Intrigantna vremenska petlja svijeta i onostranosti

Velika scena SNG-a Drama Ljubljana: Karl Ove Knausgård, Jutarnja zvezda / Jutarnja zvijezda, red. Ivica Buljan

• 

  Filozof Derrida ustvrdio je da bi višeznačnost Celanovih (pjesnik, prevoditelj i esejist njemačkoga jezičnog izraza, koji 20. travnja 1970. završava život samoubojstvom u Parizu, skokom u Seinu, osobito se bavio pitanjima jezika: osnovna je Celanova figura paradoks, u svoje je pjesništvom uveo proturiječ /Gegenwort/ kao pravu riječ apsurda) stihova iz jedne pjesme u zbirci Ničija ruža „mogla zahtijevati sate i godine odgonetavanja“, a Celanovom poemom o smrti, s klavirskom pratnjom, započinje Buljanova nova, troiposatna slovenska predstava. „To je stajalište tipično za dekonstrukciju, jer ona polazi od ideje da je jezik neizbrisivo obilježen nestalnošću, neodređenošću, pa i neodredivošću značenja. Na ta se polazišta, kao njihove izvedenice, nastavljaju još dva obilježja Derridine misli po kojima je vrlo poznat. To je prije svega njegovo protivljenje tzv. „metafizici prisutnosti“. Ona je uvjerenje da oni koji se služe jezikom značenje mogu u potpunosti shvatiti te da je značenje riječi „prisutno“ u našem umu i kao takvo prenosivo drugima u čistome obliku. Unatoč dubokoj ukorijenjenosti te ideje u kulturi, za Derridu je to čista iluzija. Iz istog se misaonog tla izvodi i smisao pojma différance, glasovitoga Derridinog neologizma kojim nastoji osvijestiti baš tu nestabilnost značenja. On je naime promijenio jedno slovo u standardnome francuskom terminu différence, koji u isto vrijeme znači i razliku i odmak. Podsjećajući da se ta dva značenja ne mogu razlikovati u govoru već samo u pismu, želio je još jednom ukazati na lingvističku nestabilnost, uviđajući da je ideja o jeziku kao čvrstoj konvenciji kojom se razmjenjuju precizno odrediva značenja zapravo na staklenim nogama.“

  Ivica Buljan referira se kao redatelj na ove filozofske ideje kad promišlja o dekonstrukciji kazališta u svom novom eksperimentu na ljubljanskoj sceni. Je li i ideja kazališta prisutna u našemu umu i prenosiva drugima u čistome obliku, koliko je čvrsta konvencija ideje kazališta, a koliko je značenje kazališta (ne)stabilno u našemu umu?

  

  „Jednog kasnoljetnog, kolovoskog, vrućeg dana na nebu iznad Bergena pojavljuje se nepoznato novo žareće svjetlo, a nije Sunce. Jutarnja zvijezda zlokobno sjaji nad devet likova, a nesreće se čine neizbježnima: Tove, žena profesora književnosti Arnea, ima psihički slom, maničnu epizodu, svećenica Kathrine preispituje svoj brak, medicinska sestra Turid iscrpljuje se na svom poslu u psihijatrijskoj bolnici dok njezin muž, nevjerni novinar Jostein, pije i reži na cijeli svijet… Svi ti likovi prolaze kroz loše dane svojega života, u vlastitim borbama, krizama vjere u bilo što, u egzistencijalnom očaju. Objašnjenja su nedorečena, ali život ide dalje, a mi se pitamo slute li likovi svoju sudbinu… Ne samo da znanstvenici i eksperti nemaju objašnjenje za taj prirodni fenomen, za to novo zapanjujuće svjetlo ‒ Jutarnju zvijezdu – već se događaju i teško pojmljive i neuobičajene stvari, ukratko to je roman o pojavama i događajima koje ne razumijemo u potpunosti, o ljudima koji teško uspostavljaju kontrolu nad svojim životima i o tome što se zbiva kada se oslobode mračne sile svijeta.“ Ovo je mali ulomak Knausgårdova iznimnoga romana, romana najvećega europskoga živućega pisca, u kojemu se majstorski isprepleće magično, mistično i nadnaravno u kritičku ideju o prirodi koja nam „govori“. U Jutarnjoj zvijezdi Karl Ove Knausgård opisuje događaje koji su gotovo u potpunosti koncentrirani na tri dana u rujnu. Šest stotina stranica romana događa se 4., 5. i 6. rujna, a roman rasvjetljava previranja unutarnjeg svijeta i nudi uvid u vrlo osobno shvaćanje i iskustvo ljudske egzistencije.

  Ivica Buljan, izvrstan redatelj, erudit i intelektualac ponovno se, nakon dvomandatnoga haenkaovskoga vođenja Drame u Zagrebu vratio u Ljubljanu kazališnim eksperimentom u kojemu je i kojim je, uz izvrstan autorski tim, zbog ideje i načina rada, zadobio iznimnu potporu i bespogovorno povjerenje cijeloga moćnoga glumačkog ansambla. Vjerojatno je Buljana vukla ideja Jutarnje zvijezde koji nije roman koji je moguće objasniti, koji je također dekonstrukcijski mišljen i realiziran, „koji treba iskusiti otvorenim osjetilima i slobodnim umom“, i uvukla ga u moćan književno-kazališni svijet. Kako pretočiti svijet magičnoga realizma majstora autofikcije u kazališnu predstavu? Moja mi je sestra Mira Muhoberac, koja je prva upisana dramaturginja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, s brojem 1 u indeksu, govorila kako je njezin profesor dramaturgije, poznati dramatičar i prozaist Ranko Marinković tvrdio kako je nemoguće dramatizirati roman, odnosno ako se to i napravi, kako je uvijek vidljivo da se ne radi o ishodišno mišljenome dramskome tekstu. Teško je znati bi li profesor genijalnih eseja o kazalištu, filmu i književnosti u Gestama i grimasama i Neveselim očima klauna bio zadovoljan predstavom, ali očito je da je autor dramatizacije Goran Vojnović trebao krajnje ozbiljno i duboko zaroniti i uroniti u roman kako bi tekstura bila dostupna Buljanu za redateljske inovacije, a dramatizacija koju je Vojnović, filmski i televizijski redatelj, književnik i kolumnist, napravio po narudžbi Slovenskog narodnog gledališča Drama Ljubljana objavljena je i u izvrsno osmišljenoj i informativnoj kazališnoj knjižici (urednica: Mojca Kranc, fotograf: Peter Uhan, oblikovateljica: Ajda Schmidt). Knjižica osim autorske ekipe i glumaca, uz letak s iznenadnim glumačkim uskakanjima zbog bolesti, sadrži uz tekst dramatizacije, i Vojnovićev esejski tekst Je Jutranja zvezda mogoča, tekst Ane Geršak, romanistice i rusistkinje, kazališne kritičarke Približevanje življenju, tekst Željke Matijašević, komparatistice i romanistice, redovne profesorice Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Bleščeča zvezda ki ne more nikogar spremeniti, koji počinje pjesmom Quicksand (David Bowie, kojega čujemo i u predstavi, kazališno indikativno u pjesmi Živi pijesak, piše: „I'm sinking in the quicksand of my thought / Tonem u živom pijesku svojih misli“), zatim tekst Miljenka Jergovića, pjesnika, prozaista, novinara i kritičara Knjiga o Bogu ali avtobiografska izpoved popolnega shizofrenika, kao i potpisane fotografije s proba i predstava, ali i vrlo efektne slike glumaca iz eksterijera, s pogledom s krova u neodredivo, na Jutarnju zvijezdu, od kojih je jedna fotografija s pogledom u nepoznato, dizajnerski zanimljivo rješenje, u crveni naslov romana i predstave i naslovnica knjižice, dok su na zadnjim koricama, uz skicu kazališta i dvije replike: „VIKTOR: A se kdo hoče pogovarjati z nami; EGIL: Svet se hoče pogovarjati z nami. To je znak od sveta. Znak od tistega, kar je“.

  

  Knausgård (Oslo, 1968.), jedan od najvećih suvremenih književnika, prema mišljenju se književnih kritičara i teoretičara „nalazi u novom okružju, stranom i uznemirujućem“, a Jutarnju zvijezdu (prvu knjigu u budućem petoknjižju) poneki percipiraju kao zlog brata blizanca Moje borbe (od 2009. do 2011. objavljuje heksalog Min Kamp, najznačajnije djelo skandinavske književnosti 21. stoljeća, prevedeno na 35 jezika). Jutarnja zvijezda je „neugodno, višeglasno i dijabolično djelo koje donosi mitsko-fantastičan pomak“, ali i djelo iznimnoga znalca i vještine pripovijedanja. Knausgård je u razdoblju od 2015. do 2016. objavio i Enciklopediju godišnjih doba (Jesen, Zima, Proljeće, Ljeto), a godine 2019. dobio je nagradu Švedske akademije ‒ Nordijsku nagradu, poznatiju kao mali Nobel za značajan doprinos nordijskoj književnosti, što zanimljivo korespondira s nedavno dodijeljenom Nobelovom nagradom za književnost (5. listopada 2023.) također norveškom književniku. Švedska je akademija izvijestila: „Dobitnik Jon Fosse zaslužio je nagradu zbog svojih inovativnih drama i proze koja daje glas neizrecivom“. Jon Fosse napisao je više od četrdeset drama koje su prevedene na pedeset jezika i danas je jedan od najizvođenijih svjetskih dramskih pisaca i najpoznatiji norveški dramatičar nakon Henrika Ibsena, a njegovi su romani prevedeni na više od dvadeset jezika. Najviše su čitani Jutro i večer, Melankolija 1, Melankolija 2 i Septologija. Knausgård, slavni norveški pisac koji se (također) drži jednim od najvećih suvremenih pisaca, u Jutarnjoj zvijezdi prepleće filozofske teme i „prizore iz svakodnevnog života koji – obasjan novom, jezivo lijepom i divovskom zvijezdom – više nije svakodnevica“.

  U predstavi glumi dvadesetak članova glumačkog ansambla SNG Drama Ljubljana i četiri gosta (redom nastupa): Marko Mandić, Pia Zemljič, Vojko Zidar, Petra Govc, Uroš Fürst, Jakob Merkač k. g., Ivan Javornik k. g., Brina Miholič k., Gregor Baković, Nina Valič, Silva Čušin, Benjamin Krnetić, Polona Juh, Rok Vihar, Iva Babić, Janez Škof, Matija Rozman, Eva Jesenovec, Jaš Fujs k. g., Saša Pavček (na premijeri i prvim reprizama uskače Zvezdana Mlakar), Maja Sever, Gorazd Logar, Valter Dragan i Maja Končar.

  

  Izvrstan obiteljski roman s elementima fantastike i mistike, napisan esejističkim i filozofskim diskursom, u kojemu se priče nižu jedna za drugom, u ovoj je predstavi mišljen paralelno, istotrenutno, tako da su priče postavljene usporedno; vremena se i prostori, individualno vrijeme i individualni prostor svakog lika isprepleću, a svi su likovi/dramske osobe glavni/glavne i svi/sve suvereno nose svoju priču i vrlo aktivno sudjeluju u njoj predočujući nam je, blago se dodiruju, a zapravo supostoje u nizu paralelnih svjetova, smješteni (ne)znajući jedni pokraj drugih. Jutarnja zvijezda putuje Knausgårdovim unutarnjim svijetom, imaginarnim prostorom, u kojemu sve izgleda stvarno i nestvarno u isto vrijeme, a likovi samo na trenutak pogledaju novu zvijezdu na nebu, a onda ih život odvede u različitim smjerovima. Tako je kako vam se čini ili, kako bi Pirandello, čija djela nadahnuta Shakespeareom, Bergsonom, Nietzscheom prožima filozofija relativizma, naslovio svoju dramu Tako je (ako vam se čini) (Così è [se vi pare]). Nalik redateljskim i dramaturškim, ali i glumačkim postupcima u Jutarnjoj zvijezdi, Pirandello raskrinkava mehanizme književne i kazališne umjetnosti, dokida činove i prizore, kao i tradicionalna scenska rješenja, čak i zastor, koji također izostaje u Buljanovoj predstavi, antonimno promatrajući život i glumu, istinu i privid, uklanjajući četvrti zid predstave, što je (Pirandello) i pokazao prije gotovo sto godina, 1925., u predstavi koju je režirao u Rimu, i u kojoj su glumci na pozornicu ulazili kroz gledalište i time započeli jednu od prvih dekonstrukcija kazališta.

  „Knausgårdovi likovi prolaze kroz loše dane svojih života, u vlastitim borbama, krizama vjere u bilo što, u egzistencijalnom očaju. Objašnjenja nedostaju, ali život ide dalje i pitamo se slute li likovi svoju sudbinu. Ne samo da znanstvenici i stručnjaci nemaju objašnjenje za prirodni fenomen na nebu, za novu zapanjujuću svjetlost, nego se i teško shvatljive i čudne stvari događaju, ukratko, ovo je roman o pojavama i događajima koje ne razumijemo u potpunosti, o ljudima kojima je teško uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom i o tome što se događa kada se mračne sile svijeta oslobode“, napisao je Buljan u repertoarnoj najavi predstave. Je li Jutarnja zvijezda simbol nade i bolje budućnosti u nestalnim i nestabilnim nam vremenima u kojima otuđeni živimo i koliko je smrt, jedan od ključnih motiva Jutarnje zvijezde, normalna i neizbježna? Neki joj pobjegnu, a neki ne uspijevaju sakriti joj se…

  

  Ljubljansko kazalište dočekalo nas je okovano izvanjskim skelama, ali u unutrašnjosti krajnje susretljivo i kazališno nadahnuto, s maštovito scenski uređenom kavanom i balkonom, ukusnom kavom i kolačima i sa sjećanjem na izvrsnu predstavu, monodramu Djevojčica sa žicama praizvedenu 26. svibnja 2018., nastalu na temelju naručena teksta hrvatske autorice Maje Hrgović i u režiji, glazbi i scenografiji makedonskog autora Marjana Nečaka, s Anom Bunteskom kao autoricom stihova. „Ova je „suvremena dramska opera“, „metaforična dramsko-glazbena partitura“ promijenila barem dio vizure kazališta, umjetnosti i europskih strahova i nadanja. Uz velike pohvale treba spomenuti i mogućnost usporedbe s Dnevnikom jednog luđaka, monooperom bitolskoga teatra Marjana Nečaka, Ozrena Grabarića i Marina Lukanovića iz 2017. na Sceni Ribnjak u Zagrebu, prema Gogoljevu tekstu. Slika kutije kao zatvora i alegorija vladanja svjetskih sila nad malim čovjekom, duševna kriza na zidu osamljenosti poveziva s Bulgakovom, represivnim sustavima i svijetom u kojemu dom ne mogu naći milijuni raseljenih duša pridonose karizmatičnim učincima obiju predstava pred gledateljima kojima daju nadu u život bez žica, a sa strunama glazbene i glumačke umjetnosti“ (Mira Muhoberac, Vijenac), koju smo gledale na Maloj sceni SNG-a (na premijeri je bila i autorica) i koju je, oduševljena izvedbom, moja sestra Mira Muhoberac kao izbornica pozvala na Marulićeve dane (Marul za umjetničko ostvarenje pripao je Marjanu Nećaku). I u subotu smo, 7. listopada 2023., na Veliku scenu ušle u gledalište s posvećenim, teatarski znalačkim gledateljima, ali i velikom zvijezdom na sceni, gotovo replikom svemirskoga satelita, Trojanskoga konja, Atomiuma (110 m visoke čelično-aluminijske konstrukcije izgrađene u čast Svjetske izložbe 1958.) u Bruxellesu, divova i vjetrenjača iz Cervantesova Don Quijotea, a svaki se od ovih asocijativnih znakova može višestruko semiotički detektirati. Jutarnja je zvijezda građena od recikliranoga materijala i/ili drva koje igrom svjetla dobiva zlataste boje, a sijeno je ispod nje kao svijetleća nebeska međuplanetarna prašina, svemirska prašina sastavljena od malih čestica koje lebde u svemirskom prostranstvu (scenograf: Aleksandar Denić). Bez kazališnoga svjetla malo je iluzije, samo konstatacija da tako velika zvijezda stoji na sceni, dominantna i nepomična. Kako je kazalište nesaglediva iluzija, tako predstava Jutarnja zvijezda (Miško je nekoliko sati bio u Pasjoj postaji) počinje gašenjem svjetla i titrajućim zvijezdama u cijelome gledalištu i na sceni, što u publici izazove duboke odobravajuće uzdahe uhvaćenosti u trenutak nestvarne priče i uvučenosti u događaj iz kojega danima treba postupno izlaziti, ushićenosti kazalištem.

  Predstavu je Ivica Buljan (umjetnički savjetnik Robert Waltl, dramaturginja: Mojca Kranjc), redatelj mnogih vrlo posebno autorski osmišljenih predstava, kodirao kadriranjem paralelnih radnji, majstorski režijom ispreplećući prostore, vremena i karaktere na naizgled jednostavnoj kazališnoj pozornici (za razliku od jednom predimenzioniranih stolova, stolica, sata u izvrsnoj predstavi Gospoda Glembajevi), s funkcionalnom atonalnom glazbom i zanimljivim videom (skladatelj glazbe Mitja Vrhovnik Smrekar, dizajner svjetla sin: YES, dizajner videa Toni Soprano Meneglejde).

  Ivicu Buljana upoznavala sam na nekoliko razina – kao suurednika izvrsnih teatroloških časopisa Prolog i Novi Prolog i višesatnog (obično noćnog) telefonskog sugovornika moje sestre Mire Muhoberac u kreacijama novih ideja i pisanju kazališnih tekstova, kao autora neformalnih kazališnih predstava, samostalnih produkcija, jedno davno ljeto kao redatelja u dubrovačkim Lazaretima s Markom Mandićem i pićem uključenim u predstavu, kao redatelja Pasolinijeve filozofske drame u &TD-u, kao redatelja nekoliko izvrsnih predstava gostujućih na Gavellinim večerima, kao redatelja monodrama s Robertom Waltlom, kao ravnatelja Drame HNK-a i redatelja niza izvrsnih predstava, kao redatelja Krležina Kraljeva u Oslu (samo iz priča), Houellebecqovih Elementarnih čestica na Dubrovačkim ljetnim igrama, suosnivača i umjetničkog savjetnika Mini teatra u Ljubljani, suosnivača i suvoditelja zagrebačkog Festivala svjetskoga kazališta (s Dubravkom Vrgoč), ali me uvijek ponovno iznenadi scenskim rješenjima i mišljenjem teksta i kazališta.

  Događaji se u novoj Buljanovoj režiji paralelno zbivaju na nekoliko planova pozornice, kao i u gledalištu, razigravajući sve prostore ljubljanske Drame, sve ulaze i izlaze. Svi su glumci na iznimno visokoj glumačkoj i izvedbenoj razini, posvećeni tekstu i kazalištu, u sinergiji s redateljem i autorskim timom stvaraju predstavu za pamćenje. Jutarnja zvijezda po neizrecivome i stalnoj zebnji i iščekivanju, nejasnome kauzalitetu, bjelini sjećanja i (ne)razumijevanja ima dodirnih točaka s izvrsnom predstavom Kafka na žalu, temeljenom na djelu Harukija Murakamija koju je sam režirao 2020. godine, kao i s Velikim briljantnim valcerom, Gavellinom predstavom smještenom u ludnicu, u kojoj dramske osobe gube svoje i stječu tuđe identitete, a sve je kaotično i upućuje na neminovnu i nužnu smrt, napravljenu prema Jančarovu tekstu (redatelj: Želimir Mesarić, umjetnička suradnica i dramaturginja predstave: Mira Muhoberac).

  

  Svi su slovenski glumci jednake umjetničke razine, jednako strastveni i posvećeni, jednako kvalitetni, ali Marko Mandić kao da je zaštitni znak predstava Ivice Buljana izvan Zagreba, glumac spreman na sve izazove, tjelesno i glasovno uvijek spreman, i u Jutarnjoj je zvijezdi izvrstan kao Egil. Izvrstan je i Gregor Baković koji suvereno vlada scenom kao Jostein, Iva Babić kao Greta, iznimna i suptilna, decentna glumica raskošnoga raspona umijeća, Uroš Furst kao Arne, Polona Juh kao Solveig, Janez Škof kao Gaute, Rok Vihar (Inge, Henriksen, Karl Ove, Rešavalec), Petra Govc kao Tove, Valter Dragan kao Geir, i svi ostali glumci, pa čak i oni koji se pojavljuju kratko i jedanput na sceni, ali zrače sigurnošću i uvjerljivošću (Maja Končar kao Benedicte), a izvrsna je, u teškoj ulozi zbog stalno glumljene treskavice Zvezdana Mlakar (koja je uskočila u ulogu Saše Pavček). Djeca Brina Miholić kao Ingvild, Jakob Merkač kao Asle, Ivan Javornik kao Heming, Jaš Fujs kao Gaute, naznačeni u programskoj knjižici kao gosti (k. g.), jako su dobro odglumili svoje uloge i vidljivo je da se s njima kvalitetno radilo.

  Užitak je bio u Zagrebu na gostovanjima, pogotovo na kultnim Gavellinim večerima, gledati i slušati slovenske glumce, glumice, redatelje i dramaturge, briljantno osmišljene uloge, znalačke interpretacije, interdisciplinarna promišljanja, govorenje paralelno nekoliko jezika, uvijek i hrvatskoga, a ta se visoka intelektualna i umjetnička razina uspjela održati i zadržati.

  

  Na sceni je dugi crni stol postavljen u dijagonali, koji se u jednom trenutku dekonstrukcijski rastavlja i pomiče lijevo od stola za večeru, odlaganje namirnica i razgovor postaje automobil za dvoje, automobil koji izaziva nesreću, kavez, ringišpil. U predstavu je, također dekonstrukcijski, uključeno cijelo gledalište, tako da i publika postaje sastavni dio neočekivanih događaja, glumci ulaze u gledalište i izlaze iz njega, čuju se vrata, ulaze u lože, svi dijele/dijelimo sudbinsku uvjetovanost i neizbježnost trenutka. Zvijezda na sceni funkcionira kao Trojanski konj, ne zna se odakle dolazi, kome pripada, koga krije, koje zagonetke otvara i/ili razrješava, hoće li nakon njezina raskrivanja nastati pokolj ili će se samo zadržati uznemirenost. Zvijezdu nitko ne dodiruje, ona je relikt drugoga vremena i prostora ili neumitna okolnost, percepcija koje dramske osobe dovodi do kraja, pomaka, puknuća. Odnosi su u romanu i predstavi pomalo kaotični, dramske osobe žive svoje užurbane živote iz kojih dolaze i u koje ulaze stalno se ispreplećući s drugim glumcima, fokusirani na one iz svojih segmenata priče, nepoznati i nevidljivi za one iz drugih narativnih rukavaca, maestralno redateljski i glumački pozicionirani, vodeći se silnicama, nenapisanim i neispisanim krivuljama, neki imaju samo jedan prostor kretanja, svi ulaze u razne živote, rekviziti su stalni, ali imaju različitu funkciju u različitim pričama, neosjetno ih preuzimaju glumci iz drugih priča i oni se međusobno dodiruju pretapanjima, vrlo nježno i decentno, ne stvaraju se kakofonije i sve je pripovjedački jasno. Ideja predstave nije da se svidi gledateljima; ona prikazuje, a u svojevrsnoj komunikaciji publika prati, razmišlja i komentira. Buljanovo kazalište nije ni kazalište grotesknoga i ružnoga iako prikazuje tjelesne i psihičke bolesti, pomaknute identitete, problematične obiteljske odnose, sjedenje u WC-u, alkoholizam, prijezir, mržnju, tugu, tjelesne odnose, golotinju, tjeskobu, kaotičnost i nervozu, pomaknute i posebne identitete. U posljednje smo vrijeme svjedočili predstavama dugima po objektivnome mjerenju vremena, ali njihova kvaliteta, intrigantnost i ulaženje u nove svjetove traže sveobuhvatnost i analitičnost, tako da bismo ovako umrežene i isprepletene živote mogli pratiti još dugo, a ne bi nam dosadilo, kao da se radi o nekoj vremenskoj kazališnoj petlji u koju smo (ne)svjesno uvučeni.

  Predstava završava stavljanjem maski od folija, maski mrtvih iz različitih kulturoloških sfera. Na kraju svi postaju mrtvaci, prikazuje se ritualno ulaženje u svijet mrtvih, maskenbal svijeta i onostranosti (dizajnerica maske: Merima Ćehić, izvrsni kostimi Ane Savić Gecan /asistentica kostimografa Ana Janc/ u cijeloj predstavi, s crnim, sivim, plavim, zagasitim nijansama, sugeriraju sivilo svijeta, nevidljivih koji bi željeli postati vidljivima i vidljivih koji su svojim identitetima nevidljivi).

  

  Pjesnik Paul Celan u posljednjem stihu svoje pjesme Veliki užareni svod govori: „Svijet je otišao, moram te nositi“. Filozof Derrida, na kojega se Buljan oslanja režirajući ovu predstavu o smrti i nestajanju, ne želi odustati od pokušaja da s umrlim prijateljem-filozofom nastavi dijalog, unatoč tomu što smrt nastoji proglasiti prekid dijaloga neumitnom nužnošću i pita je: „Može li dijalog nadživjeti smrt prijatelja?“ Traži se orijentir na zemljovidima dotad nepoznate zemlje koja se, kako bi rekao Derrida, nalazi „s onu stranu kraja svijeta“. S onu stranu kraja svijeta doveo nas je i Buljan u izvrsnoj predstavi Jutarnja zvijezda, a nismo potpuno sigurni je li nas poslije vratio u našu svakodnevicu, jer u žudnji neizrecivoga još čekamo kazališno zatravljeni.

   Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2023. 

Piše: