Maštovita i lijepa predstava s izraženom edukativnom komponentom

Gradsko kazalište Žar ptica: Ana Ivanović, Mjesto gdje odlaze izgubljene stvari, red. Renata Carola Gatica

• 

  Kazališta za djecu vrlo su potrebna i posebna mjesta u kojima se stvara mašta, njeguje ljubav prema kazalištu, u kojima nastaju novi, kritični, zainteresirani i posvećeni gledatelji. Žar ptica je u vremenu ravnateljstva glumice Marije Sekelez stvorila posebno kazalište za djecu u kojemu su nastale stotine premijera s tisućama malih i malo većih gledatelja, a trend je nastavio sadašnji ravnatelj, također glumac sa specifičnim senzibilitetom, Drago Utješanović. Naravno da ravnatelj sam ne bi mogao izdržati tako veliku produkciju; nužan je organizacijski tim koji je jednako predan poslu, koji voli kazalište i vrlo pametnu, iskrenu i pronicljivu dječju publiku. U takvu je timu posebna osoba voditeljica marketinga i odnosa s javnošću Milanka Čolović, desna ravnateljeva ruka, vrlo konstruktivna i pristupačna, izvrsna propagandistica s kojom se (mali) gledatelj prvo susreće pri ulasku u kazalište, u novi divni svijet.

  Nova predstava Kazališta na Bijeničkoj cesti, Mjesto gdje odlaze izgubljene stvari, „predstava za djecu koja su se prestala igrati i za roditelje koji su izgubili maštu“ još je jedno novo lijepo kazališno iznenađenje za malu i veliku publiku, potpuno novi tekst praizveden na žarptičjim daskama 28. travnja. Naime, na prvome regionalnome natječaju za tekst namijenjen izvođenju u kazalištu za djecu i mlade natječaja platforme Od malih nogu i Žar ptice, Stručni žiri (Drago Utješanović, ravnatelj GK Žar ptica, Tijana Grumić, dramaturginja i dramska spisateljica, Ilija Gajević, profesor književnosti, Rok Kravanja, glumac i Igor Tretinjak, kazališni kritičar i teatrolog) odabrao je osam finalista i jednoglasno proglasio Mesto gde odlaze izgubljene stvari – poslan pod šifrom Sitnica, autorice Ane Ivanović (bila je na premijeri i oduševljena je predstavom) pobjedničkim tekstom. Na poziv je pristiglo 70 tekstova iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Slovenije. „Tekstove je odlikovala raznolikost u pristupu, stilu, žanru, kao i ciljnoj publici kojoj se obraćaju. Važno je istaknuti da je velika većina tekstova namijenjena mladoj, odnosno tinejdžerskoj publici, te se bavi aktualnim društvenim pitanjima i problemima s kojima se mladi danas susreću. Osim toga, tekstovi su bili raznoliki i po pitanju autorskih poetika i forme, što je predstavljalo veliki izazov pri odluci o pobjedničkom tekstu. Ipak, tekst Mesto gde odlaze izgubljene stvari autorice Ane Ivanović iz Srbije izdvojio se svojom poetikom, autentičnim jezikom i jednostavnim, a vrlo maštovitim pristupom univerzalnoj temi odrastanja. Osim što pruža mnogo raznovrsnih mogućnosti za inscenaciju, žiri smatra da ovaj tekst može komunicirati kako s djecom, onom koja se polako opraštaju od svojih djetinjih igračaka, zaboravljajući ih u zabačenim kutovima svojih dječjih soba, tako i s odraslima kojima je taj period djetinjstva, iako dalek, često obojen nostalgijom za nekim bezbrižnijim razdobljem u životu“, navodi se u priopćenju žirija. U užem izboru našli su se sljedeći tekstovi: Kraljevstvo sinjega kita (Jaka Andrej Vojevec, Slovenija), Osoba iz budućnosti (Ivan Grčić, Hrvatska), Pandorina škrinjica (Kim Komljanec, Slovenija), Putovanje u zemlju srama (Dora Golub, Hrvatska), Seznami za življenje (Jaka Smerkolj Simoneti, Slovenija), Shvati me vremenom (Teodora Kipa, Crna Gora), Sve stvari jedne duše (Sara Lustig, Hrvatska), koje žiri također preporučuje za izvođenje.

  

  Predstava Mjesto gdje odlaze izgubljene stvari vizualno je vrlo dojmljiva predstava, maštovito je i zanimljivo riješen scenski prostor koji dodatno provocira maštu. U kazališnim je svjetovima poznato da je Renata Carola Gatica iznimno maštovita i originalna redateljica predstava za odrasle i za djecu, u različitim je hrvatskim kazalištima pokazala pravu strast u radu i pronalaženju i realizaciji uvijek novih ideja i značenja tekstova. Ne smije se zaboraviti da je i ekološki iznimno osviještena i da u skladu s tim promišlja o efektnoj i funkcionalnoj scenografiji i rekvizitariju napravljenome od prirodnih materijala koji nisu toliko skupi (scenograf: Matija Dijanović). Režirala je višestruko nagrađivane i omiljene predstave za djecu i mlade: Flekavac, Durica, Avanture malog Juju, Alisa u zemlji čudesa, Mali princ, Pčelica Maja, Kaktus bajke, Stonoga Goga, Ritam tam, Ljubiti samo ljubiti, Pola pola, Superjunaci…. Predstava Mjesto gdje odlaze izgubljene stvari namijenjena je djeci vrtićke i rane školske dobi (5+). „Govori o odrastanju i ulozi roditelja u tom osjetljivom periodu života svoje djece, kad se simbolično i doslovno, polako počinju „opraštati od igračaka"“. Bogdan Ilić, glumac koji glumi dijete Duška, na svome je plavome krevetu koji asocira na snove, bajke, maštovite dječje slike. Veliki je krevet čuvar dječakovih tajni koje on kao sin-jedinac stvara igrajući se i poigravajući se tako i sa svojim svijetom mašte, zaboravom, izmišljajući igre i stvarajući neka nova, samo njemu znana pravila u osamljenosti i bez suigrača.

  Vrlo je maštovita papirnata scenografija, scenski segmenti napravljeni od kartona, u dječjoj maniri nacrtani prozori, vrata, ladice od kojih je ponešto mobilno a ponešto samo stvara dojam trodimenzionalnosti, kako ponekad djeca, kad počinju percipirati dimenzije prostora oko sebe, slikaju perspektivu, sobu, dvorište. Nacrtane su i police za knjige, knjige, vješalice, ormari, slike, ormarići, koš za rublje, hladnjak, a iznad svijeta mašte su žute snovite zvjezdice. U četrdeset i pet minuta trajanja predstave svakakve se zanimljivosti događaju na sceni. Predstava je iznimno dinamična, brza, u skladu s današnjim (navodno) brzim životom i koncentracijom koja djeci vrlo brzo (o)pada. Zidovi se stana pomiču i tako se sužava i/ili povećava prostor dječje sobe i roditeljske radne sobe, a oni, zabrinuti jer sinu nestaju stvari, vire u njegovu sobu, ulaze i izlaze, vrlo vješto mijenjajući odnose – zid na kotačićima postavljajući dijagonalno, pomičući ga na razne načine i u različitim dimenzijama, posebno oblikujući prostore, otvarajući gledateljima i dio scenske čarolije, drugu stranu, pozadinu scene. U vrlo funkcionalnoj scenografiji otvaraju se neka vrata, neke ladice, neki prozori, ima vrlo zanimljivih prostornih detalja i dosjetki koji predstavu čine posebno dojmljivom. Svojevremeno je Vanja Matujec, na svojim glumačkim i redateljskim početcima, u kazališnoj družini Auzvinkl postavila predstavu s glumcem Sašom Bunetom na gornjemu katu Nebodera, u kojoj su svi rekviziti bili papirnati, dvodimenzionalni, izvrsno oslikani, a i glumci su se kretali dvodimenzionalno, imitirajući stripovsko događanje. Tako i nova predstava u Žar ptici ima i elemente stripa, današnjoj djeci možda stranoga medija, u kretanju i kreiranju prostora.

  

  „Za one koji su izgubili maštu, Duško je jedan običan dječak. Za sve ostale, Duško je dječak koji gubi neobično mnogo stvari, više nego veš mašina čarape. Izgubio je loptu, sat, kišobran, ruksak… Ma sve što se može izgubiti, on je izgubio, i još k tome, često izgubi i poneki sat u igri. Ali sve se to promijenilo jednog neobičnog dana, kad je Duško izgubio svoj prvi mliječni zub! Tada je pomislio da više nije mali, da se mora uozbiljiti i prestati gubiti stvari, prestati gubiti vrijeme u igri, prestati biti pogubljen! Duško kreće u avanturu pronalaska izgubljenih stvari. Sva sreća, uz njega su mama koja po potrebi postaje astronautica i tata koji se čarolijom pretvara u moreplovca. Iako su odrasli, nisu zaboravili koliko je važna igra i kolika je snaga mašte. Da bi Duško pronašao to mjesto gdje se krije sve što je izgubio, uz pomoć roditelja zaronit će u sjećanje i podsjetiti se kako izmišljati, kako stvarati nešto što još nikada nije postojalo“, navodi se na stranicama Žar ptice.

  Zanimljivo se u dječji svijet uključuje Tata koji uz vrlo malo pomagala, mornarsku majicu, kapu, brkove, plavu kravatu postaje kapetan broda koji stvara od kartona, a i Sin vrlo brzo ulazi u očev brod mašte i sudjeluje u novoj igri koristeći nepostojeći dalekozor, želeći udovoljiti svome tati, ali na kraju je potpuno uvučen u novi morski svijet. Majka je više zainteresirana za buduću znanstvenu karijeru svoga sina i stvara od kartona i vrlo malo rekvizita svemirski brod, postaje astronautica i odvodi Sina i gledatelje u svemirska prostranstva. Zna se da je u kazalištima za djecu uvijek pomalo upitna pozicija odrasloga glumca kao djeteta, ali jasno je da je puno zahtjevnije kad djeca glume dječje dramske uloge zbog niza umjetničkih, životnih i organizacijskih razloga, tako da se to vrlo rijetko događa, ali Bogdan Ilić svojom posebnom energijom u predstavi zaista postaje dječak, njegova zelena žabacpidžama postaje supermanovska s dodatkom crvene majice, letačkoga plašta. Uvjerljivim se tako čini njegovo gubljenje stvari, gubljenje mliječnoga zuba, potraga za dijelovima djetinjstva, zalaženje u odškrinuta vrata odraslosti.

  Argentinska i hrvatska redateljica Renata Carola Gatica  naglašava kako je u doba odrastanja jako bitno da zajedničkom igrom i druženjem roditelji pobude maštu svoje djece. Tamo gdje ima mašte, gotove igračke ni ne trebaju. Edukativna komponenta se uz estetsku provlači i ovom predstavom. Tako je jasno, iako se djeci ništa eksplicitno ne sugerira, da se roditelji trebaju igrati s djecom, pričati im priče, od predmeta koje se nalaze u kući stvarati svijet igre i kazališta, razvijati dječju maštu, memoriju, artikulaciju, sreću u odnosima. Sigurno su se sva djeca, kao i mi, igrali tako da su/smo od velike kartonske kutije stvarali/stvarale kazalište koje je izvrsno funkcioniralo za dječju i odraslu publiku iz susjedstva.

  

  U ovoj se novoj predstavi Žar ptice problematizira i zaposlenje roditelja, na duhovit način progovara o odlasku na posao u drugu sobu, što je do prije nekoliko godina bio nezamislivo, a koliko god to još možda izgledalo neobično – jer se prostor stana mijenja u prostor zaposlenja, vrlo je funkcionalno; djeca se ne ostavljaju sama ili s drugim ljudima ili u drugim prostorima, roditelji su uvijek dostupni, jer se s ekrana mogu vratiti u kućnu stvarnost jednim prostornim i vremenskim klikom. Roditelji odlaze na posao i zanimljiva postaje njihova međusobna poluozbiljna komunikacija, kostimirani su vrlo maštovito, u zanimljivo kreiranim kostimima jakih boja (kostimografkinja: Sandra Dekanić), poluposlovno i polukućno, s papučama na nogama, kako su nekad mogli biti odjeveni samo privilegirani spikeri na televizijama, tipkaju brzo tipkovnicama laptopa, čine se vrlo važnima, što izaziva smijeh u gledalištu, unatoč tome što se, za razliku od mnogih drugih dječjih predstava, glumci djeci ne obraćaju izravno, podilazeći im i tražeći reakciju. Naglašava se dobar, ponekad samo neslaganjima i nesigurnošću pojačan, lijep odnos između roditelja (izvrsni i posvećeni, razigrani i tjelesno iznimno artikulirani Maja Katić i Dean Krivačić) koji jako vole svoje dijete, ali nekad im je ono tajnovito, ponekad su roditeljima nejasni dječji svjetovi, ponekad se boje jer dijete ne razumiju, zabrinuti su jer vide da se nešto s djetetom događa, optužuju se međusobno jer znaju da nešto trebaju poduzeti, a ne znaju što. Gestikulacija je roditelja nalik nekim ranim exitovskim predstavama (koreograf: Damian Cortes Alberti), užurbana, pomalo robotizirana, s naglašenom mimikom, ponekad zaustavljena u pokretu, zaleđena, što glumci majstorski uspijevaju realizirati. Naravno da je svojevrsno otuđenje u obitelji uzrokovano i nedavnom boleštinom, tako da predstava ima i nostalgičnu, tužnu crtu, uz duhovitu i raspjevanu.

  Vrlo pjevnu, štosnu, zaigranu glazbu skladao je provjereno kreativan i iznimno posvećen, obiteljski skladateljsko-dramaturški tim: Ivana Đula i Luka Vrbanić, čiji je sin Luka Đula Vrbanić izvrstan i talentiran dječak-glazbenik sudionik mnogih predstava u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci, a i mala sestra Deša ide pomalo također obiteljskim stopama. Suptilna i fokusirana Pripovjedačica (uvijek pouzdana glumica posebnoga kazališnoga koda Dunja Fajdić, ujedno i sudramaturginja), izmaštana Duškova prijateljica koja mu pomaže da nađe stvari i koju ne vide roditelji, stalno je tu, na prosceniju, u žutoj pidžami, kao poveznica između dvaju svjetova, najavljuje priču, uključuje se izravno i neizravno sjedeći na velikoj plavoj lopti (uz nekoliko poticajnih lopti različitih veličina na prosceniju) prati događaje i intervenira ako je to potrebno kao nadmarioneta koja može promijeniti, ako hoće, slijed događanja.   

  

  Dobro je znati da na nedjeljnim matinejama kazalište Žar ptica za djecu i roditelje priprema nakon predstava zajedničke radionice u kojima će od papira moći izrađivati rekvizite iz predstave, tako da ne sumnjamo da će i u novoj sezoni djeca skupa s roditeljima pohrliti u Žar pticu i istražiti gdje je i koje je to mjesto gdje odlaze izgubljene stvari i kako nastaje tako maštovita i lijepa, posebna kazališna predstava.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 17. lipnja 2023.

Piše: