Intrigantan spoj klasicizma i suvremenosti koji zahtijeva dramaturško pročišćenje

69. Splitsko ljeto, 6. srpnja - 14. kolovoza 2023.: Carlo Goldoni / Peter Turrini, Gazdarica, red. Samo M. Strelec

• 

  Jedina dramska premijera 69. Splitskog ljeta zanimljiva je kombinacija talijanskog komediografa Goldonija i suvremenog austrijskog dramatičara Turrinija. Gostioničarka Mirandolina iz krčmarice se u splitskoj verziji pretvorila u Gazdaricu, vlasnicu turističkog objekta u izgradnji, a prostor takozvane Plinare bio je prikladan za takvu koncepciju. Grad koji vonja na građevinsku prašinu i masno pečenje jasna je poveznica sa svime onim što kapitalizam i okrenutost radikalnu turizmu donose svojoj vizuri, ali i međuljudskim odnosima. Režiju Gazdarice potpisuje slovenski redatelj Samo M. Strelec.

  Estetski se sloj Gazdarice oslanja na vibrantne kostime Sanje Jureško. Primjerice, Markiz nosi raskošan klasicistički kostim, ali sa starkama na nogama. Gazdarica se iz bauštelske radnice presvlači u zavodnicu. Glumice Dejanira i Ortensia iz svoje se obične odjeće dama u publici preobražavaju u aristokratske dame. Takav je kolorit poslužio podizanju estetskog dojma koji bi mogao ostati nedorečen zbog ovoj predstavi prikladna, ali neprivlačna vizuala kazališnog dvorišta, odnosno Plinare.

  

  U predstavu nas još i prije uspona na pozornicu uvodi mladi glumac Pere Eranović u ulozi konobara Fabrizija, šarmantno nudeći publici ćevape „da se zagrijemo za ono što nas čeka“. A čekao nas je miks koji je zanimljiv, hrabar i izazovan – no neće biti za svačiji želudac. Mijo Jurišić kao Markiz i Donat Zeko kao Grof natječu se oko Mirandoline, a diskurs im je sasvim moderan – prepun niskih udaraca, vulgarizama i općenito obijesti koja je dobro dozirana i postavljena u aktualne okvire. Njihov nastup ulijeva povjerenje u razumijevanje dramskog predloška, ali i širine mogućnosti interpretacije takvih tipskih likova u današnjim vremenima. Potencijalni je problem uloga Viteza kojega je utjelovio Duje Grubišić. Vitezove mačističke izjave, iritantne čak i za Goldonijevo vrijeme, nikako se ne uklapaju u vremenski kontekst u koji je postavljena splitska Gazdarica. Nevolja je to koja se povlači u mnogim pokušajima aktualizacije Goldonija. Nije ni svaki šovinizam isti – Vitezov je naprosto bio beskrajno staromodan i neuvjerljiv, tim gore što će kasnije isti taj čovjek pasti na Mirandolinina laskanja i od zakleta ženomrsca postati pasionirani obožavatelj.

  Vrlo duhovita i uspjela inovacija u Gazdarici likovi su glumica Dejanire (Nikša Arčanin) i Ortensije (Tajana Jovanović). Dvije su dame tobože izvučene iz publike kad je konobar Fabrizio zatražio profesionalnu glumačku pomoć u obliku zavodnica koje će Markiza i Grofa odmaknuti od Mirandoline. Osim sjajne glume s puno zdrave karikaturalnosti, duhovitosti i oštra jezika (i nezanemariva drag-queen momenta u fantastičnoj izvedbi Nikše Arčanina), u tome dijelu posebno treba pohvaliti sve kreativce koji su zaslužni za odjeću, vlasulje i šminku. Jedina dramska premijera Splitskoga ljeta mora biti svojevrstan šou, a zbog ovih je dvaju likova, neočekivanih i pametno nadopisanih, to barem u jednom dijelu i bila.

  Petra Kovačić Botić u naslovnoj ulozi Mirandoline još je jednom dokazala da izvrsno interpretira kompleksne ženske likove. Odnos prepredenosti, pameti, šarma i doze osvetoljubivosti bio je racionalan i slojevit. Njezina je drska Gazdarica ipak zadržala publiku na svojoj strani, posebno u situaciji rušenja četvrtog zida i svojevrsnom forum-teatru u kojemu se osvrnula na aktualnosti na kulturnoj i ekonomskoj sceni. Ono što ju je tijekom cijele izvedbe odlikovalo bila je dosljednost. Jedino se odstupanje od očekivanja ogledalo u završetku predstave – ali taj dio ide na dušu prvo Goldoniju, zatim Turriniju, a onda Strelecu. Mirandolinina emancipacija nije stigla do svog vrhunca u samoći i autokraciji – na kraju je ipak pronašla ljubav, i to s konobarom, čovjekom svoga sloja i branše, inteligentnim spletkarošem koji se služio (ne)prihvatljivim trikovima da odbije sve druge prosce, pritom često odbijajući i nju. Taj nasilni hepiend sam je po sebi današnjem čitatelju teško shvatljiv, a kad se u njega unese dramaturško-redateljski upliv s Vitezovim ljubomornim povratkom na scenu i mahanjem dokumentima o otkupu Mirandolinina placa – što bi valjda trebalo ugasiti neviđenu novonastalu ljubav, gledatelj ostaje pomalo zatečen naglim i banalnim raspletom koji baca sjenu na dobro građenje karakterizacije kroz prethodne činove. Kolektivno izvođenje Ča će mi Copacabana bez potrebe i logike nikako nije pomoglo raspletnom neredu na kraju predstave.

  

  Mišljenja o predstavi vrlo su podijeljena; moglo bi se reći – očekivano. Gazdarica je, kao i svako novo iščitavanje klasika, morala tom klasiku prići i s dovoljnim poštovanjem, ali i s inovacijama koje publika podržava i očekuje. Kombiniranje klasicizma i suvremenosti intrigantna je ideja, ali nije svugdje jednako uspjela. Glumačka je izvedba većinski zaslužila izuzetne pohvale, no razbijanja statičnosti Goldonijevih ljubavnih zapleta pjesmama, ljubomornim ispadima i evociranjem trenutačnog odnosa snaga na tržištu (Splita?) prolazila su na početku predstave. Na kraju je kreativni potencijal pao te je pomalo izgledalo kao da se Gazdarica na 80% uspješnosti pokušala što brže upakirati u celofan koji je izgledao kao neuredan završni dodir. Budući da se radilo o jedinoj dramskoj premijeri Splitskoga ljeta, treba razumjeti i one koji su očekivali savršeno ispoliran proizvod. Svakako treba pohvaliti volju za aktualizacijom tradicionalnog te za uvođenjem suvremenih metoda u klasične dramske predloške. Ansambl splitskog HNK-a ima kapacitet za takve pokušaje, ali predložak i ideja iza njihova nastupa moraju biti jasniji da bi umjetnički proizvod bio na najvišoj razini.

  © Magdalena Mrčela, KAZALIŠTE.hr, 30. kolovoza 2023.

Piše: