Cirkus snova i izgubljene nade

56. Međunarodni festival kazališta lutaka - PIF, Kazalište The Key, Tel Aviv: Ne draži medvjeda, autorski projekt Dikla Katz i Avi Zlicha, Kulturno informativni centar, KIC

• 

  Cirkus kao prizorište uvijek je provokativan i indikativan, inspirativan za velik broj knjiga, filmova i kazališnih predstava. Kranjčević antologijski posvećuje svoje stihove milijunima koji vape i koje odvode u posebnu cirkusku arenu u pjesmi Eli! Eli! lamâ azâvtani?! „Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni/ Tek cvili: Eli! Eli! lamâ azâvtani?/ A pokraj krvi davne i ispod drva suha/ Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!/ Da ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu,/ Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!/ I  tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,/ Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,/ Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele/ Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!“. Marinkovićeva je drama Glorija arhetipski primjer manipulacija i tuga u cirkusu koji je maestro genijalno smjestio u (nepoznato) vrijeme prije početka same drame. Prostor cirkusa je prostor o kojemu se samo progovara i razmišlja i na njega se referira u crkvi u koju Jagoda/Glorija/sestra Magdalena dolazi nakon izbjegnute tragedije, prostor koji Ranko Marinković fizički uvodi tek na samom kraju drame, voajerski otvarajući cirkus smještanjem u garderobu u kojoj se Glorija priprema za nastup, neposredno prije njezina pada (samoubojstva) s trapeza.

  Kao djeca smo moja sestra Mićo i ja bile na nekoliko cirkuskih predstava u Zagrebu. Uzbuđenje prije početka uvijek nam se miješalo s nekom (ne)objašnjivom tugom i prazninom. Jednom smo tako došle do cirkuskoga šatora po danu, u vrijeme kad nema iluzije, vedrine i začudnosti nego životinje plaču i tuguju u kavezima, klaunovi nemaju šminke ni nasmiješena velika crvena usta, lopticu na nosu i suzu na licu, nego suzu i tugu u oku i sve je razglobljeno, kaotično, neuredno i zapušteno. Kao da nema ljudi, a ako ih i ima, tužni sjede, ne razgovaraju, bave se svojom dnevnom cirkuskom rutinom. Vjerojatno se slično osjećaju i gledatelji kad ih se pusti s druge strane pozornice ili u trenutke nastajanja predstave, u gotovo privatne kazališne prostore kad se još muče s tekstom, s komunikacijom, s tijelom, a kulise gotovo nefunkcionalno, beziluzionistički stoje, dok radnici još nešto zakucavaju, penju se na ljestve, dok se čuje buka koja će uvečer utihnuti i iz naizgledne raspršenosti i traženja nastati iluzija i čarolija.

  Naša je draga prijateljica iz prvoga razreda osnovne škole u Dubrovniku, Erika, bila kći vlasnika lunaparka koji je putovao državom od grada do grada, slično cirkusu, a mi smo išle u lunapark voziti male aute, ulaziti u Kuću straha, vrtjeti se na ringišpilu, vidjeti Eriku koju smo svi jako voljeli i koja nam je otvorila neke nove svjetove, osjećaj nevjerojatne slobode i kretanja, posebne umjetnosti, ali i osjećaj tuge koji je bio gotovo isti kao u cirkusu, s druge njegove strane.

  Izraelski su lutkari u pedeset minuta trajanja predstave Ne draži medvjeda (2021.), neverbalne lutkarske predstave za mlade i odrasle, prikazali taj svijet manipulacije, otuđenja, tuge, međusobnih problema na različitim razinama iza kulisa, a prije spektakularnog izlaska na pozornicu (života). Svijet umjetnosti koji se, umjesto da raste i nastaje, pomalo, ali sustavno urušava kako se urušavaju odnosi između ljudi, između vlasnika, poslodavca i izvođača, umjetnika, bez izgovorene riječi. Dva izvrsna glumca, glumica i glumac, lutkarica i lutkar, Dikla Katz i Avi Zlicha, obratili su nam se samo na završetku, kad su skinuli maske koje su otkrivale samo oči, zahvalili nam i ljubazno i susretljivo nas pozvali da pogledamo izbliza i fotografiramo lutke-glumce i lutke-glumice koji/koje su spremno pozirali i s nama komunicirali. Svojom su iznimnom suigrom prikazali zanimljiv svijet malih lutaka i velikoga svijeta i uvukli publiku u svoj prostor, šator koji ima sve atribute i boje velike cirkuske arene.

  Godinama pratimo PIF i promatramo različite tehnike animacije, vrste lutaka i lutkarskoga umjeteonstva, položaj lutkara, kostime koje nose, otvorenost i zatvorenost lica, sakrivenost i otkrivenost, negiranje svoje velikoglumačke prisutnosti i procjenjujemo kvalitetu i razinu estetskoga izričaja. U lutkarskoj predstavi Ne draži medvjeda lutkari su gotovo potpuno u drugome planu, u crnim kostimima, s prorezima za oči koje se povremeno pojavljuju u pozadini kao začudni motritelji događanja, gotovo nadrealistički izranjaju na crnome platnu. Manipuliraju lutkama njih dvoje lutkara vrlo vješto, uigrano, nadopunjujući se izvrsno, posvećujući se svojim lutkama u potpunosti. Sve se događa dosta sporo, sa zadrškom, pokrete prati izvrsna igriva glazba (izvorna glazba: Johnny Tal), kao i off glas koji najavljuje događanja i atraktivne scene i sve se, reducirano, ponavlja, isti pokreti i događaji, iako umire mala majmunica, a vlasnik cirkusa preuzima gotovo sve njezine cirkuske i životne točke dok sam ne završi u propadalištu, infernalnoj kutiji kad ga očajni medvjed ubija.

  

  Mala kazališna lutkarska pozornica potpuna je replika velikoga cirkusa (ideja: Dikla Katz, Avi Zlicha), vlasnik cirkusa pije u svojim kolima na lijevoj strani male ali funkcionalne pozornice KIC-a, a izvođači su u kavezu desno, zatvoreni, mala majmunica i veliki medvjed (oblikovanje lutaka: Maria Gurevitch). „Max je poslušni medo koji je cijeli svoj život proveo u cirkusu. Između svjetla reflektora i tame zapozorja Max otkriva okrutnost svojega gospodara Harveyja i patnju Tine, zvijezde cirkusa koju potajno voli. Nakon što se Tina iz očaja pobuni na pozornici, troje likova započinju svoj posljednji čin i hitaju prema neizbježnom kraju. Ovo je neverbalna lutkarska predstava o snovima, noćnim morama i izgubljenoj nadi“.

  U predstavi se pokazuju dva svijeta i dvije perspektive života koje se spajaju u jednu (izrada scene: Itamar Mendes-flor, Mario Kaisman; bojenje i crtanje rekvizita te njihova izrada: Gili Natan; oblikovanje svjetla: The Key Theatre), manipulativni i nježni svijet ljubavi i umjetnosti, koje impresivno prikazuju lutke i njihovi lutkari preuzimajući različite identitete i pokrećući ekstremitete i lutke u prostoru i vremenu, tako da se dobiva vrlo životni i realistični dojam teškoga proživljavanja svijeta okrutnosti, nemogućnosti realizacije slobode umjetnosti, nemoći i težine preživljavanja, što završava gotovo katarzično. Predstava se prati kao stvarni svijet cirkusa koji osim lijeve i desne dimenzije ima i nekoliko okomitih razina, što uključuje i danteovsko propadalište i marinkovićevski trapez.

  Možda bi bilo još zanimljivije da su lutkari u predstavi otvorili dubinski zid i pokazali još jednu, zrcalnu publiku kojoj se, nakon događanja iza pozornice, prikazuje prednja strana, cirkuska igra vidljiva publici, jer u ovoj kazališnoj konvenciji publika iz jednake perspektive motri obje strane cirkuskoga života, prednju i stražnju, ali to je vjerojatno tehnički bilo nemoguće izvesti.

  

  „Kazalište The Key osnovano je 1998. godine. Osnivači su književnica Dikla Katz i glumac Avi Zlicha – diplomanti Sveučilišta u Tel-Avivu, smjer Film i televizija te smjer Kazalište. Njihova su ih iskustva usmjerila na istraživanje lutkarstva u kojem su pronašli plodno tlo na kojem se priča i slika isprepliću na brojne načine. Kao kazališna trupa koja putuje Izraelom i inozemstvom, nastoje doći do publike s različitim pozadinama te stvoriti predstave koje potiču na razmišljanje koje je temelj za upoznavanje i razumijevanje mjesta na kojem živimo.“

  Stručni je žiri 56. PIF-a odlučio da Maria Gurevitch dobije Nagradu za kreaciju lutaka u predstavi Ne draži medvjeda. Zasluženo!

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 8. studenog 2023.

Piše: