Čarobna predstava bez glasa koja je izazvala pravi ushit gledatelja

56. Međunarodni festival kazališta lutaka - PIF, Kazalište mladih Novi Sad i Akademija umjetnosti u Novom Sadu: Metamorfoze, autor i redatelj Saša Latinović, Zagrebačko kazalište lutaka

• 

  Zatravila (op. ur. opčarala) nas je predstava Metamorfoze već na samu početku u Zagrebačkom kazalištu lutaka, kad je iz kazališnoga mraka izronila kugla nalik optičkome stroju i kad su u njezinoj unutarnjosti kao na okruglome staklenome stolu glumci čarolijom ruku i isprepletenim konopom dočaravali sve mijene zlatnoga runa. „Zlatno runo, u grčkoj mitologiji, runo ovna na kojem je Friks sa sestrom Helom letio u Kolhidu na Crnome moru, bježeći od maćehe Ine. Hela je pri letu pala u more (otuda, u pučkoj etimologiji, naziv Helespont: Helino more, za današnje Dardanele), a Friks je došao kolhidskomu kralju Etu; ovna je žrtvovao Zeusu, a njegovo zlatno runo predao kralju. Zbog toga su runa poslije Argonauti krenuli u Kolhidu, jer je njihov vođa Jazon dobio zadatak da ga donese u Jolk u Tesaliji; uspio je uz pomoć kraljeve kćeri, čarobnice Medeje.“ (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.) Publije Ovidije Nazon (43. pr. Kr. – 17/18. po. Kr.) prikazuje Medeju u sedmom pjevanju svoje novelističke zbirke Metamorfoze, strukturirane u petnaest pjevanja i 1195 stihova.

  Performans (43 minute) mišljen za odrasle gledatelje (15+), kao kombinacija teatra materijala i živog glumca, zapravo je doktorat Saše Latinovića, glumca Kazališta mladih i profesora lutkarstva i scenskog govora na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, autora i redatelja Metamorfoza (ako njegov glas čujemo off, naša je sugestija da jedini govoreni tekst u predstavi ipak čita/govori glumac dubljih tonova). Uporabom jednog materijala, konopa i glasa glumaca u gledatelju se stvara osjećaj uvjerljivo izvedenog scenskog djela, a imaginacijom autorskoga tima i iznimno spretnih glumaca i glumica u izvrsnoj suigri (Marija Radovanov, Neda Danilovć, Slavica Vučetić, Slobodan Ninković, Saša Latinović) konopi tanji i deblji dobivaju različite dimenzije, preuzimaju zanimljive identitete, metamorfiziraju se u omče, konop za preskakanje, zmije, okove, ljestve, nakit…. (dizajn lutaka i kostima: Milica Grbić Komazec; scenografija: Milica Grbić Komazec i Saša Latinović). Latinović u programskoj knjižici progovara kako su Metamorfozama, svojim kazališnim ritualom, željeli oživjeti mit pun magije i strasti, kao i kako se u predstavi ne prikazuju svi događaji iz mita, a za tekstualni su dio predstave uzeli stihove iz Epa o Argonautima (Doživljaj Argonauta Apolonija s Rodosa) i stihove iz Euripidove tragedije Medeja. „Mit o Medeji i Jasonu nam priča priču o natprirodno velikoj ljubavi dvoje ljudi, koja se, zbog ljudske slabosti, pretvori u zastrašujuću mržnju, iza koje ostaje pustoš.“

  Glumci su metamorfizirani u crne kostime, nose (skrivajuće, krvničke) kapuljače, vrlo usklađeno, ritualno mijenjaju svoje pozicije i formacije na cijeloj sceni, neki nose isprepleten konop na glavi kao cvijeće ili lovorov vijenac; vrlo je zanimljiva simbolika i semantika svih rekvizita i kostimografskih rješenja. Ritmično i vrlo izdržljivo preskaču konop, utrčavaju u igru, samostalno ili pojedinačno preskaču, čekajući novu transformaciju konopa koji će konačno nekoga zarobiti i ubiti.

  

  „Medeja (grč. Μήδεια, Mḗdeia), u grčkoj mitologiji čarobnica, kći kolhidskoga kralja Ejeta. Zaljubila se u Jazona, vođu Argonautâ, i pomogla mu svojim čarobnim moćima da učini junačko djelo i domogne se zlatnoga runa. Vraćajući se s Argonautima, ubila je brata Apsirta kako bi spasila sebe i njih od očeva progona. Kada ih je na otoku Kerkiri (Krf) sustigla Ejetova vojska tražeći od tamošnjega kralja Alkinoja da preda Medeju, ovaj je odgovorio da će ju predati samo ako je djevica, pa se Medeja potajno vjenčala s Jazonom te su napustili otok. U Jolku se okrutno osvetila Jazonovu stricu Peliji, zbog čega su oboje morali pobjeći; stigavši u Korint živjeli su sretno deset godina. U Korintu je iz ljubomore otrovala Jazonovu zaručnicu Kreuzu (Glauku) i ubila svoju djecu te pobjegla u Atenu, gdje je živjela s tamošnjim kraljem Egejom. Najzad, prognana i od Egeja jer je htjela ubiti njegova sina Tezeja, vratila se na Kolhidu, gdje je zauzela očevo prijestolje. (…) Velike su proturječnosti u shvaćanju njezina značaja u različitim umjetničkim verzijama: katkad je prikazana kao okrutan ubojica, drugdje kao prevarena, razočarana žena koja sve čini iz očaja (Christa Wolf, 1996).“ (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.)

  Naizgled jednostavnim scenskim rješenjima stvorio se genijalan optički dojam, vizualna slika stvorena gotovo znanstvenim, fizikalnim jezikom, tako da predstava ponekad djeluje i doživljava se kao znanstveni eksperiment, magijski pokus in situ, ali i umjetnina visoke estetske razine, tako da se izvrsno, znalački isprepleću umjetnost i znanost, fizika umjetnosti i umjetnost fizike. Uvučeni u čaroliju i čarobnu kuglu koja se nepredvidivo reflektira u publiku, a publika odzrcaljuje u njoj, cijeli prostor kazališta postaje zrcalni svijet, odraz sebe sama, kao da u čarobnoj kugli supostoji s nekim paralelnim svijetom. Naime, glumci okreću kuglu i hvataju publiku u svojim odrazima, maloj slici koja još više produbljuje dubinu scene i u kojoj se publika pokušava pronaći i zadržati za vječnost. Publika se na taj način metamorfozira u neku drugu publiku, obličjem i veličinom i prostorom koji je okružuje, premještajući se u kazališno okno. Vrlo maštovito pokretno zrcalo s jedne strane odražava zbilju, a s druge je crna ploha na postolju koja se okreće, ogleda publiku ili se publika ogleda u njoj, kao da se formira novi svemir sa zvijezdama, kazališnim svjetlima i reflektorima, vrlo uvježbano i majstorski izvedeno.

  

  „Kazalište mladih osnovano je 1932. godine kao Lutkarsko kazalište, pri Sokolskom društvu u Novom Sadu. Pod imenom Vojvođansko kazalište lutaka počelo je raditi odmah po završetku II. svjetskog rata. Uslijedila je promjena imena u Gradsko kazalište lutaka, zatim Kazalište lutaka, a 1968. dobilo je današnji naziv. Večernja, poslije Dramska scena, počinje funkcionirati 1991. godine. Otada u Kazalištu mladih funkcioniraju dvije scene: Scena za djecu i Dramska scena, a predstave se igraju u Velikoj i Maloj dvorani. Tijekom devet desetljeća postojanja na scenu je postavljeno više od 300 naslova, odigrano više od 20 000 predstava, a vidjelo ih je gotovo tri milijuna gledatelja. Za svoj rad Kazalište mladih dobilo je niz priznanja i nagrada, kako na domaćim, vojvođanskim i republičkim, tako i međunarodnim smotrama i natjecanjima.“

  Izvrsna, čarobna predstava bez glasa (osim off glasa), u kojoj se glumačkim transformacijama, svojim tijelima, funkcionalnom glazbom i iznimnom fokusiranošću stvaraju novi prostori igre i prikazuje težak i zastrašujući mit, izazvala je tišinu posvećenosti i pravi ushit gledatelja na kraju. Veličanstvena tišina trenutka prije gromoglasnoga pljeska.

  

  Stručni žiri 56. međunarodnog festivala kazališta lutaka u sastavu Karen Smith, Edvard Majaron i Hrvoje Seršić dodijelilo je Nagradu ansamblu Kazališta mladih Novi Sad – za scensku glazbu (u programskoj je knjižici naveden samo ton majstor Filip Gotovac, ali ne i autor glazbe), a Milica Grbić Komazec i Saša Latinović dobili su Nagradu za scenografiju u predstavi Metamorfoze, Kazalište mladih.

  Zanimljivo, 22. studenoga bit će Metamorfoze na Svjetskoj konferenciji izvođačkih umjetnosti za djecu i mlade, ASSITEJ, u Novome Sadu, možda je netko želi (ponovno) pogledati i uživati u vrhunskoj umjetnosti.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. studenog 2023. 

Piše: