Uspjela, vrlo izazovna režijska koncepcija

36. Gavelline večeri, 22.-29. studenog 2023., Mini teater Ljubljana, Mestno gledališče Ptuj: Edward Albee, Tko se boji Virginije Woolf?, red. Ivica Buljan

• 

  Dramski klasik Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf? iz 1966. označio je početak nove subverzivne drame, a na tematskom planu otvara čitav niz kulturoloških, fenomenoloških i filozofskih pitanja. Redatelj Ivica Buljan tekstu pristupa promišljeno i namjerno mu težište pomiče iz klasično-dramskog ritma u interpretacijsko, konceptualno propitivanje.

  Režija je idejno podijeljena u dva plana: prvi, duži, do raspleta i kulminacije situacije namjerno je razvučen u tempu, i prati unutarnje stanje likova te rastakanje svih matrica u koje su uronjeni – upitno koliko svojom voljom, ali u kojima jednostavno ne uspijevaju plivati, pa ih sami počinju rastakati. Upravo je to rastakanje podvučeno sporim tempom režije koje možda neće oduševiti publiku sklonu klasičnoj i zaokruženoj dramskoj radnji, no u ovakvom idejnom konceptu jako dobro funkcionira. Ivica Buljan kao režijsko sredstvo koristi projekciju dijelova teksta u dnu scene, iz kojih povećava font ključnih riječi koje se odigravaju kroz prizore; autori video projekcija i oblikovanja svjetla su Sonda 13 i Toni Soprano Menegletje. Scenografija Aleksandra Denića ocrtava vrlo jeftin, nemaran, ne previše ukusno uređen balkon obiteljske kuće. Prepun je plastičnih stolica, frižidera s pivom i imenom proizvođača, kao da smo u kafiću, a on je slučajno završio na tom balkonu. Uz podcrtane ključne riječi na projiciranom tekstu u dnu scene, nesređenost ambijenta odraz je unutarnjeg stanja poznatog kvarteta dvaju bračnih parova – Marthe i Georgea, Honey i Nicka.

  Naravno, ideja režije s oba svoja plana temeljena je na izvrsnome tekstu kao polazištu za vrlo suptilno konceptualno propitivanje. Nositelji su dakako  glumci, jer bez njih ovako zamišljena predstava ne bi mogla funkcionirati, oni su agensi raslojavanja odnosa, psihe, emocija, svih sustava čiji su gradivni dio.

  Martha, sredovječna supruga američkog sveučilišnog profesora, kći dekana, alkoholičarka, u već kanonskim filmskim i kazališnim interpretacijama ove drame dominira, i od glumice koja se prihvati uloge očekuje se da bude dominantna. Takva je i Nataša Barbara Grančer – glasna, na sceni prisutna, snažna, fokusirana i aktivno agresivna u svom destruktivnom ponašanju, i iznad svega, dosljedna svojoj destruktivnosti, premda je svega što ispod nje leži itekako svjesna. Svjesna je i da voli svog supruga Georgea, a kontinuirano ga i kompulzivno vara, ponižava, ismijava; igra se njime kroz nizove pomno osmišljenih emotivno-verbalnih manipulacija, na čemu se njihov odnos ljubavi i mržnje uglavnom i temelji. Nataša Barbara Grančer u svim je tim ulogama unutar ovog kompleksnog lica više nego točna, iznijansirana, dosljedna, čvrsta i iznad svega uvjerljiva.

  Branko Šturbej kao George ipak je bio glumački najkvalitetnije lice ove predstave. Mirna vanjština ispod koje se itekako skriva vrlo spreman partner za svađu, prividna žrtva manipulativnih Marthinih zamki koja je na kraju pobjeđuje, a sve ispod racionalne figure sveučilišnog profesora iz malog američkog grada, George Branka Šturbeja nije ekstrovertan poput Marthe i ne dominira scenom na prvi pogled, nego je doslovce kontrapunktna figura bez koje Marthe ne bi ni bilo. Tu nosivu kariku sukladnu Albeejevom licu ali i ovakvom režijskom konceptu te ponajviše sukladnu vlastitoj glumačkoj osobnosti, Branko Šturbej izvrsno je postavio i izgradio tijekom čitave predstave.

  

  Zrcalo bračnih odnosa Marthe i Georgea, ali i njihove žrtve su mladi bračni par Honey i Nick. Honey, u interpretaciji Klare Kuk, izvrsno je izokrenut primjer uzorne mlade supruge mladog i ambicioznog sveučilišnog profesora iz provincije. Alkoholom i Marthinim, ali i Georgeovim manipulativnim strategijama razoružana, Honey pokazuje sve što je konvencije inače sputavaju da pokaže, pa je njezina funkcija u Albeejevoj drami kroz ulogu Klare Kuk ali i u režiji Ivice Buljana dobila vrlo točno lice mlade sudionice u rastakanju svega u što je tek trebala biti uronjena.

  Njezin suprug Nick u interpretaciji Benjanima Krnetića puno je aktivniji, svjesniji i beskrupulozniji dionik zadane društvene igre. Ne uspijeva jer je uhvaćen u zamku, no bez obzira na ugodnu mladu vanjštinu nije ničim iznenađen, za razliku od svoje supruge, i spreman je uvijek prihvatiti igru u svoju korist, što ga i čini dionikom niti koje se raspliću, poretka koji kroz ovaj dramski klasik nestaje i nastavlja se rastvarati sve do današnjih dana.

  

  Odabirom glazbe Benjamin Krnetić naročito je dobro podcrtao vremenski okvir zbivanja, a najavljene su i sve kulturološki važne točke koje Albeejeva drama  anticipira. Kostimi Ane Savić Gecan kao i scenografija suvremeno su locirani, pa zajedno s ostalim režijskim intervencijama protežu luk od vremena nastanka drame do danas i time ukazuju na prijelomnu važnost ovog teksta na vremenskoj crti nedavne povijesti, koliko je pomaknula granice gledanja i razmišljanja, naročito perspektivu prema takozvanim životnim gubitnicima kojima se zapravo Albee bavi. Ivica Buljan preuzeo je taj fokus u ovom vrlo uspjelom i izazovnom režijskom konceptu, namjerno pomaknutom od svog dramskog težišta, čime je iznio svoj autorski stav prema komadu samom ali i prema činu režije kao scenskom interpretiranju predloška.

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 8. prosinca 2023.

Piše: