Slojevita ekspresionistička drama koja vibrira životom

12. Festival Miroslav Krleža, 1.-7. srpnja 2023.: Miroslav Krleža, Goya, glumac i redatelj Zijah A. Sokolović, Preporodna dvorana HAZU

• 

  Iako nema formalnu likovnu izobrazbu, Miroslav Krleža, jedan od najboljih hrvatskih književnika 20. stoljeća, svoje je književne slikare profilirao kao najbolji majstori likovnoga umijeća i uveo ih u nezaborav. Leone Glembay i Filip Latinovicz, najpoznatiji Krležini slikari, davno su izišli iz drame Gospoda Glembajevi i romana Povratak Filipa Latinovicza i postali ljudi iz našega stvarnosnoga miljea, koji se u umjetnosti i životu traže, preispituju, bore s obiteljskim i okolnosnim demonima, ženama, majkama, očevima, primitivnom sredinom, kompleksima, hereditarnošću, zbog različitih razloga otišavši u Europu i vrativši se u Zagreb i/ili Kostanjevec. Krleža piše kao da slika, ali ne kao modernisti, impresionisti, nego u duhu vremena, ekspresionistički, fovistički, estetski pomaknuto, jakih linija, s puno crne i crvene boje, s grotesknim figurama, strahom u očima i nepravilnim gestama, mutnim podtekstom, ne želeći se svidjeti, želeći nekako biti i postojati. Mutno je sve to u nama (….) progovara omiljeni nam Leone. Glembajeve je Krleža napisao 1932., Povratak 1936., a o slikarstvu je pisao i u svome poznatome Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića, eseju o slikarstvu objavljenome prvi put u mapi crteža K. Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.).

  Na dan je desete godine od ulaska Hrvatske u Europu, 1. srpnja, praizvedena novootkrivena Krležina drama Goya (Književna smotra, Časopis za svjetsku književnost, Vol. 54 No. 206(4), 2022., na Hrčku objavljen 29. prosinca 2022.; Krležin je tekst u Krležinoj ostavštini pronašao Pavle Bonča, a svoj je tekst naslovio: Goya: neobjavljena dramska „vizija“ Miroslava Krleže; str. 101-107). Tom je ekspresionističkom dramom Krleža davno, kao i cijelim svojim opusom, ušao u Europu. Ovom je posebnom predstavom Goran Matović odlučio, kao kulturološkom senzacijom, otvoriti 12. izdanje Festivala Miroslav Krleža (potpora Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija, Turističke zajednice grada Zagreba). Izbor se prostora dvorišta Muzeja grada Zagreba pokazao kao vrlo zanimljiv, simbolično izabran i na posebnoj lokaciji, na vrhu Opatičke ulice i nedaleko križišta s Jurjevskom ulicom, gdje su nekad živjeli i stvarali mnogi hrvatski književnici, stvarajući svojevrstan književni i intelektualni moćan (mikro)svijet. U tome se prostoru, kao uvod u Festival, već realizirao jedan program, Sjećanja Krležinih suvremenika, vrlo dobro posjećen i izvrsno osmišljen razgovor Gorana Matovića s Radom Šerbedžijom, a Goya je, zbog loših vremenskih uvjeta, praizveden u susjednoj palači, u Preporodnoj dvorani Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

  Naravno da nas pretpotresna sjećanja vuku lokaciji Krležina Gvozda (kuća zahtijeva obnovu), memorijalnoga stana Miroslave i Bele Krleža i platoa ispred kuće do kojega se posvećeno spuštalo ili se do njega penjalo kako bi se u srpanjskim noćima pogledale nove predstave, nova čitanja Krleže. Neki su od zamjenskih prostora postali Zagrebačko dramsko kazalište Gavella i Atrij Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u kojemu smo na završetku Festivala 2020. gledali monodramu Na rubu pameti, koja je i ove godine na repertoaru kao jedna od kultnih predstava, i bile na kavi s većim društvom u kojemu je osim Despota i Matovića bio i nezaboravni književnik, teoretičar, akademik, veliki čovjek Tonko Maroević koji nas je sve gentlemanski počastio. Razgovarao je s mojom sestrom, Mirom Muhoberac o tome kako jedino u njoj vidi nastavljača svoga znanstvenoga i istraživačkoga rada, a Mićo se smijala…. i pitala ga zašto to govori. Nedugo nakon toga Tonko je Maroević, veliki prijatelj Festivala Miroslav Krleža zauvijek otišao (11. kolovoza 2020.).

  

  Prema Horacijevu (Horacije, Flak Kvint rimski književnik, 65. pr. Kr. – 8. pr. Kr.; Poslanica Pizonima, Pjesničko umijeće – Ars poetica) je savjetu iz godine 20. pr. Kr. i Krleža oporučno zamolio nasljednike da se još nepročitan njegov rukopis ne dira i da se ostavština otvori nakon dvadeset godina. Izvršitelja oporuke više nema, opus je prenesen u NSK, a Krležin rukopis Goye pronašao je Pavle Bonča, znanstvenik iz Pule, suradnik Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Neobjavljeni dramski rukopis, nastao između 1917. (procjenjuje se da je to točna godina nastanka) i 1923. Krleži je poslužio za esej o Goyi objavljen 1926., u kojemu piše: „On (Goya) je svojom iglom mjerio dubljine gluposti, užasa i perfidije ljudske." Dosad nepoznati rukopis nastao je u sklopu piščeve nedovršene „junačke pentologije“, kako se navodi u eseju Francisco José Goya y Lucientes (1746. – 1828.) iz 1926. godine (Obzor).

  Goran Matović, osnivač i umjetnički ravnatelj Festivala Miroslav Krleža, komentira: „Otkriće ovog teksta me uistinu fasciniralo, oduševljava kako Krleža razvija dramu umjetnika koji je u blizini vlasti. Riječ je o dvorskom slikaru koji se gadi te svoje pozicije, koji se iz te pozicije obračunava i sa svojim vladarom i sa samim sobom. Moglo bi se to podvesti pod naslov Del sentimiento trágico de la vida (Tragični osjećaj života) koji je on proživljavao u blizini ljudi koji nisu pripadali njegovom svijetu, a kojima je on morao pripadati da preživi. To je gotovo pa faustovska pozicija u kojoj se rađa drama na nekoliko nivoa. Ta Krležina drama ima izvjesne atonalnosti, nedovršenosti, svojevrsna je skica, Krleža se tom tekstu nije vraćao, nije ga dovršio onako kako bi ga on dovršio da mu se naknadno posvetio. Ali, i ovako otkriće te drame jedinstven je događaj. Rukopis ima sjajan plan, ima dramske udare koji su zanimljivi, polet Krležine rečenice, rečenica ima onu krležijansku potenciju, živa je, aktivna, sva vibrira."

  Prvu je festivalsku izvedbu, monodramu pozicioniranu vrlo blizu MGZ-a, u Opatičkoj 18, koja tematizira problematičan odnos između vlasti i umjetnosti, politike i umjetnika na vrlo dojmljiv način iznio Zijah A. Sokolović (dramatizacija teksta: Selma Parisi, kostimografija: Lejla Hodžić, izrada maski: Narda Nikšić, izrada rekvizita: Mirza Huntić, glazba: Veljko Nenadić), ozbiljan i umjetnosti predan glumac koji je u svijesti gledatelja ipak najčešće komedijski memoriran, kao svojevrsni mudri zabavljač koji može nasmijati i rastužiti sve slojeve društva i u tome glumačkome kodu ima u velikome dijelu publike kultno mjesto (najpoznatiji je po monodramama Glumac... je glumac... je glumac te Cabares Cabarei).

  

  „Upoznao sam se s detaljima Krležinog života koji su mi bili nepoznati, a još više što sam preko Krleže upoznao jedan vrlo neobičan Goyin svijet. Upoznao sam dramatičan i poetičan život umjetnika. Gledajući Goyine slike s razumijevanjem njegovog života, Selma i ja smo odlučili da ovaj Krležin tekst pretvorimo u predstavu slika Goyinog života. Željeli smo da publika predstavu doživi kao galeriju Goyinih kazališnih slika pomoću pauza koje sam učio od Čehova, Petera Brooka i Boba Wilsona, govoreći skromno", progovara Zijah A. Sokolović  (Sarajevo, 22. prosinca 1950.), bosanskohercegovački glumac i redatelj, nagrađen brojnim nagradama na mnogim svjetskim festivalima.

  „Jedan od izazova postavljanja teksta na pozornicu je bila njegova nedovršenost i neujednačenost. Krležina vizija Goye u svom nedovršenom obliku predstavlja ponešto nepoznat teren te otvara mogućnost za bezbroj različitih redateljskih vizija i dramaturških pristupa. S jedne strane se u Goyinim monolozima nalazi mnogo grčevitog preispitivanja društveno-političkog sustava vrijednosti, kao i konformizma, hijerarhije vlasti i pozicije moći, dok se s druge strane slikar žestoko obračunava s umjetničkom i etičkom pozicijom dvorskoga umjetnika tog doba. Goyin unutarnji konflikt, njegov imaginarni obračun s vlašću kojoj pokorno služi, borba sa samim sobom, te njegov odlazak u egzil gdje će umrijeti, predstavljaju tri glavne okosnice dramskog teksta koje služe za strukturiranje dramaturškog i redateljskog koncepta. Goya je istinski umjetnik koji teži tome da mijenja svijet ne samo u vremenu u kojem živi, već stoljećima poslije, ideal umjetnika koji ostavlja neizbrisiv trag, koji iskreno i istinito zrcali svijet i svijet se zrcali u njemu.", govori Selma Parezi, kći Zijaha Sokolovića, koji je režirao njezine tekstove Dječak koji je sanjao more, Djevojčica i drvo, Ako pčele odu, a surađuju i na THEARTO projektu, prvom sustavnom projektu edukacije djece i mladih kazališnom umjetnošću.

  Zijah A. Sokolović, u maniri klauna s polucilindrom, crnim sakoom i brojnim povezanim, nanizanim slikarskim okvirima u rukama dolazi u Goyin i svoj atelje s praznim slikarskim štafelajem u pozadini desno, mnogobrojnim okvirima različitih veličina na podu koji su okviri nedovršenih ili nepostojećih slika (moglo se tim okvirima još kazališno poigrati), a sugeriraju prazninu nacrtanoga, ispraznost života Veličanstva kojega crta i stvara. U jednoj replici Veličanstvo govori da će Goyu sasjeći i onda je, zanimljivo, rečenica u rukopisu dalje precrtana. „Krleža u svojem autografu tematizira sukob Francisca Goye s vrijednosnim i političkim poretkom španjolskoga dvora u doba vladavine kraljeva Karla IV. i Ferdinanda VII. Dramska je radnja smještena u palaču El Escorial (kod kraljevskog stola u Madridu), u barokni ambijent zlatnouokvirenih ogledala, svile, srebra, svijećnjaka i sagova gdje zatičemo i naslovnoga protagonista.“ Praznim se slikama čak Goya-Sokolović pokriva kad pokušava zaspati.

  

  Krležin Goya tvrdi da spava 20 sati, a jede i pije četiri sata, pa tako postaje zanimljiv i njegov predimenzioniran izgled, epikurejska figura, kao i svojevrsna animalizacija govora, samodehumanizacija koju potencira životinjskim krikovima i zvukovima. „Ja sam plaćena dvorska luda, lakaj, ništarija! Ja nisam čovek! Jesam li ja moguće čovek? Imam li ja karaktera? Kakvim ja to živim životom već punih četrdeset i sedam godina? Ja spavam dvadeset sati na dan, a četiri sata pijem i jedem! Ja se tovim i utapam u rođenom svom salu!“ Krleža, pišući kao vrlo mlad čovjek, čini se u vrijeme nastajanja poznatih Legendi, u kojima se referira i na fantazmagorične i na povijesne događaje, pa i na španjolsku povijest, kao u Kristoforu Kolumbu, kao da anticipira i Sartrea i njegovo problematiziranje esencije i egzistencije, gađenja u Mučnini, ideju filozofa egzistencije i egzistencijalista. „Filozofija egzistencije (prema lat. exsistentia: opstojanje, tu-bitak, iz-stajavanje), filozofski smjer nastao u depresivnoj atmosferi potkraj XIX. i početkom XX. st. koji naglašava presudnost subjektivne dimenzije ljudske egzistencije.

  Osnovno je stajalište toga filozofskoga mišljenja da egzistencija, odnosno bitak (tubitak) prethodi esenciji, odnosno bîti, čime se izokreće onto-teologijsko razumijevanje prema kojemu bit (essentia) kao danost određuje egzistenciju. Čovjek nije puko postojanje, nego egzistencija, odnosno slobodno odlučivanje o vlastitoj sudbini. Temeljna je usmjerenost toga smjera u svijesti da se izgradnja čovjekove egzistencije događa s one strane društvenih odnosa i kolektivnih pripadništava, u nutarnjem subjektivnom i individualnom doživljaju svijeta koji izranja iz tjeskobe, očaja i apsurda. (….) Jer u vječitu odnosu između svijeta koji je dan i vlastita pokušaja negiranja te danosti čovjek život doživljava kao tjeskoban, mučan i apsurdan. A. Camus se, često odbacujući svrstavanje među egzistencijaliste, nadovezuje na takvo razumijevanje života jer je čovjek razapet između vlastite želje za srećom i licemjernog društva zasnovanoga na laži pa je rezultat beskorisnost i besmisao života. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.).

  Postavljen crni podij postaje svijet tako umjetnosti, umjetnički svijet u kojemu se slikar muči slikajući ono što ne želi i za naručitelja kojega ne želi slikati osjećajući pritom mučninu, tjeskobu i beskorisnost. „Egzodus“ nedopisani rasplet drame vjerojatno je trebao prikazati Goyino povlačenje sa španjolskoga dvora i emigraciju u Bordeaux 1824. godine. „Goya: Sanjao sam prošlu noć da sam otputovao iz Madrida! U zrakoplovu! Bilo mi je tako, kao da nisam bio ja nego neko drugi, i slušao sam svilu zrakoplova kako je šuštala i mislio sam o tome kako mora da je užasno živeti dole na kraljevskom madridskom dvoru! Madrid je ostao dole pod nama u blatu, rasvetleni dvor, maršali, domino, karte, glazba (….)“

  Cijeli je prostor kultne Preporodne dvorane omogućio glumcu i predstavi potpuno nove dimenzije igre i iluzionističkoga svijeta nastajanja i nestajanja, u skladu s tekstom u kojemu se prostori i vremena pomalo gube, iz stvarnosti se prelazi u iluziju i san, što omogućavaju zrcala postavljena uzduž lijevih i desnih bočnih zidova. Tako dobivena trodijelna perspektiva omogućuje različite glasove Goyine unutarnjosti, monologe i dijaloge sa samima sobom, drugim i trećim ja, s (ne)postojećim sugovornicima iz slika, kao i ogledanje glumca u njima. Sokolović glumi kao da je publika s triju strana pozornice, a publika supostoji na nekoliko velikih zrcala, što pojačava efekt ambivalentnosti i iluzionizma. Zanimljivo postaje i ono što se duplicira, kao i ono čega nema, a veliki glumac izvrsno se snalazi u tome beckettovskome svijetu bezizlaza, kao da je u sobi sa zrcalima u lunaparku ili u sobi sa zrcalima u raskošnome dvorcu u koje u jednom trenutku i Goya ulazi i razbija zrcalo.

  

  U katarzičnome se dijelu predstave glumac klanja portretima na različitim stranama svijeta staklene kocke izvlačeći kraljevu figuru iz slike (koji, kao izvrstan kontrapunkt katastrofi koju uzrokuje, voli čokoladu), u vrlo bogatu vokabularu nazivajući ga: maneken, model, lutka od pilovine, gospodin fikcija, a umjesto generalskog klobuka stavlja mu vampirsku krvoždersku masku, nabija mu masku nakaze. „Ugledao je svoj zlatnouokvireni portret Njegova Veličanstva i poklonio se duboko: (…) Vi ste marioneta! Vi ste slika! Senka! Mi smo vas ovamo u taj okvir stavili! Vas zapravo nema! Da ja Vas nisam ovamo postavio, dao vam ovaj vaš mač, vas ne bi ni bilo. (…) ! A znate ko je Vas stvorio Veličanstvo? Ja! Lično ja! I eto ako ushtednem Vas više nema! Vi i niste čovek! (…) Vi ste maneken (…)“

  „Goya: Marioneta! Vi ste marioneta! Vas tu nema! Vi ste nitko i ništa! Izađite van iz ovog zlatnog okvira, tu ovamo van, da vidimo mi tu komediju, kako ona to izgleda. Doista! Kakva uloga! Ovaj ovde plašt, skida ga, i zubi, i jezik, nakaza, sve to nije vaše! Sve ste to pokrali! Sve je to krvavo! Sve je to blato! A ovakav goli, bolesni Nitko, ovakav. Ja sam vas stvorio Veličanstvo! A kada ja hoću da Vas nema, Vas doista onda ni nema!“

  „U drami se, za razliku od eseja, opisuje tek nekoliko fiktivnih slika u funkciji detaljnije razrade Goyinih intimnih i umjetničkih preokupacija: Goya: (…) Trebalo bi naslikati ove bolesne žene pod jutro, kada se okna bojadišu modro i kada se ulja i mirisi rastapaju u neko lojano blato, sve se rasprslo u žutu zgnečenu žablju grimasu i ona ženska bedra, žene koje ubijaju plod, i mušketirska mišićava stegna, i svilu, i glazbe, i bubnjeve, sve bi to trebalo zgusnuti u jednu sliku, što bi planula kao vulkan. Kako? Kako? Kako bi to trebalo naslikati? Ah! Sve sam zaboravio! Sve sam zaboravio! Ne sećam se više ničega! Do vraga sve!“ (Krleža, prijepis KS str. 10)

  U tekstu i predstavi vrlo je znakovito postavljanje maski koje progovaraju iz različitih pozicija svjetla i tame (tekst je, vidljivo je, napisan na ekavici), a glumac svojim kretanjima po dijagonalama, dubinama, prednjim dijelom, stranama potencira zatvorenost prostora i svoje psihe, odvajajući se u od sebe sama, razgovarajući s kraljem, odnosno njegovim portretom koji skida sa zida, želi sastrugati svoju masku u (dez)iluzionističku svijetu, na granici ludila, gotovo psihotično, kaotično, što je potencirano izvrsnom glazbom i (ne)koordiniranim ekstatičnim gestama, s dominantnim slikama i vizijama rata, smrti, lubanje, odlazaka, sprovoda, izokrenute perspektive, iskrivljenih slika, groteskne stvarnosti, mozaikalno, što odgovara fragmentarnome tekstu kojemu se, čini se, Krleža više nije vraćao, s interpolacijama svojih tekstova i interpolacijom dijelova iz Goye, žanrovski toliko raznoliko mišljene drame, u druge tekstove.

  Predstava je izvrsna i bili smo počašćeni pozivom, gledali smo je iz povlaštene pozicije, s galerije Preporodne dvorane u kojoj je nekad, u Teatrološkome institutu radila moja sestra, Mira Muhoberac, a u najranijim je našim djetinjim sjećanjima uvijek Goyina Gola Maja na zidu dnevne sobe u našoj kući u Dubrovniku kojoj su se svi naši prijatelji divili dugo je promatrajući, ne razmišljajući o stvaralačkoj muci genijalnoga slikara i ne znajući za ovaj izvrstan dramski tekst kojim nas je počastio 12. Festival Miroslav Krleža i Zijah A. Sokolović, dolazeći na kraju predstave kao marioneta sporo i razlomljeno prema gledalištu, vrlo se ozbiljno i posvećeno nakon toga klanjajući publici koja ga je nagradila velikim pljeskom za ovaj kulturološki pothvat, praizvedbu Krležine drame Goya.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. srpnja 2023.

  Autor: Miroslav Krleža
  Autor adaptacije i izvođač: Zijah Sokolović
  Dramatizacija: Selma Parisi
  Autorica 1. i 6. fotografije: Hana Sokolović
  Autorica 2., 3., 4., i 5. fotografije: Ines Novković

Piše: