Korak do izvrsne Legende

12. Festival Miroslav Krleža, 1. - 7. srpnja 2023., Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža / Vesna Kosec-Torjanac, Putovanje Krležinim zagrebačkim adresama i Legenda, red. Vesna Kosec-Torjanac, Filip Eldan, Nikša Eldan

  • I treći je dan Festivala Miroslav Krleža, održanoga od 1. do 7. srpnja, bio vrlo dobro koncipiran. U popodnevnim je satima, 3. srpnja, u sklopu popratnoga programa, povlaštena skupina gledatelja prolazila lokacijama na kojima je Krleža boravio, uz primjerena zaustavljanja i znalačku ekspertizu o urbanim prostorima Grada Zagreba koji su obilježili Krležu i koji su i danas obilježeni Krležom, a uvečer je na Festivalu MK gostovala varaždinska Legenda.

    Krležine zagrebačke adrese

    Putovanje Krležinim zagrebačkim adresama počelo je od Radićeve ulice 7 u kojoj se rodio 7. 7. u 7 sati i promišljanja o križištima putova, kulturološkim, geografskim i povijesnim fokusima iz kojih je Krleža iznjedren, u Radićevoj, Dugoj ulici koja spaja sjever Zagreba, Medvednicu s jugom, sve do Save i željezničke postaje pune odlazaka i dolazaka, a križište je i Istoka i Zapada; osim toga, u blizini je tržnice i svih sokova grada, pravo multietničko i multinacionalno središte grada i jedan od mogućih izvora inspiracije. Svi su punktovi kretanja Krležinim zagrebačkim adresama na Festivalu vrlo dobro osmišljeni, i svi sa svoga stajališta i  iz svoje vizure, kao u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi kad različite dramske osobe govore o ljubavi, obitelji, slikama, legendama i smrti, progovaraju o Krleži i iz Krleže, kao što i izabrani festivalski govornici na svoj način interpretiraju Krležine eseje, odgovarajuće lirske, prozne i dramske tekstove, fokusirajući se na Krležine i današnje prostore i vremena. Sljedeća je postaja poslije Radićeve ulice bio Kaptol u blizini kojega je, u Degenovoj (prije Bijeničkoj) ulici 7 živio mali Miroslav Krleža upijajući od svoje bake, mamine mame, presudne za njegov odgoj, kršćanske temelje i jezične kajkavske osnove interpolirane u antologijskim Baladama Petrice Kerempuha. Na Kaptolu počinje obilazak iz druge, gotovo ptičje perspektive s povremenim zaustavljanjima u vožnji i ponekim hodajućim dionicama. Naime, slušajući priče o Krležinu životu i životu Katedrale, obnovi od velikoga potresa 1880., problemima s arhitektonskim natječajima i pitanjima kako bi izgledao grad da su se tad odlučili za neka druga rješenja trga oko Katedrale, gledatelji su ušli u otvoreni turističko-kazališni autobus na kat i putovali Degenovom do Hrvatskoga narodnog kazališta, Kazališnoga trga, Hebrangove ulice. Ispred Hotela Esplanade slušali su nadahnuto minipredavanje o hotelu i njegovoj poziciji u Europi, problemima i nesporazumima struke oko njegove funkcije, poznatim umjetnicima i znanstvenicima koji su odsjedali u tome hotelu, a slijedila je Križanićeva ulica kao predzadnja adresa obilaska. Tako se hodajući i vozeći plela priča o Zagrebu i Krleži, sedam adresa života i rada, a prijevozno sredstvo 21. stoljeća kao vremenski je stroj nosilo publiku Krleži 19. i 20. stoljeća.

    Putnici-gledatelji su, putujući ulicama kojima se nikad ne bi mogli voziti tramvajem, na autobusnom pijedestalu izazivajući divljenje prolaznika, motrili sliku o Krleži na jedan potpuno nov način, gledajući iz druge perspektive jedan zapravo novi grad, proširujući vizuru i kreirajući novu, treću dimenziju posebnoga puta. Autobusom je publika dalje preko zagrebačkoga Donjega grada, Ilice i Britanskoga trga došla do Krležina Gvozda 23 koji kazališno neiskorišteno stoji nakon oštećenja od potresa 2020. i spustila se slavnim dvorištem s asocijacijama na neke davnije dane Festivala do Dubravkina puta i spomenika Krleži Marije Ujević Galetović i Mesničkom i Ilicom zatvorila krležijanski krug u Plesnome centru u Ilici 10, od Radićeve ulice i Krležina rođenja prije 130 godina do susjednoga početka Ilice. Trosatnim tradicionalnim Putovanjem Krležinim zagrebačkim adresama publiku su Krležinim riječima vodili izvrsni glumci, Jelena Miholjević, uvijek potpuno posvećena tekstu, toploga glasa i ugodne energije i dostojan i dostojanstven glumački partner Nikša Marinović, a sveučilišna profesorica arhitektonske teorije Karin Šerman dodala je iznimnu znanstvenu dimenziju, izvrsno pripremljena, inspirativna, stručna i nenametljiva, uz stalnu nazočnost Gorana Matovića, autora i ravnatelja Festivala MK bez kojega Festivala ne bi bilo.

    Blizanci

    Glumački blizanci, a pogotovo oni jednojajčani, pripadaju relativno rijetkoj pojavi u kazalištu.  Gledale smo jedne godine u Pragu, u kojemu je moja sestra Mira Muhoberac bila sveučilišna profesorica na Karlovu sveučilištu, izvrsnu lutkarsku predstavu u kojoj su i glumili i animirali male lutke slične sebi, a svi su bili u mornarskim majicama, jednojajčani blizanci, Petar i Matej, sinovi poznatoga redatelja Miloša Formana (imao je još dva sina blizanca, Andyja i Jima), genijalnoj predstavi u kojoj su veliki blizanci kao lutkari pokretali male blizance kroz krov male kuće u kojoj su mali svirali klavir, razgovarali, družili se. Maestralno. U Hrvatskoj smo, da je bilo sreće, mogli gledati još jedan par jednojajčanih blizanaca, Nenada Stazića, političara i Darka Stazića, akademskoga Gavellina glumca, ali smo mogli pratiti samo Darkovu izvrsnu glumačku (i ravnateljsku) karijeru.

    Legenda, predstava Hrvatskoga narodnoga kazališta iz Varaždina, autorski projekt Vesne Kosec-Torjanac, Filipa Eldana i Nikše Eldana, postavljena je na Sceni Rogoz (premijera: 14. travnja 2023.) istovremeno (premijere 13. i 14. travnja) kad i istoimena Gavellina predstava u Tunelu Grič u režiji Ivana Planinića. Autori su Gavelline adaptacije Planinić i dramaturg Dubravko Mihanović, a ansambl čine Nikola Baće (Isus), Nataša Janjić Medančić (Marija), Franjo Dijak (Sjena), Domagoj Janković (Juda), Sven Medvešek (Lazar), Tara Rosandić (Marta), Antonija Stanišić-Šperanda (Galilejka), Ana Kvrgić (Betanijka), Ivana Bolanča (Jeruzalemka), Ivan Grčić (Ivan), Filip Šovagović (Simon). Obje su predstave tražile drukčiji kazališni prostor za nova čitanja Legende, redizajnirajući neke kazališne kodove i istražujući ispovjedno dramsko tkivo. Ambivalentnost života, podvojenost čovjeka, potrage za Nepoznatim u sebi česte su Krležine teme, a na toj je binarnosti izrasla estetika još nekih kultnih tekstova europske književnosti, kao što je Goetheov Faust i prokletstvo njegove duše koju je barem nakratko prodao vragu, Ionescov i Beckettov dvojni dramski svijet, a od početaka je književnosti evidentno supostojanje braće, Kaina i Abela i pozicioniranje Kaina kao prvoga ubojice, dok neki teoretičari i praktičari čitaju Antigonu i Izmenu kao sestre blizanke u različitim dramskim varijantama od Sofokla do danas. Je li arhetipska priča o dobru i zlu i kako djelovala na mladoga Krležu i njegove rane drame, koliko je traganje za posljednjom istinom katarzično za ljudski duh, koliko je Legenda moćna drama?

    Usporedbe se dviju predstava nameću same po sebi, jer su se dva velika hrvatska kazališta u isto vrijeme odlučila za tekst koji je Krleža napisao prije 110 godina i koji je tiskan godinu dana kasnije, 1914., kao prva legenda (uz ostale dramske freske iz ciklusa Legendi: Maskerata, Saloma, Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarotti, Adam i Eva) iz njegove zamišljene simboličke pentalogije (Gigantomahia), koja je trebala objediniti Krista, Michelangela Buonarrotija, Columba, Kanta i Goyu, a praizvedena je tek 1978. u Narodnom pozorištu u Zenici u režiji makedonskoga redatelja Slobodana Unkovskog. Scensko čitanje (Centar Miroslava Krleže, Gvozd) u režiji Georgija Para 2015. godine drži se prvom izvedbom ekspresionističke Legende u Hrvatskoj.

    Varaždinskoj novozavjetnoj fantaziji u tri slike režiju potpisuju Vesna Kosec-Torjanac, Filip Eldan i Nikša Eldan u kojoj dva brata blizanca igraju Isusa i Sjenu (u Gavelli su to Nikola Baće i Franjo Dijak). Isus je Filip Eldan, Sjena Nikša Eldan (uz Sinišu Keretića potpisuju i dizajn svjetla). „Tkivo Legende zakucano je čavlima dvojbi, ranjive vjere i sirovog idolopoklonstva, u gustim principima apolonijskog i dionizijskog. Isus u predsmrtnim noćima raspravlja sa svojom ciničnom buntovnom Sjenom o idealima i krvavoj stvarnosti.“ Eldani, isto kostimirani, za nijansu različitim glasovima progovaraju priču različitih identiteta u istome tijelu. „Isus vodi žestok dijalog sa svojom Sjenom koja ga nagovara da odustane od križa i da se posveti jednostavnom građanskom životu. U priči punoj mjesečine, Sjena, Isusov alter-ego, njegov mistični pratilac za dugih besanih noći, u krvavim vizijama anticipira buduća krvoprolića i ljudsku opačinu kao posljedicu ostvarenja Isusove nakane da se žrtvuje za narod.“ U promišljanju svoje uloge Isusa Filip Eldan progovara: „Što je to u ljudima da se uzmu neke najljepše ideje, svetinje, da se u ime njih mogu raditi najgore stvari? Uzeti obitelj, ljubav, sve ono što je svima nama važno, i u ime toga raditi nešto stravično. Mislim da je to bilo pitanje koje je okupiralo mladog Krležu, a i sam si postavljam to pitanje danas. Krleža je dao širinu, tekst je igriv, a to je već vidljivo i u liku Sjene.“

    Braću Eldan pratimo godinama u predstavama različitih žanrova i intenziteta. Od djetinjstva na kazališnim varaždinskim daskama, studirali su i završili glumu u Osijeku, vratili se u Varaždin i vjerojatno će uskoro nositi repertoar nacionalne kuće. Izvrsnoj ideji nedostajalo je malo do izvrsne realizacije. Glumci su precizni u pokretu, posvećeni, pozornicu osjećaju kao svoj bitak, a kako je umjesto u dvorištu Muzeja grada Zagreba predstava zbog vremenskih uvjeta prebačena u Plesni centar u Ilici, i njihovi su se gotovo plesni pokreti mogli još bolje razaznati. Ozbiljni u interpretaciji, fokusirani na drugi dio sebe, bdijući nad sobom i Drugim, vode vrlo zanimljivo priču ostajanja i odustajanja, preispitivanja i traženja. Predstava je koncipirana mozaikalno, mladenački, performativno, na prostoru u kojemu se traže, odlaze s njega, vraćaju se, gledaju jedan drugoga i odlučuju se (uz izvrsnu glazbenu pratnju, zapravo sukreatora predstave koji im i tjelesno nalikuje, skladatelja i glazbenika izvođača, Vida Novaka Kralja). U predstavi su Eldani pokazali sve svoje kvalitete: izvrsno se kreću, imaju dobar raspon glasa, skidaju se i tuku, mijenjaju položaje tijela, tjelesno su dobro pripremljeni, osim što Sjena, Nikša Eldan, ima nešto dulju kosu i puno više problema u izgovoru dugih slogova pa svakako sugeriram jednu dobru jezičnu samoanalizu. Skromnim scenskim sredstvima dobivaju puninu igre, ventilator i komadi najlona postaju iskidani svijet, mali tenk i mali helikopter od dječjih igračaka s kojima se Isus ne želi igrati postaju ubojita oružja na platnu, sugerirajući bestijalni izvanjski svijet izvan njihova maloga zatvorenoga svijeta. Jedan od braće odijeva svećeničku halju i stavlja mitru na glavu, plašt mijenja funkciju (kostimografkinja: Žarka Krpan), postaje i platno na kojemu se zrcali život (scenograf: Ivan Duić, video i fotografije: Damir Chytil).

    Filmska interpolacija mora biti izvrsno realizirana kako bi njezina funkcija bila umjetnička, tako da bi u ovoj blizanačkoj predstavi Marijino pojavljivanje na sceni bilo efektnije, a glumica Dea Presečki činila bi određeni ženski kontrapunkt blizanačkoj energiji (u Gavellinoj predstavi Nataša Janjić) i bila za predstavu bolje rješenje nego samo kao pojava na filmu koji je u nekim kadrovima, kao što su koncentrični šareni krugovi svijesti i podsvijesti, iskliznuo u estradu, a ni crno projekcijsko platno na sredini scene (iza kojega su povremeno prolazili gledatelji koji su zakasnili jer nisu znali za promjenu mjesta izvedbe) nije najbolje rješenje. Redateljica o ulozi Marije govori: „To je žena koja ni kod Krleže nije dobila važnu dimenziju, a kamoli kroz povijest, kroz tumačenje Biblije, a i do ovih naših suvremenih događaja kada se osporava ženska samosvijest i sloboda. Marija, pitanje ljubavi, ženskosti, tjelesnosti, u našoj predstavi ima važnu dimenziju.“ Nikša Eldan dodaje: „Ona prikazuje još jednu razinu kojom se u predstavi bavimo, a to je pitanje Isusove tjelesne ili netjelesne ljubavi. Taj dio odnosa u komadu postoji i u predstavi.“ Njezino fizičko pojavljivanje bilo bi za predstavu bolje i dodalo joj novu dimenziju. Treba napomenuti da Dea Presečki (na snimci) izvrsno pjeva hebrejsku narodnu pjesmu Shalom Aleichem (Mir s vama), a u kazališnoj knjižici zahvaljuje se grupi LAIBACH na ustupljenim pjesmama: Achtung! i Satanic Versus. U predstavi su korišteni i glasovi glumaca i glumica: Marinka Prge, Zdenka Brleka, Helene Minić Matanić, Barbare Rocco i Marinka Leša.

    Sam nas je tekst vraćao na popodnevne obilaske Zagreba i Krležinih adresa, kaptolsku blizinu i razmišljanje kako igrati Legendu, koji je pravi teatarski ključ. Vesna Kosec-Torjanac izjavila je da su se nakon 1913. godine, kada je Krleža napisao dramu „Legenda'“, događale strahote kojih tada još nije bio svjestan. „Mi smo ih infiltrirali u predstavu i pitamo se koje su vrijednosti, možemo li mi kao pojedinci nešto promijeniti. Isus može biti pjesnik, bilo tko od nas koji ima svoje ideale, nosi nekakvu utopiju, koji želi dobro, a u tome ga društvo sprječava.” Predstava je vrlo zanimljivo mišljena, aktualna je, autorski je tim vrlo kvalitetan, glumci velikih potencijala, ali nedostajao je korak do izvrsne Legende.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. kolovoza 2023.

Piše:

Vesna
Muhoberac