Redateljski dosljedno i glumački posvećeno

36. Gavelline večeri, 22.-29. studenog 2023., Atelje 212, Beograd: Florian Zeller, Otac, red. Paolo Magelli

• 

  Dugo očekivana predstava Otac, posljednja u konkurenciji ovogodišnjih Gavellinih večeri (Što na podu spavaš, Žaba, Bilo jednom na Brijunima, Tko se boji Virginije Woolf?, Gard), samo je djelomično ispunila očekivanja. Možda zbog usporedbi s izvrsnim filmom Otac (The Father) iz 2020. godine (Anthony Hopkins, dobitnik Oscara za glavnu ulogu, Olivia Colman, nominirana za Oscar za sporednu ulogu; scenarij: Florian Zeller, Christopher Hampton, dobitnici Oscara, režija Florian Zeller), čak traju isto, oko sat i četrdeset minuta (filmskoga i kazališnoga vremena), a možda samo zbog visokih očekivanja koji unaprijed postave letvicu (pre)visoko.

  Kazalište Atelje 212 (nazvano, navodno, prema broju stolica u gledalištu), osnovala je 1956. godine skupina umjetnika – ideja im je bila napraviti kazalište u kojemu će se prikazivati avangardnije drame (vrlo brzo nakon europske praizvedbe igrali su Beckettova Godota), a Mira Trailović, dugogodišnja ravnateljica (režirala je i prvu predstavu Ateljea 212, Faust), 1967. godine osnovala je ugledni festival novih kazališnih tendencija BITEF (Beogradski internacionalni tatarski festival), pa je možda i zato publika očekivala nešto više.

  „Drugi dio Zellerove dramske trilogije („Majka“, „Otac“ i „Sin“) je tragikomična obiteljska priča fokusirana na ostarjelog oca koji se bori s demencijom. Zeller, baveći se procesom starenja i, u datim okolnostima, izvrnutim odnosom oca i kćeri, dovodi u pitanje i postojanost kategorija istine i realnosti. Ova predstava je priča o demenciji u obitelji, o odnosu oca i kćeri, o ljubavi i gubitku. Intimna priča koja nam pomaže i omogućuje otvoriti vrata vlastitog doma, osvrnuti se i pogledati u vlastite korijene, u obitelj, u oči onima koji nas okružuju. Tekst pri tome provocira žanrovskom nedorečenošću koja nas šeta od psihološkog trilera do tragikomedije.“

  

  Iako je za tekst koji se bavi demencijom, kao i za predstavu, nužna usporenost i zaustavljenost, tišina – što je jedna od dobrih karakteristika predstave, izvedba u Gavelli nije bila dovoljno snažna i dinamična, kao da je nedostajalo potrebne kazališne energije. Predstava je to dominantno jedne dramske osobe, jednoga glumca, kojemu ostali postoje samo kao nužni sugovornici za glumačke bravure i preobrazbe. Vojislav Voja Brajović izvrstan je glumac i publika ga je ispratila gromoglasnim pljeskom, a dobio je i nagradu Žirija (Pavlica Bajsić, Sonja Kovačić, Sandra Lončarić, predsjednica) kao najbolji glumac Gavellinih večeri, ravnopravno, uz Bernarda Tomića, Bernarda iz itedeovske i Krešićeve predstave Gard. Nevjerojatne su Brajovićeve preobrazbe od sama početka – od figure staroga čovjeka u pidžami koji po neobično, prostorno i vremenski avangardno organiziranu stanu (scenograf: Darko Nedeljković), kao po nekom labirintu sjećanja nešto traži i u toj sceni neodoljivo podsjeća na sličnu svoju briljantnu ulogu zaboravnog oca u filmu Ti mene nosiš scenaristice i redateljice Ivone Juka i producentice Anite Juka (uz ostale izvrsne glumce: Lana Barić, Nataša Dorčić, Nataša Janjić, Helena Beljan, Vojislav Brajović, Sebastian Cavazza, Goran Hajduković, Vedran Mlikota, Filip Križan, Kruno Šarić, Juraj Dabić). U sljedećoj je sceni uredno odjeven, zalizane kose, gotovo mlad čovjek u crvenome haljetku (kostimograf: Leo Kulaš) koji glumi zavodnika, izmišljajući, zbog bolesti ili želje da se svidi, da je plesač stepa, slikar, potpuno transformiran puno bolje kontaktira sa ženskim svijetom, šarmantan je, zavodnički raspoložen (koreograf: Boris Lukman). U svakoj je novoj sceni potpuno nov, promijenjen u svojim identitetima, ambivalentno tražeći i nalazeći pravi kod igre i suigre s ukućanima, koje većinom doživljava kao strance. Learovski spominje svoju mlađu kćer Elise, kao Cordeliju, koje se nije sam odrekao nego se uspomena na nju stalno javlja kao novi ključ u novome rukavcu sjećanja koje je toliko bolno jer mu je kći poginula u nesreći, što slučajno spominje sluškinja Laura, koja ga ne slučajno podsjeća na ljubljenu kćer. Sjećanje se nikad potpuno ne vraća, blokira ga neki segment mozga i Otac se nada da Ona negdje kao slikarica putuje svijetom, sjeća se kako ju je grlio i ljubio, tepao joj, a sad je nema. Nada se da ga samo ne stiže posjetiti i to mu je malo čudno. Vrlo se često vraća na tu snažnu emociju i potrebu za zagrljajem i poljupcem, ali do prave bolne istine nikad ne dolazi, a stravu odlaska projicira u nevoljenje usmjereno na stariju kćer Anu (Hana Selimović za ulogu kćeri također je dobila nagradu Gavellinih večeri, ravnopravno, uz Natašu Barbaru Gračner za ulogu u Buljanovoj predstavi Tko se boji Virginije Wolf?).

  Sat koji traži po kući i uvijek ga nalazi ili sam ili mu ga donosi kći jer ga je dobro spremio u svojoj sobi, gotovo je razliveni Dalijev sat, jer Otac mora točno znati koliko je sati u tome svome poremećenome vremenu, što podsjeća i na Ionesca i na njegove satove koji ne kucaju pravilno i dobro u Ćelavoj pjevačici, a i cijela je predstava redateljski postavljena nalik teatru apsurda, koristeći taj segment pomaknutoga vremena i raspadnutoga kauzaliteta kao kazališno rješenje za prikaz demencije i kaotičnoga pogleda na svijet.

  Predstava je režirana kao promatranje iz očeve vizure ili kao da njegov super ego, nadmarioneta, Nepoznat Netko, Njegov Život sa strane involvirano upravlja vremenom i prostorom i postavlja glumce na slična mjesta, slične pozicije na kojima su bili u pretposljednjoj sceni, percipirajući tako i ludi svijet koji ga okružuje, dementnu svakodnevicu u kojoj neki drugi ljudi (glumci: Ivan Mihailović, Dragana Varagić, Isidora Simijonović, Marko Grabež) preuzimaju neke iste uloge – muž postaje bivši, drugi muž sadašnji, ista žena postaje nova žena, sluškinje, kao u Ionescovoj Instrukciji/Lekciji zauzimaju mjesto jedna drugoj, kći stari i mijenja fizički izgled a zove se istim imenom koje joj više ne odgovara, a on je stalno isti u svojoj mozaikalnoj svijesti, postavlja ista pitanja i čudi se ljudima oko sebe koji se ne sjećaju i ne razumiju ih, kao i životu. Stalno se donosi nova (ili stara) kokoš za objed, nude mu se pilule plave ili drugih boja, piće je isto, Pariz se u tome (ili našemu) ludome i kaotičnome svijetu zamjenjuje Londonom u koji kći pokušava ili ne pokušava otputovati ili je već otputovala, a stan ostaje potpuno isti iako on mijenja stanove, useljava se u kćerin novi stan i iseljuje iz njega, ne zna se o kojoj ga sobi i boravku u njoj kći pita jer na kraju predstave ulazi u bijelu bolesničku i bolničku sobu u kojoj je sve bezbojno i sterilno, nema više života (nalik u boji i preoblici prostora i identiteta genijalnoj predstavi Veliki briljantni valcer Jančara u Gavelli, redatelja Želimira Mesarića i asistentice redatelja i dramaturginje Mire Muhoberac). U bolnici glumci preuzimaju uloge liječnika, Mefistofelesa i bolničarke, zamjenjuje se identitet sluškinje i ona je sad medicinska sestra, preispituje se kvaliteta namještaja, plavo nebo s oblacima u pozadini kazališne i stvarnosne vizure mijenja se, bijele roletne postupno zastiru pogled, a navlače ih njegovi najbliži na obojeni svijet, i on ostaje sam u svome razumu. Problematizira se pitanje tko je zapravo poremećen u svijetu.

  Kći se lijepo, nježno, bavi svojim ocem, strpljiva je i njemu posvećena, iako joj Otac stalno govori da je ne voli, ali umjesto svoje mu njege nudi njegu drugih i odseljava ili ne odseljava u svoje nove prostore, podijeljena između triju muškaraca – prvoga i drugoga muža i oca. Izvrsno se u ljubavnim scenama transformira u ženu zavodnicu, ali uvijek sa sjetom u očima i tugom, ne znajući kako pomoći ocu i riješiti život, svjesna da on samo u kratkim proplamsajima izgleda lijepo i vedro.

  

  Predstavu prati jaka i glasna glazba, potencirajući kaos u glavi i svijetu, songovima se mijenja vrijeme (autori glazbe: KOIKOI, Marko Grabež / Ivan Pavlović Gizmo / Emilija Đorđević / Ivana Miljković; tekstovi songova: Gioia magelli), a u svakome se trenutku ove antiklimaksne predstave ipak nadamo da će se tragičnost mimikrirati i da će se Otac razotkriti i priznati svima da je samo glumio, razotkriti i njih, glumce posebnih uloga u njegovu režiranome dementnome svijetu, kao u briljantnoj Pirandellovoj drami Henrik IV., kad mu se sugovornici smiju i kostimiraju za njegov svijet koji već dugo nije svijet ludoga čovjeka, što u jednome, katarzičnome trenutku, i objavi šokirajući druge. To se u ovome tekstu i predstavi ne dogodi.

  Redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Pleština Udovičić godinama rade redateljsko-dramaturški posao skupa, stvarajući neobične i nove kazališne svjetove, ne uvijek lijepoga i uređenoga, ušminkanoga kazališta, ali uvijek fokusirana na sadašnji trenutak, aktivno ga i aktivistički pokušavajući poantirati. Magellijevski kodovi novoga kazališta koje pratimo već cijeli niz godina – od polijevanja jogurtom, animalističkoga hranjenja i hodanja po staklu u davnim lovrjenačkim godinama, redateljskoga načina poznatoga i po posvećenosti i predanosti glumaca, i u ovoj je predstavi (djelomično) ostao dosljedan kazališnoj destrukciji i dekonstrukciji – kokoš se kida i raspada na sceni, piće se polijeva po pozornici, glumci su predani i posvećeni. Kao što su mnogi intertekstualni elementi vidljivi u tekstu, tako su naznačeni i metakazališni Magellijevi kodovi kojima predstavu dovodi do finih glumačkih i redateljskih visina.

   Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2023. 

Piše: