Uvjerljiva i snažna priča bez površnosti i senzacionalizma

Teatar Fort Forno, Bale: Miloš Latinović, Film koji nisam snimila, red. Draško Zidar, gostovanje u Domu kulture Bilje

• 

  Kada u nedjelju navečer planirate pogledati kazališnu predstavu o životu češke glumice iz 1930-ih, Líde Babkove Baarové (pravog imena Ludmila Babkova, 1914–2000), čiji je jedini grijeh bio preljubnička veza sa zločincem Josephom Goebbelsom, a poslijepodne toga dana je slučajno u sjajnoj dokumentarnoj seriji Hitlerov krug zla na red došla baš epizoda koja se bavi upravo ovim nacističkim vođom iz najužega kruga Adolfovih suradnika, jasno je da predstavu jedva čekate.

  Miloš Latinović prihvatio se pisanja teksta na temelju onoga što je, iz osobnih sjećanja, Lída Baarová diktirala češko-kanadskom piscu Josefu Škvoreckom. (Iako izravno upućuje na policijsko ispitivanje, u predstavi zvuk pisaćega stroja pojačava dojam prošlih vremena. Brz i uznemirujuć povećava dramatičnost, a ovdje podvlači tragičnost heroine i dodaje fine slojeve sceni.)

  Redatelj (glumac) Draško Zidar odlučio se za filmično kazališno uprizorenje – rabeći mnoštvo elemenata i tehnika karakterističnih za film, postigavši poseban estetski i emocionalni učinak.

  Odnosi se to u prvom redu na kadriranje (stavljajući glumce na proscenij, okrenute publici punim tijelom, čak i kada su u međusobnoj interakciji/razgovoru), sofisticirano svjetlo (što podrazumijeva i sjene) koje je oblikovao Robert Majoroš, ali i dojmljivu scenografiju Krešimira Tomca, s pažljivo odabranim detaljima (rekvizitima, namještajem, bojama) i realističnošću. Kostimografkinja Nina Silobrčić svoja je rješenja prilagodila tonu priče: Lídu odijeva u sivu spavaćicu kako bi usmjerila pozornost publike na bitne aspekte – emociju i priču iz perspektive glavne junakinje.

  Koketiranje s filmom u kazalištu dodaje dinamičnost (izmjenom scena iz praškoga zatvora u kojem Lída svoju priču pripovijeda bosonoga, i dana njezinoga glamuroznoga života, odjevena u crno perje i šljokice) i kompleksnost, a gledatelju pruža jedinstveno iskustvo, jer je u filmu pasivan promatrač, dok je interakcija biser kazališta. U ovom slučaju gledatelj dobiva iskustvo iz oba medija.

  Filmu su zvuk i glazba iznimno snažni elementi, na što je redatelj Zidar posebno obratio pozornost, iako je od glazbe to bila isključivo ona skladatelja, pisca i filozofa Richarda Wagnera (Adolf Hitler bio je veliki obožavatelj Wagnera i u njegovim je djelima vidio ostvarenje svojih ideala, a i sam skladatelj nije skrivao mržnju prema Židovima): Eine Sonate für das Album von Frau Mathilde Wesendonck (koju je skladao za svoju muzu) te temu iz opere Valkira (iz tetralogije Prsten Nibelunga). I sam je Goebbels svirao klavir.

  Zidar (i autorsko-glumačka ekipa) uspjeli su predstavu o kontroverznoj ljubavi glumice i nacističkoga vođe postaviti kao uvjerljivu i snažnu priču, suptilno pristupivši ovoj svevremeno osjetljivoj temi na mnogim razinama i slojevima, od etičkoga aspekta (interpretacijom koja poštuje povijesni kontekst, a ne glorificira negativne aspekte i ne dopušta da fokus klizne u banalnost) do naglaska na ozbiljnost i težinu teme, bez površnosti i senzacionalizma.

  Fokus je na likovima, prikazujući ih u svjetlu njihovih ljudskih osobina, dvojbi i unutrašnjih previranja i lomova. Neobično, s obzirom na protagoniste, no zahvaljujući tomu, nakon što se spusti zastor, poželite da nije (već) kraj.

  Svakako zasluge za to idu glumačkom trojcu koji je likovima pristupio želeći publiku potaknuti na razmišljanje o moralnim pitanjima, slobodi izražavanja i odgovornosti umjetnika.

  

  Iz uloge u ulogu (a niže ih brzinom svjetlosti, istodobno podjednako uspješno razvijajući i svoju akademsku ulogu) sve je zrelija Katica Šubarić u ulozi češke/njemačke glumice Líde Baarové (koja je doživjela duboku starost i snimala i u poodmakloj dobi). Katica Šubarić stvorila je uvjerljivu ulogu, odgovorno se suočavajući s izazovima, što je rezultiralo vrlo kompleksnom i autentičnom izvedbom. Uspjela je prenijeti strahove, motive, ambicije i moralna previranja svoga lika. Na sceni smo gledali Lídu Baarovú kao fatalnu ženu koja je samo željela glumiti, koja je molila da je ne osuđuju kao nevinu žrtvu (kakvih je i danas mnogo) koja bježi od/zbog ljubavi, vrpca čijega se filma odvrtjela do kraja.

  Na sceni je bila i uvijek rado viđena, precizna i sigurna Tatjana Bertok Zupković kao čistokrvna arijevka s pedigreom Magda Goebbels.

  Goran Koši, kojega je dopao zadatak interpretacije monstruma Goebbelsa, Josefa Goebbelsa donio je promišljajući o liku iz različitih perspektiva. U odnosu na ženske dvije trećine ansambla, doimao se najslabijom karikom, no to je možda i zbog nimalo simpatičnog lika kojega je tumačio.

  

  U konačnici, Film koji nisam snimila ostavlja snažan dojam zbog svoje glumačke postave i dubokih poruka koje su pažljivo utkane u svaki segment predstave. Izaziva nas da razmislimo o složenosti ljudskih odnosa i ostavlja nas s pitanjem koje će nas pratiti i nakon što izađemo iz kazališta: Što znači biti čovjekom u suvremenom društvu?

  Ova izazovna priča, uz senzibiliziran pristup interpretâ, agregirala je umjetnički čin koji potiče na razmišljanje i o moralnim pitanjima i o povijesnim događajima.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 24. studenog 2023.

Piše: