Hvatanje u koštac s neuralgičnim točakama društvenog trenutka

HNK u Varaždinu: Šapat duše, autorski projekt Tamare Kučinović

• 

  Migracije su, poznato je svakome tko prati vijesti, jedna od najznačajnijih tema suvremene (europske, ali ne isključivo) politike. Na njima se dobivaju i gube izbori, oživljuju i lome političke karijere. No, tko su osobe koje su stvarno prisiljene bježati iz svojih domova, svojih krajeva, svojih država? O tome se (pre)često uopće ne vodi računa. Migranti su svedeni na opasnu statistiku, koja po definiciji ugrožava identitete stanovništva useljeničkih zemalja. Ako ih se i tolerira, a i to samo kada zadovoljavaju stroge uvjete koje moraju zadovoljiti osobe da bi se po međunarodnome pravu klasificirali kao izbjeglice, to je često u neljudskim, zbilja teškim uvjetima izbjegličkih kampova, naselja, koja su iz perspektive osobnih komocija onih koji nisu imali nesreću postati izbjeglicama – nezamislive. To su, nažalost, činjenice. A prevladavajući odgovori na te činjenice su dvojaki – s jedne strane, navodna ugroženost, a s druge negiranje, zanemarivanje, zatvaranje očiju praćeno okretanjem glave.

  Tamara Kučinović, lutkarska redateljica i profesorica lutkarstva autorska je osobnost iznimno zanimljivog opusa, u kojem je više puta pokazala i dokazala kako ne želi okretati glavu ni negirati. Umjesto negacije neuralgičnih točaka društvenog trenutka u kojoj nastaju njezine predstave, Kučinović se s njima nemilosrdno hvata u koštac. Tematizira ih. Propituje. Iz vizure publike, to često bude bolno, a uvijek osvješćujuće iskustvo. Šapat duše autorska je predstava ove redateljice postavljena na Podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz HNK u Varaždinu. Dramska je radnja smještena u izbjeglički kamp. Negdje u pustinji, sirijskoj, što je jasno naznačeno sveprisutnim pijeskom na sceni (scenograf je Davor Molnar). A u tom se kampu nalaze, dakako, ljudi. Izbjeglice. Sa svojim biografijama, stvarnim, ljudskim, emotivnim.

  

  Lako je, u sveopćem gubitku ljudskosti uslijed nehumanih uvjeta koji vladaju u izbjegličkom kampu, negirati vlastitu ljudskost. Povjerovati kako je oduzimanje dostojanstva, koje se neminovno događa i oko najsvakodnevnijih životnih potreba (predstava se otvara prizorom svađe i nervoze oko reda za vodu u prenapučenom, improviziranom pustinjskom naselju) zapravo neminovno. Prepustiti se bezvoljnosti, rezignaciji i depresiji. Internalizirati repliku „Ja sam nitko!“, koju izgovaraju pojedini likovi. Čin odustajanja u situacijama koje djeluju bezizlazno prirodna je ljudska reakcija. Kučinović oko nje ne dvoji, jasno je predstavlja publici i pokazuje kako je u izbjegličkom kampu itekako prisutna. No, moguće je i suprotno. Pokazuje to Idris, dječak koji je odlučio kako neće odustati i prepustiti se. Izražava to dovitljivom, lako pamtljivom, čak i pomalo komičnom, no suštinski izrazito pogođenom rečenicom: „Imam volju bagera!“. Volja je to koja odbija posustati, želi nastaviti i napraviti nešto kako bi se dostojanstvo, u uvjetima za koje se čini kako su odavna poništili svaku njegovu natruhu, održalo i očuvalo.

  Idris ima „volju bagera“, ali ona nije samo njegova. Svojski se, „voljom bagera“, Idris trudi tu svoju volju prenijeti i na druge u izbjegličkom naselju, otimajući ih iz učmalosti, depresije i uvjerenja kako su oni „nitko“. Svedeni na negaciju svega što su nekada bili, pretvoreni u negaciju svake osobnosti, identitet „onih drugih“, izbjeglica koje nitko ne želi i za čije stvarne emocije nitko ne mari. Tih je likova nekoliko, a jedina kojoj je ime odmah poznato je Idrisova prijateljica Yusra, nekadašnja uspješna plivačica, za koju Idris u pijesku sagradi bazen. Voljom bagera, dakako, ovdje i pomalo metonimijski oplemenjujući tu dovitljivu i točnu sintagmu. Slično je i s ostalima, imenovanima opisno (Tata, Skromno mudar čovjek s kozom, Žena s najmekšim glasom na svijetu, Neizdrživo usamljeni čovjek, Istetovirani mangup). Svatko od njih ima neku svoju životnu strast, duboko zakopanu pod opterećujuću stvarnost preživljavanja u izbjegličkom kampu, koju će Idris voljom bagera pokušati otkopati i s tim im iskopom vratiti komadić dostojanstva.

  

  Likovi u Šaptu duše figure su gotovo kontrastnih karaktera. S jedne strane, oni su do srži pojedinačni, upravo u potrazi za svojom duboko, uslijed okolnosti, zakopanom osobnošću. S druge, oni su i simboli, predstavnici, pars pro toto za izbjegličke životne priče o gubitku ljudskog dostojanstva. U tom se smislu oblikuju i lutke (autorica Alena Pavlović), napravljene od grubih materijala, sve nalik jedna na drugu, ali opet suptilnim detaljima učinjene različitima i osobitima, karakternima. Time je i na vizualnom planu dobiven luk otkrivanja zapretenih osobnosti, koji je na djelu i u tekstu. Osim takvog višeslojnog oblikovanja lutaka, na nekoliko razina funkcionira i sveprisutni pijesak. Osim naznačivanja mjesta dramske radnje, on se koristi i u boljoj tradiciji kazališta materijala. U njemu se kopa, njime teče voda, stvaraju i razaraju oblici te se iz jedne u principu nužno amorfne mase stvaraju svjetovi, u čemu pomažu i video projekcije (autor Damir Chytil) i svjetlo (Tamara Kučinović).

  Glumci-animatori redom su odlično svladali svoje uloge. Osobito su precizni i uvjerljivo emotivni Filip Eldan kao Idris i Sara Ipša kao Yusra, no i ostali članovi ansambla predstave (Nikša Eldan, Sunčana Zelenika Konjević, Marinko Leš) nimalo ne zaostaju. Predstava ne zastajkuje, svaki je trenutak precizno odvagan i nema viška ni potrebe za podcrtavanjem poanti.

  

  Sveukupno, Šapat duše još je jedna uspješna kreacija u nizu prepoznatljivih radova Tamare Kučinović. Estetike koja se emocije ne boji ni najmanje, spremna se s njome suočiti i publiku dovesti do gotovo katarzičnih trenutaka. Ako treba, to će učiniti i voljom bagera.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2024.

  Režija: Tamara Kučinović
  Scenografija i kostimografija: Davor Molnar
  Autorica lutaka i kostimografija lutaka: Alena Pavlović
  Skladatelji: Ivana Đula i Luka Vrbanić
  Video projekcije: Damir Chytil
  Oblikovanje svjetla: Tamara Kučinović

  Glume: Filip Eldan, Nikša Eldan, Sara Ipša, Sunčana Zelenika Konjević, Marinko Leš

Piše: