu ni muška ni ženska.

  Čini li odijelo čovjeka? Razlikujemo li se samo po odijelu i jesmo li pod kožom svi isti? Želimo li svi isto? Jesu li svi ugroza našemu Ja, koje je „mogućnost, zvjezdano polje, nije čvrsta tvorevina“?

  „Daleka mogućnost je čovjek – da bi se odvažio na skok, mora se suočiti sa svakim dijelom sebe i u tom leži sloboda“ – rečenica je nakon koje ansambl počinje svirati na koferima, ujedno i alatima ugroze i ugnjetavanja, zastrašivanja pojedinca od strane društva i drugih. Kada je dosta? Što je sloboda? Znamo li je prepoznati, dokučiti, živjeti?

  Život je sterilan. I vuk samotnjak (Stepski vuk, kojega je tiho i samozatajno, a opet zamjetno utjelovio Ivan Skoko) pati. Aludirajući na bezvrijednost vlastitoga ja, Haller bolno repetira da se bez „svega može živjeti“ (bez ljubavi, bez prijatelja…).

  

  Razodijevajući ga i simbolično ga čineći sebi nalik, istim kao i svi drugi oko njega, koji ga programiraju i ugrožavaju njegovu samoću / slobodu (upravo je to riječ ružem ispisana na prsima Stepskoga vuka – na koju Harry uzvraća riječju smrt ispisanu na svojim prsima) – društvo dokida Harryjeve slobode. Njegova samoća je njegova (velika i tiha) neovisnost.

  „Nekoliko je bitnih elemenata Nietzscheove filozofije koje je moguće primijetiti u romanu. Prva je stvar pitanje identiteta i odnos individualnog i kolektivnog. Harry Haller pola je čovjek, pola vuk, ali ne samo to – on u sebi sadrži mnoštvo identiteta i slojeva. On je rastrgan između vlastitog, autentičnog ja i građanskog društva koje ga sputava, ograničava i prema kojem osjeća gađenje, dok u isto vrijeme ne može bez tog društva”, piše Anita Milićević u knjižici predstave.

  Nešto što se čini kao bezazlena i bezbrižna dokolica, za čas se prometne u stresnu i nasilnu igru tj. pokoravanje beskonačnom nizu zapovijedi.

  Gledajući scenu gotovo religioznoga čitanja, iščitavanja i tumačenja što piše na etiketi Hallerova sakoa, (pomalo preduge) fascinacije i igre rupicama od gumba na sakou – pada mi na pamet ideja o birokratskoj dehumanizaciji i svojevrsnoj banalnosti života, borbe.

  

  Etiketiranje je ono po čemu nas drugi (pro)ocjenjuju, prihvaćaju ili odbacuju! Mucice se ne praštaju – zato će se svi uključiti i očistiti Hallerovo (naše) odijelo od nepoželjnih mucica samo da bismo se uklopili, da ne bismo stršali. Gledaju nam mucice pod povećalom kao da nam broje krvna zrnca, a potom nas zasipaju istim onim mucicama koje su skinuli s našeg odijela – čin je to građanskoga prijezira, licemjerja, ali i javnoga žigosanja. Ne čudi što Harry očajnički štiti svoju samoću. Društvo iznuđuje priznanje (nametnute) krivnje. Gušeći svoju slobodu priznanjem – što je čin propasti pred samim sobom, postajemo kao svi. Tik-tak – nešto mora umrijeti da bi se nešto rodilo! Sve ima svoju cijenu. Sva se naša intima događa pred očima cijelog svijeta.

  Bojan Beribaka fragilan je kao Harry Haller, ali žilav. Na sceni uspješno manifestira svoju tjelesnu i mentalnu borbu, racionalno i iracionalno, borbu za osobnu slobodu i protiv društvenih normi, borbu svoga društvenoga bića i samotnoga vuka. Beribaka crta Hallera kao egzistencijom duboko filozofski zabrinutoga protagonista. Uspio nas je pridobiti u svoj tim, slojevito donoseći različite aspekte svoga lika i čineći priču jasnijom.

  Ivo Krešić je Pablo, narator, DJ, dirigent orkestru pojedinaca koji ludički prkose konvencijama. Iz sjene vodi igru, neprimjetno i čvrsto, autentično.

  Nagrađivana prvakinja Lutkarskog kazališta Mostar, Jadranka Popović Miljko, utjelovljujući Smrt dojmljivo je tvorila atmosferu koja odražava Hallerov unutrašnji svijet. Ključan je akter svih Hallerovih bitaka i borbi, pobjeda i poraza. Ova zrela glumica pouzdan je partner Beribaki, ali i ostatku ansambla.

  Ivan Nevjestić zabljesne kao Mladi profesor, kao i Jelena Kordić Kuret u ulozi Hermine. Ana Franjčević je Marija, Mirela Mijačank Kordić je Rosa, a Nikolina Marić je Erika.

  Scenski je pokret odradio povratnik u glumište i Hrvatsku Goran Guksić (također osječki diplomac), pokazujući organsku redateljičinu potrebu da glumac izbije u prvi plan i da se tijekom procesa svi koji su uključeni igraju, istražuju, eksperimentiraju.

  

  Predstava je prepuna simbolike.

  Glazba Marka Lucijana Hraščanca doimala se poput desetoga glumca na sceni, ne prolazeći nezamijećeno. Bilo da su u pitanju brojalice (En ten tini, savaraka tini, savaraka tika-taka, bija baja PUF- BUM) ili Ide maca oko tebe… ili Mozartova Sonata za klavir br. 11 u A-duru, poznata kao Turski marš (Alla Turca) – na koju se odvija potpuno razularena zabava (u studentskom domu ili ustanovi za mentalno oboljele?!), prekida je Lacrimosa iz Mozartova Requiema.

  Zabavu svi napuštaju o Harry konačno ostane sam ili je stalno i bio sam?!
  Opsjena je bila Hallerova osobnost – osvijestivši si to, oslobodio se, konačno je mogao (početi/nastaviti) živjeti.

  Predstava je mlada i dajem joj čvrstu četvorku (jer Tamarin potpis obožavam!), ali bilo je repeticija bez kojih se moglo i zbog kojih se činilo da neke scene baš ne komuniciraju međusobno. Gotovo 120 minuta bez pauze traži koncentriranoga gledatelja, no pauza bi nepotrebno razbila Hesseovu parabolu i dinamiku igre. Jer, ovo je predstava za vrijeme koje razmišljate, osjećate, nakon koje drukčije mislite o sebi, drugima, svome mjestu pod Suncem.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 18. srpnja 2024.

Piše: