Nevjerojatno aktualna politička predstava koja vješto manipulira publikom

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, gostovanje u Zagrebačkome kazalištu mladih: Sofoklo, Edip, red. Vito Taufer

• 

  Političko kazalište nastalo je još u 6. stoljeću prije Krista, u Tespisovo vrijeme, a nije karakteristika samo našega problematičnoga vremena. Svako je vrijeme bilo krizno, u svakome su vremenu nastajale tragedije (danas zbog nedostatka empatije u društvu tragedija i ne postoji kao žanr), u svakome je vremenu politika utjecala na književnost i kazalište, ali su i književnost i kazalište oduvijek bili projekcija političke svakodnevice. Tako je i Kralj Edip i u Grčkoj 5. stoljeća, čak i u Periklovo doba, doba procvata umjetnosti, mišljen kao politička tragedija inspirirana mitom, uz tragedije Edip na Kolonu i Antigona.

  Jednom od najizvođenijih tekstova u povijesti svjetskoga kazališta, Edipu, vratilo se Jugoslovensko dramsko pozorište (premijera: 17. rujna 2022.), a gostovanju smo nazočili 1. lipnja u rasprodanome ZKM-u (hvala Propagandi na izvrsnim mjestima) i iz prvoga reda, gotovo voajerski bili uvučeni u svijet ubojstava, slutnji i neznanja. Izvrstan repertoarni potez i izvrsna ideja dogovorenoga gostovanja. Uvijek posvećeni, profesionalni i dobro tjelesno i intelektualno kazališno trenirani beogradski glumci svojim su nas sveobuhvatnim kazalištem, gotovo kao u svijetu totalnoga nogometa, involvirali u tragediju temeljenu na mitu o nesretnome i sudbinski određenome kralju Laju, znalački prenesenu u suvremeno ruho, s jasno naznačenom idejom kako se mitom i mitologemom, kao i idolopoklonstvom bavi i današnja politička scena, političari, ali i novinari, kritični ili tolerantni komentatori njihovih postupaka koji se u tekstovima političkoga novinarstva bave državnicima i referiraju na poziciju državnika u Srbiji danas (zadržat ćemo se ovom prigodom na prostoru te države). Nakon zagrebačkih je izvedbi medijima kružila priča o tome da su glumci nakon predstava trebali pročitati prosvjed protiv trenutne vlasti u Srbiji, ali da im to nije omogućeno, što nije ni potvrđeno, ni demantirano. Zanimljivo, jedno se pismo protiv okupacije (ipak) pročitalo na izvedbi predstave u režiji Ivice Boban, Držićeve tragedije Hekuba u Dubrovniku 1992. Pismo je pročitala Anja Šovagović Despot, u predstavi žrtvovana Poliksena, a pisanje i čitanje inicirala je Fani Muhoberac, intendantica Dubrovačkih ljetnih igara u njihovo zlatno doba, dok su iznad nas u publici prijeteći letjeli prvi JNA ratni avioni i osjećao se dolazak pogube ljudske naravi, na sceni gorjele svijeće, a gledalištem strujao strah, ali i neki neobjašnjivi prkos i ponos.

  I u beogradskoj se predstavi stalno čuo zvuk (realizacija zvuka: Nikola Mijušković), naravno, to nije bio zvuk stvarnoga rata, ali simulacija je napravljena izvrsno, iz različitih su se izvora i pozicija čuli zvukovi policijskih automobila i sirena, kao i daleki nejasni glasovi, čime se stvarala nelagoda u publici i još bolja involviranost u svijet nestabilne i nesigurne države i prestrašenih ljudi.

  
  

  Predstava počinje bez gašenja svjetla u publici (dizajn svjetla: Siniša Čupić, majstor svjetla: Dragan Arsenić), kao pretapanje između dviju stvarnosti, s gledateljima jednako izloženima kao što su i glumci, u još problematičnijoj poziciji jer se njima manipulira, a ne mogu izići i prekinuti predstavu, politički skup. Sa stubišta se spuštaju policajci, tjelohranitelji (Luka Antonijević, Luka Sević, Veljko Stevanović, apsolventi Akademije umetnosti u Beogradu) koji paze štićene osobe, u strogim kostimima-odijelima (kostimografkinja: Marija Marković Milojev, asistent kostimografkinje: Nikša Tomanović) i bubicama u ušima motre kako se ne bi dogodila neka nepredvidivost, a vidljivo je kako je sukob došao do ruba i kako u jednom trenutku sve može eskalirati.

  Zanimljivo je bilo pogledati nekoliko predstava koje su manipulirale publikom na sličan, ali manje sofisticiran način, u jednoj su kerempuhovskoj u kazalište na kraju predstave upali ljudi (glumci) koji su govorili nerazumljivim jezicima, s čarapama na glavama, prorezima na očima i mitraljezima u rukama usmjerenima u publiku. Zanimljiva je bila i jedna inozemna produkcija u Gorgoni u kojoj je svaki gledatelj bio u simuliranoj luđačkoj košulji, zavezan za stolicu na kotačićima, a dodijeljeni ga je pomoćnik vozio po sceni dok je gledao stravične slike na individualiziranim ekranima i ulazio u ratne i ostale strahote, ili predstava na Tvrđavi sv. Ivan u Dubrovniku u kojoj je na nas bila spuštena daska s otvorima nalik na giljotinu ili zahodsku školjku i u koju su nam glumci doslovno zašarafili vratove (na tihu molbu malo labavije), a preko nas su na tračnicama dovezli kotao u kojoj se kuhala kokoš prethodno zaklana na sceni (nakon pobune prijatelja životinja zaklana je zastava), a glumci su jeli tako skuhanu juhu (treći je dan predstava otkazana zbog bolesti glumaca).

  U ovoj je predstavi JDP-a manipulacija vrlo dobro osmišljena. Gledatelji su se na početku pogledavali, nisu znali je li predstava uopće počela, vrpoljili su se, neki su bili vrlo ozbiljni, neki lagano nasmiješeni prateći politički obruč oko sebe, ali glumci nisu fizički dolazili do publike i ulazili u gledalište. Nakon policajca sišao je i Svećenik (Aleksandar Đurica) i sjeo na skupštinski stol, groteskno povezujući Državu i Crkvu, ne govoreći, samo se pogledavajući sa svojom pratnjom (Đakon: Milan Bobić, apsolvent Akademije umetnosti u Beogradu), iščekujući. Početak predstave bez teksta, samo s prijetećim zvukovima, šaptanjem ustranu, slušanjem glasova u slušalicama, naoko neprimjetnim neverbalnim znakovima traje dosta dugo i vrlo efektno, čak bi se i cijela priča o Lajevu rodu mogla do kraja predstave tako ispričati, bez ijedne izgovorene replike i sigurno bi takav kazališni eksperiment bio izvrsno prihvaćen. Došao je i Kreont, kontaktirao tiho sa svećenikom; čekao se Edip, koji je vrlo ozbiljno, dostojanstveno i mudro progovorio okupljenima sa skupštinskoga stola i prisno i iskreno kontaktirao s publikom, svojim Tebancima. 

  

  Zanimljivo, velika je scena JDP-a, na kojoj je bila premijera Edipa, nazvana Ljuba Tadić, a ovaj je veliki glumac, član JDP-a, glumio i gostovao u raznim državama i gradovima, u kazalištima i na festivalima, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama na kojima je glumio Edipa, kao i nekoliko izvrsnih hrvatskih i stranih glumaca. „Te, 1976. godine na Igre napokon dolazi Sofoklo koji je nastajao baš u Dubrovniku, za Dubrovačke ljetne igre: engleski redatelj William Gaskill s Festivalskim dramskim ansamblom, a prema prijevodima Bratoljuba Klaića, postavlja tragediju Kralj Edip na Tvrđavi sv. Ivana, a tragediju Edip na Kolonu na Srđu. Ova je scenski atraktivna duologija, u kojoj respektabilnu dvostruku naslovnu ulogu ostvaruje Ljuba Tadić, bila na repertoaru još 1977., da bi 1978. bio zadržan samo Kralj Edip na tvrđavi iznad Porporele. Prohodeći između raznih inačica grčkih mitova i tragedijâ Sofoklov Kralj Edip pojavljuje se ponovno tek 1983. i to na Dubrovačkim danima mladoga teatra u okviru Dubrovačkih ljetnih igara, kad ga Ispod Minčete izvodi Teatar Roma Pralipe iz Skopja u režiji Rahima Burhana, na istom mjestu gdje se te godine prikazuje i Držićeva Hekuba u režiji Ivice Boban. Edip je intrigantan i legendarnoj Ellen Stewart, koja neposredno nakon ranjavanja Grada i Dubrovčana u Domovinskom ratu u Dubrovniku 1996. gostuje s predstavom Mit o Edipu, prema vlastitu scenariju i režiji, s potpisom La MaMa Experimental Theatre Club (La MaMa E.T.C.) iz New Yorka, u vertikali, slično kao Miller ove godine, ali u okomici Pila, od Lovrijenca do male luke u Pilama, a ta predstava doživljava dvije izvedbe. Godine 2000. Grčki nacionalni teatar iz Atene gostuje sa Sofoklovim Kraljem Edipom u režiji Vassilisa Papavassileioua na Držićevoj poljani, na bočnom zidu Kneževa dvora. Mita o Edipu i tragedije Kralj Edip uvijek su se dohvaćali stranci, gostujući redatelji na Igrama, na neki način konkretizirajući prijenos Edipove mitske sudbine, sudbine stranca spasitelja na stranca kazalištarca, na našu suvremenost. Zato ne iznenađuje odluka vodstva Igara da režiju uz Shakespeareova Hamleta egzemplarne „tragedije nad tragedijama” povjeri strancu, slovenskom redatelju Eduardu Milleru koji se u kući kazališta kao bitka osjeća kao domaćin i kojemu je to prva režija na Dubrovačkim ljetnim igrama.

  Tako je Kralj Edip, došavši na Igrama do 2011. godine, i sam prešao put od obredne, ritualne, inicijacijske predstave do modernoga, eksperimentalnoga, suvremenoga kazališta. (….) Semantičko polje predstave, bazirano na postavljanju pitanja o krivnji i odgovornosti u tadašnjem i današnjem društvu, u politici, ostalo bi definirano samo kao ideja u slici predstave da redatelj Miller kao glavnoga suradnika nije imao iznimnog mladoga glumca Mislava Čavajdu, koji je za ulogu Kralja Edipa i dobio zasluženu Nagradu Orlando, koju na Dubrovačkim ljetnim igrama dodjeljuje Hrvatska radio-televizija za najbolje glumačko ostvarenje. (….) Mislav Čavajda sa štakama kao ticalima zle slutnje prohodi skrivenom tvrđavom od visine do dubine, od pobjede do poraza, da bi, priznavši poraz, postao pobjednik. Pri tome ogoljuje edipovsko pitanje do same biti, bez glumačkih patetičnih ili rastjelovljenih pomagala: odmjerenim i dostojanstvenim držanjem, jasnim i snažnim stavom, savršenom dikcijom, stopljenošću glasa i tijela, ulaženjem u dubinu i osluškivanjem istine egzistencije. Iznimne trenutke postiže stapanjem s kamenom strukturom skrivene tvrđave, Grada, sljubljenim spuštanjem niza kamene stube do ponora, puzanjem u moru vodi identitetnoga i apokaliptičnoga zrcala i ponovnim penjanjem uza strmu hrid, okomiti dio zidine, u novi život u sljepoći i tami koja mu je otkrila svjetlo bitka. Krajnjim tjelesnim naporom, s bolnom edipovskom nogom, Mislav Čavajda dosegnuo je i rub odgonetke tajne glumačkoga umijeća u Gradu-teatru koje je nerijetko balansiralo na rubu površnosti i estradizacije“, kao što piše Mira Muhoberac u svome tekstu: Mislav Čavajda kao Edip u zrcalu identiteta i odgovornosti. Komemoracija Ljubi Tadiću završena je audiozapisom Sokratova monologa iz monodrame Sokratova odbrana i smrt (parafrazirano): „No vrijeme je da krenemo, ja u smrt, a vi dalje kroz život. Tko od nas ide bolje, to nitko ne zna.”

  

  Kako danas igrati grčke tragedije, treba li ih osuvremenjivati, nose li one u sebi zapis univerzalnoga koji nema smisla dirati, kako i kojim tekstom progovoriti o političkoj situaciji u Srbiji danas, treba li predložak za predstavu biti jak, polisemičan tekst bogat značenjima i mudrošću, želi li današnji gledatelj gledati na sceni toge i koturne, treba li izabrati plitki politički tekst samo zato što je danas napisan i znači li to potpunu trivijalizaciju umjetnosti? Kako danas igrati Sofokla, rođena 496. godine prije Krista i njegovu tragediju Kralj Edip za koju Aristotel u svojoj Poetici govori da je riječ o savršenu modelu tragedije? U spomenutim su Geskillovim predstavama glumci bili u smeđim togama preko kojih su nosili suvremene sakoe, a na licima su imali bijele maske napravljene prema obrisima njihova lica, kao dvostruke identitete. Izniman, mnogostruko nagrađivani redatelj Taufer, stalni redatelj Slovenskog mladinskog gledališča, odlučio se za suvremene kostime i stihovani predložak (adaptacija teksta: Vesna Radovanović, Marko Manojlović, dramaturginja: Vesna Radovanović) koji je trebalo izgovarati znalački kako se ne bi previše osjetio stih i skliznulo u pretjerani, danas nepotrebni patos (scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović). Na pitanje: Zašto radimo Edipa? redatelj Vito Taufer (Alisa u zemlji čuda, Hamlet, Tri sestre, Revizor, Kralj Lear, Medeja, Odisej i sin ili Svijet i dom, Kraljevo, Svršetak igre, Gospoda Glembajevi) odgovara: „Mislim da se sad nalazimo u jednom trenutku kad ne znamo hoće li pobijediti iracionalnost ili zdrav razum. To je priča o nestanku demokracije. O pokušaju jednog vladara da uredi državu, pronađe razlog raspada i truleži. I slavno propada. Za duga, duga vremena. Borba između racionalnog i iracionalnog principa“.

  U novoj je predstavi JDP-a, u trajanju od oko devedeset i pet minuta, izvrstan i vrlo uvjerljiv glumac mlađega naraštaja, Milan Marić, preuzeo Edipa, jednu od najtežih uloga svjetske književnosti i iznimno je kvalitetno odigrao, pomalo nervozan, s neugodnom slutnjom koja ga razara, pokušavajući saznati istinu koje su svi oko njega donekle svjesni osim njegove žene i majke Jokaste (začuđena iznenadnom promjenom situacije, pomalo ogorčena, zaštitnički postavljena Nataša Ninković) koja je stalno pokušava otkloniti različitim sredstvima. Izniman slovenski redatelj Vito Taufer, prvi put redatelj u ovome beogradskom kazalištu, ironično je dio radnje smjestio u krčmu balkansku u koju osim konobara i njegovih pomoćnika dovodi glazbenike (Darko Golić, kontrabas, Luka Lopičić, harmonika) koji u maniri pevaljki, ali ne prekoračujući granicu ukusa, sviraju i pjevaju pjesme koje arhetipski korespondiraju sa Sofoklovim tekstom (skladatelji: Robert Pešut – Magnifico, Aleksander Pešut – Schatz) – pjesme o ženi, gradu, ljubavi, sumnji i ljubomori, parodirajući ulazne, stajaće i izlazne pjesme kora, uz jadikovke u antičkome amfiteatru (pjevač: Marko Radojević) koje izvode skupa s protagonistom. Glumčeva pjevačka epizoda s glazbenicima, uz plesačku minijaturu, iznimno je katarzično napravljena i vrhunac je predstave (približila se, ali ipak nije dosegnula kavansku sekvencu Živka Anočića u Gavellinu Kiklopu u režiji Saše Anočića).

  

  Nakon dugoga skupštinskoga stola s mikrofonima na početku predstave, kao u svojevrsnome prologu, cijeli je preostali dio predstave aristotelovski u/na jednome prostoru, u krčmi, u koju ulaze i svećenik, i političari, i glasnik, i Jokasta, jedina ženska dramska osoba i jedina glumica. Očita je hijerarhija i u tome, groteskno izabranome, navodno demokratičnome prostoru, tako da kralj Edip ima svoje ljude – krčmara prije svega, koji njemu, omiljenome vladaru s očitim problemima, omogućuju poseban stol, hranu i piće. U krčmi Agora (obrnuto se vidi ćirilični natpis iz publike, jer i gledatelji gledaju razvoj sudbinske priče iz unutarnje perspektive), vrlo maštovito nazvanu restoranu (u antičkoj Grčkoj naziv za narodnu skupštinu koju je sazivao kralj ili važniji građanin; naziv za gradsku tržnicu, trg, mjesto trgovačko-poslovnog i javnog života uopće) na stropu su nakošena zrcala u kojima se pravilno i nepravilno ogledaju glumci, a prostor dobiva nove dimenzije pa upitnim postaje i koliko je kazalište zrcalo stvarnosti, koliko zapravo ima stvarnosti i istina i koliko je danas kazalište bitno, tko se i što se u čemu zrcali. Lijevo i desno su vrata u prostore krčme, parodirani paraskeniji, a kroz glavna se vrata u dubini scene gleda u druge prostore (scenografija: Lazar Bodroža) iz kojih dolaze na/u orkestru novi glumci, sudionici tragedijske priče (Korovođa: Miloš Samolov, Pastir: Nebojša Ljubišić, Glasnik iz Korinta: Zoran Cvijanović, Glasnik iz dvora: Joakim Tasić).

  Taufer unosi i neke komedijske elemente u predstavu, kao što je dovođenje dvaju potpuno tjelesno i u načinu glume suprotnih glumaca kao pastira – jednoga koji daje, a drugoga koji spašava dijete Edipa, kao i Tiresiju (Bojan Dimitrijević) u danas aktualnoj inverziji spolova s binarnim spolnim karakteristikama i u ženskim cipelama visokih peta, koje glume antičke koturne. Pomoćnik je konobara pretjerano nevješt i pretjerano senzibilan, nakon svađe i tuče brzo se čisti i posprema prostor, kao da se ništa nije dogodilo, zaobilazi se istina kako bi se očuvao mir.

  Na kraju predstave Edip nakon samoosljepljivanja i samokažnjavanja dolazi pomalo pretjerano okrvavljen, hoda četveronožno, puzi gotovo kao pauk po podu krčme, ipak neuvjerljivo i nepotrebno dugo, a onda, tako okrvavljen, u hamletovski bijeloj košulji ulazi u gledalište penjući se nekoliko redova i moleći pomoć i oprost. Za to vrijeme Kreont – izvrstan Srđan Timarov u svojoj odbojnoj strategiji, naoko rezerviran a stalno fokusiran na kraljevsko prijestolje, sveprisutan u svim događajima, sad u potpuno promijenjenu kodu, kao i ostali koji mijenjaju strane i odnose, ostavlja(ju) sama ranjenoga i poniženoga, stigmatiziranoga Edipa jer sad će on, Kreont, njegov ujak i ženin brat, postati tebanski kralj (znamo kako će završiti njegova žena i sin nakon nekoliko godina u Antigoni, a on će u Sofoklovoj trilogiji jedini ostati živ, svjedočeći o svojim lošim potezima i životnim užasima) i svijet će se opet promijeniti, kao što se tijekom predstave mijenja i pozicija gledatelja i njihova uloga od nijemih slušatelja do aktivnih sudionika u ovoj nevjerojatno aktualnoj političkoj priči.

  

  „Župnikom, međutim, a u toj ulozi bi me moj otac bio rado vidio, nikako nisam htio postati. Jedna druga govornica učinila mi se važnijom. Naravno, svi su se žestoko protivili kad bih samo spomenuo želju da se posvetim kazalištu. Slušao sam sve ono što i ja danas govorim glumcima: Ostavite se radije tog poziva, on je slučajan i težak (….)“. Piscator, Političko kazalište (prijevod: Nenad Popović), Cekade, Zagreb, 1985.

  Predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta iznimno je dobro primljena, glumci su se dostojanstveno poklonili zagrebačkoj publici i ispraćeni su ovacijama, zasluženo – sve se isplatilo.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 18. lipnja 2023.

Piše: