Porođajne muke i zapadanje u komediografske konvencije

16. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Ljubovnici, komedija nepoznatog autora – otkriće, analize i prve izvedbe djela

  • <em>Ljubovnici</em>, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1932.

    Premda su se nakon ovodobnoga nam otkrića komedije Ljubovnici nepoznatoga hrvatskoga autora iz druge polovice 17. stoljeća javile brojne povijesne, teorijske i scenske interpretacije ovoga tročinoga djela, njihove su interpretacije, začudo, skretale u sporedne tokove, pa je ova izvrsna komedija više od sedamdeset godina izmicala pravom stanju stvari, skrivajući gotovo cijelo nam stoljeće u sebe prikazani joj svijet i najlucidnijim istraživačima.

    Pronašavši je bez naslova u Zemaljskom arhivu u Zagrebu 1917. godine, Petar Karlić pronalazi njezin glavni pokretački mehanizam u ljubavnoj intrigi, pa je naslovljuje Ljubovnici, pod kojim je naslovom poznata sve do današnjih dana. Međutim, kad ju je 1921. priredio za tisak i objavio u Dubrovniku, podnaslovio ju je Dubrovačka komedija iz XVI. stoljeća, a u predgovoru joj autorstvo pogrešno pripisujući Marinu Držiću. Osim što je pogriješio u atribuciji, Karlić je učinio i niz tiskarskih i jezičnih pogrešaka, te komediju stavio na svjetlo svoga doba u iskrivljenom ruhu. Otprilike u to vrijeme, godine 1918., pronašao je Petar Kolendić i objavio još jedan rukopis istovjetnoga komediografskoga djela, ali samo s ulogom ljubovnika Dotura. Ta su otkrića ujedno upućivala i na mjesto nastajanja komedije; u Ljubovnicima, naime, miješa se dubrovačka štokavština i čakavska ikavica, pa bi jezična i toponimska analiza mogla pokazati da je komedija nastala u Dubrovniku, a da su je prepisivali u Trogiru, u kojem postoje i dokazi o izvođenju, pa je trogirski prepisivač dodavao elemente vlastite sredine i izmjenjivao temeljni dubrovački jezični sloj.

    <em>Ljubovnici</em>, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1932. Sljedeća se skrivanja u ipak čudne tokove mogu vidjeti u znanstvenim analizama žanrovskih odrednica teksta. Marko Fotez i srpski istraživači dubrovačke baštine tako njezin postanak pripisuju isključivo komediji dell´ arte i tipološkom obrascu maski. Slobodan Novak, međutim, skupa s ostalih desetak komedija pronađenih u Dubrovniku u 17. stoljeću i izvođenih oko Orsana ili u prostoru novootvorenoga kazališta u Gradskoj luci, u prostoru današnje dubrovačke Gradske kavane u kojoj danas sjedimo ni ne znajući da je umjesto brodske opreme u arsenal 1682. ušao Vučistrah i počela se strukturirati interiorna kazališna publika, Novak, dakle, Ljubovnike dovodi u vezu s ridiculosama – talijanskim komedijama nastalima krajem 17. stoljeća koje u obliku tekstne dijaloške fiksacije prenose komediju improvizacije u tisak i mogućnost širenja i čitanjem. Prevedenica smješnica omogućuje status prve ridiculose u hrvatskoj književnosti – Hvarkinje Martina Benetovića, što se nalazi točno na prijelazu 16. i 17. stoljeća. Uspješnije bi ovu žanrovsku odrednicu, možda, bilo prevesti kao izrugivačica.

    Sljedeći nesporazum oko Ljubovnika nastaje u samoj scenskoj praksi, što svoj povijesni hod započinje 1932. u Zagrebu, na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta, a nastavlja po kazalištima i otvorenim prostorima u cijeloj Hrvatskoj. Tako se pedesetih godina njezine privlačne teksture s upisanom izrazitom scenskom tjelesnošću dotiču i najplodniji hrvatski redatelji, pa tako pedesetih godina na Dubrovačkim ljetnim igrama Georgij Paro, a šezdesetih Joško Juvančić. Čini se, međutim, da i redatelji upadaju u zamku nazvanu komedija dell´ arte i ridiculosa, te da je scenski život Ljubovnika bio osuđen na komediografske konvencije i tipizacije a da se, čudno začudno, nije uočavalo izrazito zanimljivo tkanje ove tročine komedije koje je usredišteno u dubrovačko 17. stoljeće nakon gundulićevskih i palmotićevskih uspjeha i izvan okvira barokne, ali i renesansne dramaturško-scenske zadanosti.

    <em>Ljubovnici</em>, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1942. <em>Ljubovnici</em>, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1942.
    <em>Ljubovnici</em>, red. Tito Strozzi, HNK u Zagrebu, 1942.

    Pokušat ću, pokušavši ne upasti u sljedeću zamku, za ovu kratku prigodu tu hrvatsku komediju kojoj se autori mogu pronaći među imenima Frana Radiljevića, Džanluke Antice, Šiška Menčetića mlađega, Ivana Bunića Sarova, Ivana Đurđevića, Petra Kanavelića, analizirati kao komediju koja u svim svojim aspektima odražava dubrovačko 17. stoljeće i koja u sebi krije neotkrivene tajne što čekaju novu scensku prikazbu. Podsjetimo se da je ovih anonimnih deset komedija nastalo u Dubrovniku u ozračju velikih potresa – onoga s kraja tridesetih godina 17. stoljeća i onoga s kraja šezdesetih godina 17. stoljeća, i da su nastale u koordinatnom sustavu već zasićene isusovačke impostacije.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 9. prosinca 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

    Izvor fotografija: Digitalna zbirka HAZU-a
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam