Zatočenici uvjetovane ljubavi

47. Dani satire, 6.-21. lipnja 2023., Hartefakt, Beograd: Naš sin, autor i redatelj Patrik Lazić

• 

  Pretposljednja predstava ovogodišnjih Dana satire Fadila Hadžića Naš sin, Hartefakt, Beograd (predstava koja se trebala održati posljednja, 18. lipnja: Narodno pozorište Sombor, autorska predstava Andraša Urbana Ibi The Great, prema drami Alfreda Jarryja Kralj Ubu, otkazana je zbog bolesti glumca, kako nas je izvijestila iznimno susretljiva propagandistica, stručna i profesionalna Sonja Staničić) nije kvalitetom dostigla ovogodišnje festivalske predstave izbornice Željke Udovičić Pleština, koja o svom odabiru dvanaest najboljih govori: „Ono što držim zanimljivim, osim susreta institucionalne i nezavisne scene, jest estetska raznolikost odabranih predstava. Ipak, svaka se od njih hvata u koštac s problemima našega vremena i društva hrabro, sa željom da analizira, postavlja pitanja, podvrgava kritici i, naravno, ismijava, ruga se devijantnim pojavama, ali čini to svaka na različit način, koristeći se drugačijim teatarskim sredstvima.

  Pozornicom će tako prošetati barbike, klaunovi, kraljevi i podanici, sitni i manje sitni kriminalci, marginalci, bogovi i ljudi, prostitutke i svetice, obespravljeni i oni koji su prava prigrabili, i mnogi drugi.“ I ova se predstava, Naš sin, prema tekstu i u režiji Patrika Lazića (autorski projekt Patrika Lazića; produkcija: Aleksandra Lozanović), „hvata u koštac s problemima našega vremena“, ali ipak, prošlo je vrijeme stigmatizacije drukčijih, ljudi su osvješteniji u promatranju nekad seksualno marginaliziranih u društvu i u obitelji, za većinu institucionalnih i izvaninstitucionalnih kazališta to više nije problem, tako da ne vidimo u čemu je problem. Predstava koja traje osamdeset i pet minuta u dijelovima je razvučena, a problematizira homoseksualizam i prihvaćanje sina homoseksualca u obitelji, što se više ne čini toliko intrigantno kazališno (pretpostavljam, ni životno), ponavljaju se puno puta viđene situacije i ne donose kazališne novìne. Nema iznenađenja, katarzičnosti, obrata, promatra se jedna obitelj, odnosi između roditelja, koji su doduše razvedeni ali se dobro slažu, i njihova sina koji živi u inozemstvu sa svojim partnerom kako bi bio/bili slobodniji.

  

  Kako se i navodi u najavi predstave: „Priča počinje kao stotine drugih priča: majka, otac i jedan sin. Godinama, možda i oduvijek, u toj obitelji nitko nikome nije znao uputiti iskrenu riječ. Sada je sin odrastao, otišao je živjeti što dalje, ponekad ih posjeti, jer ih voli, jer su mu potrebni, jer se nada da će ovaj put doći i ta iskrena riječ. Roditelji također vole sina, a voljeli bi ga još i mnogo više, samo kad bi znali u čemu je greška, koji je razlog i tko je krivac što im dijete nije “kao sav normalan svijet”. Sve bi dakle bilo u redu, samo je problem što sin već jest isti kao sav normalan svijet“.

  Na početku se činilo da je predstava pirandellovski koncipirana; naime, na Kerempuhovoj pozornici po desetak ljudi sjedi lijevo i desno, u maniri povlaštenih, involviranih gledatelja i sa svojih izloženih, uključujućih pozicija prati radnju, dok ostali gledatelji gledaju i njihove (ne)reakcije i prate predstavu, intimnu dramu triju dramskih osoba – majke, oca i sina. Vjerojatno se, međutim, ipak nije težilo kazališnome eksperimentu, nego je takva pozornica, naslućujemo, rezultat malih pozornica u kojima Hartefakt iz Beograda igra svoje predstave u kojima je publika, isto pretpostavljamo, s triju strana, a oni su u svojevrsnome ringu. Takvih smo zagrebačkih predstava i gostovanja u Zagrebu gledali dosta, u &TD-u, u Gavellinu atriju (nadajmo se da ćemo ponovno imati tu privilegiju), ZKM-u, HNK-u.... Publika na pozornici (slučajno ili neslučajno izabrana) pomalo je zbunjena, pomalo koncentrirana, znajući da ne smije remetiti koncepciju ni glumaca ni gledateljske većine – u kojoj je bilo nekih komešanja i negodovanje za vrijeme izvedbe (nismo razumjeli zašto – jesu li negodovali zbog (ne)kvalitete ili nekih neslaganja s predstavom), a bio je čak i jedan uzvik: „Dobar tek“ iz publike, na koji se glumci nisu, naravno, ni osvrnuli.

  

  Mladi glumac dolazi na scenu iz gledališta, u maniri redatelja pali reflektor (koji smeta dijelu publike, kao što i niz stolica na sceni desno smeta jednome dijelu publike jer im zaklanja vizuru i onemogućuje razumijevanje glumaca) i kad očekujemo cijelu predstavu u tome kodu – kodu kazališne probe, preispitivanja, ponavljanja teksta, redateljskih intervencija, prekidanja, ponavljanja, pogotovo kad mladi glumac – Sin (Amar Ćorović) donekle intervenira u razgovor svojih roditelja gledajući ih sa strane, donoseći im knjigu samopomoći (majčinu knjigu), prateći zabrinuto iza lijeve skupine gledatelja svoje roditelje i sl., to se ne dogodi. Glumci koji glume Majku (Dragana Varagić) i Oca (Aleksandar Đinđić) ne prekidaju dijalog, ne vide ga, a on se smiješi blago i pomaže im. Predstava je trebala bolje razvijati specifičnu kazališnu strategiju; naime, ostala je na polovici puta.

  Prisjećamo se izvrsne predstave Emet osječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta nastale prema romanu Ivane Šojat, koju je režirao Samo M. Strelec (Marul za najbolju režiju), i koja je na 29. Marulićevim danima 2019. godine dobila i Marula za najbolju predstavu u cjelini (izbornica Marulićevih dana: Mira Muhoberac). U toj predstavi glumci iz gledališta dolaze na proscenij, sjednu za veliki stol u fiktivnoj probnoj dvorani, počinju raditi na tekstu, pomalo ulaze u uloge, redatelj daje upute i intervenira, postupno nastaju dramske situacije, otvara se zastor, glumci, sad već u svojim ulogama, ulaze na samu scenu i počinje predstava. U beogradskoj predstavi Naš sin samo je naznaka takva postupka, kad Sin u jednome trenutku progovori da to nisu njegove nego replike njegova lika, a pred kraj predstave mladi glumac daje izabranima u gornjoj publici kratak tekst Oca, Majke i Sina koji oni čitaju, rekonstruirajući tako prošlost obitelji i dajući tekstu i predstavi univerzalniju notu. Taj se postupak izlaženja i odmaka mogao i sustavnije provesti pa bi i funkcija scenske publike bila jasnija (jedna je ženska osoba u publici vrlo dobro čitala Majčine replike).

  Glumci logično i smisleno izgovaraju rečenice, uvjerljivi su u iznošenju svojih obiteljskih problema, međusobno su dobro usklađeni, ali predstava više djeluje kao nacrt ili kao predstava samopomoći, kao što je knjiga koju individualno ili skupa čitaju pokušavajući naći izlaz iz problema. U dijalogu Oca i Majke saznaje se kako on ima novu ženu i djecu, da boji kosu kako bi izgledao mlađi, da nije sa sinom uspostavio dobar odnos, a ona je užurbana i zabrinuta majka koja pokušava pomoći svima i želi cijeli život vratiti na početak kako bi sve krenulo nekim drugim, boljim smjerom. Samo se spominje i kći koja ima muža i djecu. Sin je suvišan, nitko ga ne treba, svima u obitelji smeta, spominje svoga partnera koji je navodno došao iz inozemstva želeći upoznati njegovu obitelj i boraviti u njihovu stanu, a trenutno je odsjeo u hotelu. Donosi darove koje nećaci možda neće htjeti primiti od njega i partnera. Međutim, poslije saznajemo da partner i nije doputovao nego da tom pričom sin postavlja roditelje u eksperimentalnu situaciju. Koliko god se svi na svoj način trudili, eksperiment nije uspio i sin vrlo brzo ponovno odlazi iz roditeljskoga doma.

  Predstava rekonstruira prošlost obitelji, mučne situacije, očevo pijanstvo, scenu zapisanu u memoriji sina kad majka za ruke vodi dvoje svoje male djece – njega i sestru, po ulici u pidžamama baki, jer otac lupa vratima. Spominje se i kako je otac doveo svoju novu ženu u stan i kako su svi skupa živjeli, kako se prva žena/majka brinula za nju a sin je zavolio, kako je majka uvijek pomagala ocu kako ne bi završio na ulici kao pijanac ispred prodavaonice, s bocom u ruci i kako ga se djeca ne bi sramila. Rekonstrukcija toga vremena zanimljivo je napravljena – glumci se transformiraju u svoje prošlosne identitete, čuje se lupa vratima, osjeća strah, ali i konstatira da nije bilo fizičkoga nasilja u obitelji. Preispituje se tko je kriv ako je itko kriv, razmišljaju je li sin drukčiji zato što su pogriješili u odgoju, je li to zbog toga što ga je odgajala majka pa je sličniji njoj ili zato što se nije mogao s takvim ocem identificirati. Povremeno i Majka i Otac i Sin sjedaju u publiku i gledaju drugo dvoje, odmičući perspektivu i motreći sa strane svoje živote; donosi se sinu najdraža hrana na pozornicu, jede se, šuti, razgovara, kao u ringu se procjenjuje sljedeći korak ili riječ sugovornika, osjeća se napetost, ali i doza smijeha kad se sve mučne situacije pokušavaju relativizirati. Zapravo se ništa problematično u obitelji nije dogodilo, a tenzija je uspostavljena kao da se dogodila neka velika tragedija. Nakon shvaćanja da se sin ne može vratiti sa svojim partnerom u roditeljski stan, svi odlaze svojim smjerovima, samo majka ostaje sama s usput spomenutom činjenicom da ide na preglede jer je možda bolesna, što bi tek moglo otvoriti pravu tragediju i pravi obiteljski problem.

  

  „Intimna, iskrena, poetična, duhovita i na trenutke tragična priča o roditeljima koji duboko u sebi ne nalaze način da prihvate identitet svog gej sina, iako misle da su pokušali sve, ipak ostaju zatočenici uvjetovane ljubavi, na koju su jedino spremni.“

  Možda bi cjelokupni dojam predstave Naš sin bio bolji da je sva publika sjedila na pozornici, ali to je, jasno je, organizacijski bilo neizvedivo.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. srpnja 2023.

Piše: