Maestralno prikazana želja za smrću kao izbavljenjem od bračnoga otrova

34. Marulićevi dani, Narodno pozorište u Beogradu: Đorđe Kosić, Uspavanka za Aleksiju Rajčić, red. Jug Đorđević

• 

  Ovogodišnji Festival hrvatske drame – 34. Marulićevi dani, okončani su teatarskom poslasticom izvan konkurencije: predstavom Juga Đorđevića u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu. Dramski tekst Uspavanka za Aleksiju Rajčić djelo je mladoga srpskog dramatičara Đorđa Kosića koji je inspiraciju za njegovo pisanje našao u nedavno objavljenoj knjizi Zatvorenice Milutina A. Popovića (nastaloj krajem 19. st.) s ispovijestima zatvorenica iz Požarevačkog kaznenog zavoda. Višestruko nagrađivana predstava i pred splitskom je publikom zavijorila zastavom kazališne magije i univerzalnošću dramske riječi na temu ženske neravnopravnosti u društvu.

  I premda je autorski tim (Kosić/Đorđević) prizvao na daskama davno prohujalo vrijeme kojim caruje okrutni patrijarhat u kojem su žene tek marionete i ropkinje svojih muževa i djece, dramski govor zaokružuje i današnje vrijeme i ono minulo u vječnu borbu, tj. uvijek aktualni feminizam koji se ne stišava. Vizualni identitet predstave počiva na prilično izraženoj dihotomiji: s jedne strane manifestno dominira izražajna kostimografija u tradicijskom ruhu, čije su poruke na tragu sljedećega: sve su žene na pozornici (života) predstavljene kao sluškinje, s istim frizurama, odjećom, gestama i afektivnim prijelazima, a krajnje simplificirana scenografija, koja u fokus stavlja samo Aleksiju Rajčić i njezinu borbu za osvajanje prostora životne slobode, na scenu dovodi dvoje zborovođa (ženskog i muškog) i depersonalizirani zbor koji predstavlja društvo što ne mari dovoljno za ženu kao građansko lice pa s time predstava korespondira i s današnjim vremenom. 

  

  Aleksiji Rajčić, antijunakinji patrijarhalnoga sustava koji promiče muža kao oca a ženu kao dijete, ulazak u bračnu zajednicu s porocima sklonom đuvegiji donijet će novo ropstvo: sudjelovanje u muževim krađama i čekanje njegove slobode s kojom će doletjeti i njegovo nasilje nad Aleksijom mučenicom. Njezin martirij ekspresivno će iznijeti zborovođe – glasnici, čuvajući publiku od sablazni i okrutnoga ženskoga pogroma, upravo onako kako su i glasnici u antičkome teatru uzvišeno progovarali i najavljivali emocionalna previranja glavnoga junaka ili junakinje. Paroksizam ekspresivne glazbe kojom se dočarava prijelom u Aleksijinoj duši pred donošenjem kobne odluke, s kojom će prekinuti dugotrajno i mučno muževo zlostavljanje, upotpunjen je narodnom tužaljkom žena, tj. zbora kao tumača Aleksijina ubojstva muža na ženski afirmativan način – feministički, no ipak nedovoljno socijalno osnažen i instrumentaliziran. Instanca kralja u pozadini, koji smrtnu presudu za Aleksiju preimenuje u izdržavanje četvrtstoljetne zatvorske kazne, umnogome podsjeća na kreontovsku metodu ubijanja ženskoga principa.

  Maestralno prikazana želja za smrću kao izbavljenjem od bračnoga otrova, glavnu (anti)junakinju vraća bezuvjetnoj majčinskoj ljubavi i potrebi za smirenjem u onostranosti. Kako će samo bolno Aleksija uzviknuti: „O smrti, moja druga majko!“ Sveopća ženska bol i muška tiranija nad donositeljicama novoga života, prispodobljena zborovođama – bradatim amiškim pojavama, ublažena je crnohumornim etnonapjevima i ženskim kolom koje kao da i dalje pleše zadanim ritmom. U grotesknoj ojkavici porazno ginu sve ženske nade dok mužjaci i dalje kraljuju. No, heroinama se ipak stoljećima posvećuju velebni spomenici: u pisanom, likovnom, glazbenom i općenito predstavljačkom mediju, upravo onako kako je to zamislio mladi dvojac: Kosić/Jug. „Okovi su krila da se brže leti“ nije tek kolokvijalizirana fraza Kranjčevićeva stiha već uvijek individualizirano shvaćanje pojma osobne slobode. Za Aleksiju Rajčić smrt je bila prozor u oslobođenje – izbavljenje od dehumanizacije, no i ona joj biva uskraćena, i tako jadikovka ostaje vječna, a žensko pitanje u obitelji i društvu osinje gnijezdo u koje je najbolje ne zadirati preveć! Vrlo sugestivan dramski naboj u govoru Vanje Ejdus, praćen jednako tako snažnim govorom tijela, vraća gledatelja u dalju prošlost ovoga dijela Europe, oživljavajući tragične sudbine mnogih žena koje su životom platile buđenje vlastite samosvijesti. Aleksija, kao jedina oživotvorena dramska osoba u predstavi, ne nosi slučajno ime one koja, s grčkog jezika prevedeno, brani ili štiti. Braniti bedeme svoga mira znači osvajati postupno i prostore svoje slobode, a ta borba, čini se, traje do Sudnjega dana svakomu čovjeku.

  

  Prodana pljačkašu, a potom asimilirana u taj svijet odmetništva, uzima stvar u svoje ruke kako bi kaznila muževo nepoštovanje njezine lojalnosti instituciji braka. No, nije samo Aleksija žrtva patrijarhalnoga sustava – ništa manje to nisu ni muškarci koje se odgaja jednoobrazno i zaštitnički, pa i ne čudi njihovo izrastanje u okrutna i neempatična bića sklona agresiji i ugnjetavanju drugoga. Zvuk lokomotive i njezina pištanja na sceni popraćenog oblakom pare direktno povezuje Aleksiju s još jednom književnom junakinjom: Tolstojevom Anom Karenjinom koja će na vrhuncu depresije, zbog nesretne ljubavi i  društvene osude svoga brakolomstva, spas pronaći pod jurećim vlakom na užarenim tračnicama.

  Aleksijin bijeg od zlostavljanja završit će iza rešetaka, no ne i borba za potpuno duhovno oslobođenje, jer na smrt treba pričekati. Izdržavanje kazne nova je etapa s kojom Aleksija odlazi u nepoznato. No hodočasničkim štapom zasigurno će se dočepati raja, svoga posljednjega počivališta. U tom se simboličnu detalju njezina prezimena skriva i temeljna intencija dvojca Kosić/Đorđević: apelirati društveno angažiranim teatrom na zaštitu ženskih prava i sloboda u suvremenom svijetu, ali ukazati i na potrebu većeg razumijevanja pojedinca i njegova položaja u obiteljskom i društvenom kontekstu.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 6. svibnja 2024.

Piše: