San i stvarnost

19. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Blizanačka struktura Držićevih drama (1. dio)

  • Ozren Grabarić kao Grižula i Nataša Dangubić kao Omakala, <em>Grižula</em>, Dubrovačke ljetne igre, 2020.

    Držićeve se drame dramatiziraju oko dviju osi. Jednu os čini drama Držićeva života, Vidrin položaj istodobno voljene i prognane osobe, domaćina u stranoj sredini i stranca u Gradu vlastelina, genijalnog umjetnika i čovjeka koji stalno treba rješavati vlastitu egzistenciju. Druga os dramatizira polove onodobnih svjetskih događanja i otkrića koja snažno odjekuju i na hrvatskom jugu, u gospodarski i umjetnički snažnoj Dubrovačkoj Republici. Otkrića Amerike, Japana, Indije... osim renesansnog veselja donose i radost zbog mogućeg prebacivanja središta iz Sredozemlja u druge dijelove svijeta.

    Putovanja po svijetu prenose se u književnosti i umjetnosti na stvarna i fiktivna putovanja dramskih osoba te metaforička putovanja po ljudskom tijelu, odnosno postavljanja u središte strukture umjetničkoga djela žene, erotičnosti, ali i melankolije i nostalgije. Otkriće antičke književnosti osim radosti zbog olakšice pisanja komedija prema Plautovim i Terencijevim uzorima donosi i "krivnju" rimskog Kvirinala zbog otkrića tragedije, odnosno uvid u mogućnost nošenja vlastite tragičnosti bez potencijala vlastita djelovanja.

    Marija Kohn kao Baba Perina, <em>Dundo Maroje</em>, red. Ozren Prohić, HNK Zagreb, 2007.Svjetska i unutarnja podvojenost rezultiraju u Držićevu djelu stalnom igrom renesansnog i manirističkog čovjeka, čovjeka koji je u središtu svijeta i čovjeka koji vidi politički realizam svjetskih i vlastitih događaja u trenutku kad je postalo jasno da Zemlja nije u središtu svemira, i kad dolazi do otkrića heliocentričnoga sustava. Držić stvara dramsku strukturu, točnije dramski svijet koji nikad prije u hrvatskoj i nikad kasnije možda ni u svjetskoj komediografskoj književnosti takvom snagom genijalnosti i nadarenosti nije stvoren: vlastiti i svjetski svijet u kojem umjetnost, politika, filozofija i čovjek prohode prostorima izokretanja, preokretanja, preobrazbe, presvlačenja, smijeha i tuge, ironije i groteske, burleske i tragike, komike i satire, svenazočne Igre – igre riječima, stvarima, pojmovima, tijelima, spolnošću, kućama, obiteljima, putovanjima, vremenima, prostorima, prijateljstvima, sudbinama. Poljuljano središte ljulja se između iluzije i zbilje, fikcije i stvarnosti, umjetnosti, društvenog i svjetskoga događanja s pitanjem koje se ponavlja u svim Držićevim djelima: "Snim li ja ovo ali je bilj?" (Sanjam li ja ovo ili je zbilja?) Sve Držićeve drame istodobno odslikavaju realističnu prepoznatljivost Držićeva vremena i prostora, stalne figure dobra i zla, ljubavi i dobrote, ljudskosti i pokvarenosti, dobrih i zlih, ljudi nazbilj i ljudi nahvao, s jednog pola Vidrina planeta i svijeta, i manirističko zrcalo obojeno sumnjom, strahom, sumnjama, progonstvima, nesrećom, tugom, neostvarenošću, s druge strane Držićeva svemira.

    Držićeva je genijalnost jednaka genijalnosti Erazma Rotterdamskog, Breughela, Boscha, Bahtina, Calderóna, Cervantesa, Shakespearea.... U njezinu je središtu životna priča o proboju identiteta Umjetnika i sudbine Čovjeka kroz sve oblike stvarnosti, svijeta i egzistencije te pobjeda snage umjetnosti. Uostalom, i Vidrino najpoznatije djelo, Dundo Maroje, započinje (autobiografskom) pričom Negromanta – čarobnjaka, umjetnika, redatelja, glumca, arhitekta, književnika, glazbenika, hodočasnika, putnika kroz vrijeme i proctor – Držića, a ta priča, komedija, tragedija ili drama, započinje riječju "Ja."

    Damir Lončar kao Skup, red. Nina Kleflin, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, 2015.Držić uspijeva prebaciti mnogoljudni Rim u manjeljudni Dubrovnik, Dubrovnik u Kotor, idealan svijet pastoralne utopijske sreće u svijet karikaturalnosti, grotesknosti, primitivizma; gosparski skladan svijet u lascivno seljački; svijet svakodnevne šale i veselja u svijet svjetske zabrinutosti; politiku u umjetnost, a filozofiju u svakidašnjicu.

    Istodobno s promjenama svijeta mijenja se u Držićevu djelu-životu i prohod osjećajnosti; autorska figura u križištu svjetotvorne i ljudske osi raspolovljuje se, podvostručuje, maskira, presvlačeći sebe, vrijeme, prostor i pozornicu, kazališnu kutiju i teatarsko-životni planet. U svakoj Držićevoj drami, ali i u cijelom opusu, svijet se gleda u barem dvostrukom odrazu. Pastoralna sreća ljubavne svemoći u Tireni na kraju okreće leđa Gradu da bi potražila prostor u jednoj drugoj Dubravi – kasnije napisanoj pustinji u Grižuli (Plakiru), drami isprekidane komunikacije, praznine, gluhoće i lova na žrtvu, u pastoralnoj komediji koja dramatizira prostor sreće koju su žudjeli pastiri u Tireni i prostor Novele od Stanca koji se ispraznio nakon šale sa starcem, a nastao iz osjećaja žudnje i napuštenosti. Struktura vode, erotičnosti, pastoralnosti prekida se komičnim elementima i u Džuhu K(e)rpeti. Mitološko-pastoralno-komedijsko ruho, potaknuto vjenčanjem i uokvireno vinom, odzrcaljuje se i u Veneri i Adonu. Babilonska struktura komedijskog ročišta sa Svijetom u Dundu Maroju, zaustavljenost u prostoru svjetskog trga, potrage oca za "dezvijanim" sinom biblijskih konotacija u svijetu bez majke preokreće se u svijet Hekube, "svjetske" majke, opet daleko od Dubrovnika, u Traciji, u tragičan svijet nepravednosti i ponovno potrage za djecom, u tragedijski odraz pohlepe za zlatom koja svjetluca i u prostorno klaustrofobičnom Skupu.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. prosinca 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam