Šteta lokrumskih zubi

74. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2023., Kazalište Marina Držića, Festivalski dramski ansambl: Ivana Lovrić Jović, Vidi kako Lokrum pere zube, red. Paolo Tišljarić

• 

  Ivana Lovrić Jović rođena je u Rijeci a odrasla u Dubrovniku, rodnom gradu svoga oca, gradu kojemu je posvetila i svoju struku.  Od 1996. zaposlena je kao znanstvenica u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, gdje se kroz rad na povijesti hrvatskoga jezika posvetila i istraživanjima dubrovačkoga govora, a čije je dubrovačke podružnice danas voditeljica. Dosad je izdala pet znanstvenih knjiga, a za jednu od njih nagrađena je Državnom nagradom za znanost. Objavila je i zbirku pjesama U skutima tango, kraće prozne tekstove u književnim časopisima, a Vidi kako Lokrum pere zube joj je prvi roman. Naravno, kako to počesto u povijesti književnosti biva, ispovjedni.

  Predstavljanje romana znanstvenice i spisateljice Ivane Lovrić Jović održano je u kolovozu 2021. pred brojnom publikom u atriju palače Sponza, u okviru popratnog programa 72. Dubrovačkih ljetnih igara, a povodom obilježavanja Godine čitanja u Republici Hrvatskoj.

  Uz autoricu, roman su predstavili Staša Aras, Luko Paljetak i Boris Njavro. Roman Vidi kako Lokrum pere zube je tek netom objavljen u nakladništvu izdavačke kuće Vuković & Runjić, a Ivana Lovrić Jović počela ga je pisati početkom 2017. godine pod radnim naslovom Cvijeto i Antigona, i to kao autobiografsku fikciju, odnosno „roman o životu jedne obične žene koju predstavlja spisateljica“, rečeno je tom prigodom, a priča je to o djetetu, djevojčici, djevojci i ženi, majci, supruzi, kćeri i unuci, prijateljici, susjedi, radnici i građanki koje dijele jedno srce – Antigonino/Antičino. Sigurnim altom bez falseta i podrhtavanja ona pripovijeda o toplini koju obitelj daje ili uskraćuje, o materinskome jeziku kao stranome, o tome da stanište bračne ljubavi nije samo ognjište, nego i poprište. To je roman o prvome i posljednjemu udahu koji se čita u dahu, roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman. I da je smijeh drevni lijek bez kojega bi plač bio usamljen, a svakodnevica sakata. Pa zašto čovjek nakon takvog uvoda u prozno štivo ne bi posegnuo za njim, tim više što je riječ o Gradu i Dubrovkinji u njemu, o njoj i Gradu, danas ili tek jučer. Tim više nakon argumentacije, zagovora za čitanje romana, koja je uslijedila. 

  

  „Bitna komponenta ovog romana je ženski glas; žena koja je naoružana sama sobom. Ovaj roman ne priča samo o odnosu prema ocu, on otvara razne druge teme i priča o roditeljstvu, ali najviše zapravo priča o ženskom poimanju svijeta i ženskom pozicioniranju prema kulturi uopće koja nam je nametnuta kroz razne odnose“, istaknula je  Staša Aras. Akademik Luko Paljetak pak, u svom osvrtu na roman Vidi kako Lokrum pere zube, kaže: „…kronisteriji autoričina odrastanja, životu s ocem i bez njega, kao stožernog lika u ovom dobro komponiranom tekstu u kojem epistolarni dio djeluje kao fikcija, a onaj faktografski povremeno dobiva fikcionalni karakter. Otac je temelj Ivaninina svijeta, zrcalo u kojem ona sebi otkriva višestruke slojeve svoga bića, silovitog narativnog subjekta. Otac je dubok bunar u koji ona baca kamenčiće svojih sjećanja, čekajući da se voda smiri pa da ugleda u njoj svoje iznenađenje susretom sa samom sobom. Roman je pisan pitko s vještim pomacima i razmještajem vremena zbivanja“, a otac ima u njemu mjesto otoka koji morskom pjenom pere zube. „S morem je na prvom mjestu bio profesionalno vezan, sa ženama na drugom a s književnošću na trećem mjestu, prepuštajući kćeri da se sve vrijeme bori za jedno od njih“.

  Bome da mi je prva reakcija bila nabavit knjigu – pa riječ je o mome gradu, o čovjeku, profesuru kojeg poznam, o autorici koju znam kao dijete, o ženi, o majci, kćeri, unuci,  sve ono što još i sama jesam, i još u srcu Antigona, kako i one. Jest da nisam kćer kralja, niti mi je otac bio slijep (dapače!) niti mi je baba bila mama, ali antigona s malim a, kao njezina inačica svakako jesam. Pa sam nabavila roman, i pročitala ga u jednom dahu. Dva dana za 318 stranica. Odlično i hrabro štivo, ne posve i do krajnjih granica prenapeto, ali ipak je riječ o „vitopernoj ljusci“ u kojoj autorica romana govori o četiri svoje generacije žena, neke bez muškaraca, ili neke s muškarcima koji nisu samo njihovi, a neke će, iako još mlade, znati to biti i bez njih, u malim, mediteranskim sredinama u kojima životi žena nisu samo njihovi. Životi su Grada, ili građana koji više vole živjeti tuđe živote nego svoje, jer su njihovi prazni.

  Kad se nečemu puno veseliš, ima bit, puno se i razočaraš, pa čak i kad nije riječ o životu nego o kazalištu.

  Tako je nekidan, 12. srpnja bilo na praizvedbi ovog prvog premijernog naslova 74. Dubrovačkih ljetnih igara na Lokrumu, gdje je kazališna adaptacija romana Vidi kako Lokrum pere zube izvedena u koprodukciji Igara i Kazališta Marina Držića. A sve to pod pokroviteljstvom HEP-a. Ne naravno radi HEP-a.

  Nego zato što niti dramatizacija romana Marijane Fumić niti režija Paola Tišljarića pa niti scenografija Vesne Režić na Lokrumu nisu jednostavno funkcionirale kazališno. Roman umalo toka svijesti, bez radnje i uz tek prisjećanja i sjećanja djeteta, djevojke ili mlade žene uz minimalne dijaloge, na Lokrumskom je kazališnom zbivalištu doživio pravi fjasko. Ovo je, kad se već za njim posegnulo, dobro prozno štivo  teatarski posve izgubilo svoju mogućnost kazališnog poroda na sceni koji bi ga označio barem potrebitim publici za poć doma promislit o svemu. Jednostavno, nasumičnim odabirom iz sedam poglavlja romana, koliko činova ima i Antigona i sedam citata iz Danteove Božanstvene komedije iz nekoliko pjevanja – kako je strukturiran roman, na sceni je funkcioniralo bez prave drame, bez radnje i bez pravog smisla. Teško je bilo uzaznat o čemu je riječ i zašto je baš o tome riječ.

  Kazalište bez radnje u kojoj se drama zbiva?!!!

  Dobro, nije to tako loše ako govorimo o apsurdu, ali ovdje je bila riječ o tekstualnom predlošku koji je ipak zasluživao malo više pozornosti u osluhu boli djeteta, napuštanju, ljubavi, neljubavi ili nedostatku ljubavi, tjeskobi, pokazivanju ljubavi i nesigurnosti. Redatelj Paolo Tišljarić nije se baš dobro snašao u toj krivoj dramaturgiji pa se više ufao, uzdao, u stvaranje lijepih slika i nijemih šutnji ili velike buke, koje su sve protagoniste navodili na krivi trag. Ono malo radnje koju mu je dramaturginja svojim nožicama ostavila, još je više suzio, na Lokrumu ostavljajući dojam da ni sam nije do kraja shvatio o čemu se u tekstu, pa i ovako unakaženom, zapravo „trata“. I tako se predstava, jadnog i napuštenog, nedočitanog romana, ubačena u USB ili kako se već zovu ploče od kojih je izrađena scenografija po kojima su se projicirali videozapisi s proba, koja je možebitno gledatelje upućivala na novu gradnju Grada novih autora, književnika, spisatelja ili spisateljica ili tko bi već znao što, oslonila tek na moć glumca i ljepost svjetlosti i glazbe. Ni traga Antigoni, hrabroj ženi i moralnim joj dvojbama, ni traga Lokrumu koji pere zube, ni traga dubini tuge žena koju morska oplakuje, čisteći im tragove isplakanih suza. Ovakav Lokrum bez zuba nažalost se tako prokazao činjenicom dubrovačkog teatra Igara u kojem tu i tamo ipak promakne neka izvrsna kazališna predstava koja zablista tek jedno festivalsko ljeto.

  

  Kostimografkinja Ane Mikulić možda je uz glazbu Žarka Dragojevića jedini stvarni doprinos scenskim događanjima, tu i tamo. Iako su kostimi bili skromni, na samom kraju su bljesnuli ljepotom kojoj nije bilo značaja u samoj scenskoj impostaciji djela. Naravno, tu su i glumci, koji su se eto našli tu gdje im je zadano, i ipak iz svega toga nerazuma, gradili svoje likove.

  Ponajprije kor, kako je to navedeno u programskoj knjižici. Ma nije to bio pravi kor, ali što ćeš kad moraš. Perica Martinović u višenamjenskim ulogama doista je iskakala iz kora koliko se to moglo, i ostvarila niz minijatura koje su branile radnju neradnje na sceni. Nika Lasić isto tako – malo je dodavala pojašnjenja o tome o čemu je zapravo riječ. Boris Matić nijemo je svjedočio zbivanjima na sceni i po potrebi bio Antičin otac, muž i ljubavnik. Bojan Beribaka, suautor glazbe i izvođač talijanskih kancona, nije se baš proslavio izvedbom, ali je barem donosio živost na scenu.

  Marija Šegvić kao Antica posve se udaljila od njezine iz romana Antigone, i najčešće recitirajući zadani joj tekst tek je rijetko dopirala do publike koja joj je bila itekako sklona. Pa iako nitko nije baš posve shvatio u čemu je njezin problem – nešto s Nonom (Mirej Stanić) kojoj su je roditelji ostavili dok je bila dijete, nešto s mamom, nešto s ocem, ali srećom ništa s mužem i djecom. Bulimija, depresija, od koje se uspjela izliječiti, potrošena je bez pravog razloga, a odnos s majkom, nonom i ocem previše su se lepršavo igrali da bi shvatili što se s Anticom doista zbiva. Jedino što smo znali je da ima divnog muža i divnu djecu koje nije uspjela vezati za očevu pošalicu kako Lokrum pere zube. Ali nismo uzaznali da mrzi hladnu i strogu baku, da ne želi biti kao majka, ni da je posve upućena na oca i njegovu ljubav koju nema. Ili ima.

  

  Sandra Lončarić kao Lunet, bolesna Antičina majka i žena koja osobnim izborom pristaje dijeliti muža s drugom ženom, uspješno je smijehom izbacivala svoju tugu prevarene i druge žene, da bi se na kraju, potiskivanjem prave boli i života kojeg je sebi željela, i razboljela. S druge strane, Mirej Stanić kao Anna, Lunetina majka i Antičina baka, kojoj je mala Antica u Rijeci gdje je živjela ostavljena na brigu i čuvanje, umjesto tuge i boli za izgubljenim mužem i sinom kojom je mučila svoju unučicu vodeći je svakodnevno na groblje, krenula je putem komičnog i uz pomoć iskvarenog talijanskog i hrvatskog ostvarila još jednu sliku žene koja ne pokazuje osjećaje, jer se to tako ne radi. U ovoj se obitelji emocije i dodiri izbjegavaju.

  Anja Đurinović, Antičina kćer Nuša, dobro se snašla u svojoj ulozi, pokazujući snažni odmak od obiteljskih boljetica, iskreno se radujući svom životu i svojim uspomenama, koje s fotografija i filmova izvlači iz škrabica. Nuša je četvrta žena ove obitelji koja nije naslijedila laž i prijetvor, ni u primanju ni u davanju ljubavi, zahvaljujući ljubavi oca i majke.

  I za kraj, svakako treba reći da je potpuno protjerivanje muških uloga sa scene – jer doista se ne može reći da je Boris Matić mogao igrati Antičinog oca Cvijeta s toliko malo prostora koliko su mu redatelj i dramaturginja ostavili, još više zakompliciralo  razumijevanje predstave ili pak romana adaptiranog za lokrumsku pozornicu, koji je trebao pokazati kako to fakat Lokrum pere zube, i kroz tu uzrečicu Antičinog oca  dovesti nas korak bliže katarzi a ne potpuno je onemogućiti. Šteta potrošenog romana. I šteta lokrumskih zubi.

  

   ©Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 28. srpnja 2023.

  Autorica dramatizacije: Marijana Fumić
  Redatelj: Paolo Tišljarić
  Scenografkinja: Vesna Režić
  Kostimografkinja: Ana Mikulić
  Oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović
  Autor glazbe i oblikovatelj zvuka: Žarko Dragojević
  Oblikovatelj video-projekcija: Miran Brautović
  Asistentica scenografkinje: Nikolina Kuzmić
  Asistentica kostimografkinje: Petra Andrić
  Suradnik za glazbu, obrade gitarskih songova: Bojan Beribaka
  Inspicijentica: Anita Bubalo

  Igraju:
  Antica: Marija Šegvić
  Lunette, njezina majka: Sandra Lončarić
  Anna, njezina baka: Mirej Stanić
  Nuša, njezina kćer: Anja Đurinović
  
  Kor: Perica Martinović, Nika Lasić, Boris Matić, Bojan Beribaka

Piše: