Istinski snažna, dirljiva i ohrabrujuća kazališna ispovijest

47. Dani satire, 6.-21. lipnja 2023., Narodno pozorište Subotica: Autorski projekt Minje Peković, Bravo za klovna

• 

  Monodrama Bravo za klauna, autorski projekt Minje Peković, Sarajke rođenjem i glumice Narodnoga pozorišta iz Subotice, na Danima satire u Kazalištu Kerempuh bila je na repertoaru 8. lipnja. Bolest i rat najstrašniji su i najveći motivatori autora i književnih djela u cijeloj povijesti književnosti i, iako su književnost i kazalište uvijek individualna umjetnička transformacija stvarnosti, ponekad se dogodi da kazalište izbriše granice između fikcionalizacije i fakcionalizacije i postaje gotovo irelevantno što je s koje strane crte jer je jednako intrigantno i katarzično. Monodrama je nastala iz bilješki, dnevnika koji je autorica projekta vodila od prvoga susreta s rakom dojke (premijera je bila 8. prosinca, na dan kad je primila posljednju terapiju). U ovoj se predstavi život pretočio u kazalište, prelio se u njegove pore, a kazalište je postalo jasno zrcalo glumičina života i borbe s karcinomom koji joj je, u naponu snage i kazališnih projekata, dijagnosticiran na prvi rođendan njezine kćeri. Bolest je glumica pokazala kao život, sa svim transformacijama, problemima, odnosima između ljudi, u kazališnome svijetu, unutar obitelj. Bolest je postala život, a život bolest, ali autorica projekta i glumica nije bolesti pristupila ni defetistički ni patetično. Ponekad se gotovo brechtovski u svojoj predstavi odmiče od bolesti, pregleda, terapija, sumnji, postavivši se u poziciju motritelja, naratora, komentatora i gotovo objektivnog analitičara svoga stanja i kao da se tim glumačkim i redateljskim postupcima odvaja od sebe. A. B. Šimić, hrvatski ekspresionistički pjesnik, primjerice, vrlo se mlad suočio s tuberkulozom i odmicao se, pravio distinkciju između tijela i sebe, želeći se svući iz tijela, odmaknuti od tijela, zapitkujući se u pjesmi Tijelo i ja može li se osloboditi od tijela. „Može li se kako / odijeliti od tijela, biti čist od tijela? / Tijelo je teret, tuđin, trulost. / Ja bih ga rado ostavio negdje / i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.“

  „Odjednom“, progovara vrsna, nagrađivana glumica objašnjavajući ideju za predstavu, „probudio se gen mog pretka – Klovna. On se ljutio, bunio, saplitao, padao, patio i plakao dok mu se Nebo nježno smješkalo i pružalo ruku… i tako sve dok konačno nije shvatio da se lijek koji traži nalazi u njegovoj Duši. I zove se Ljubav. Bravo za Klovna!“. Zanimljivo je kako je i koje je transformacije doživjelo tijelo izvrsne glumice Minje Peković (režija, tekst, izbor glazbe, prijevod, tekst pjesama) u oko 90 minuta trajanja predstave (možda bi se nekoliko manjih dijelova moglo štrihati jer se u jednom trenutku predstava malo razvlači, unatoč jasnoj ideji pokazivanja repetitivnosti terapija). Glumica se tjelesno s vrlo malo kazališnih pomagala, manirom iskusnoga majstora kazališnoga umijeća, potpuno metamorfozira. Predstava počinje vedrim govorom, smiješnim gegovima, pokretom sretnoga klauna u kratkoj majici i kratkim hlačama, priprema se prvi rođendan male djevojčice – kćeri, kiti se stan, mama i kći odijevaju se u karirane haljine jer su karo postavili kao temu rođendana, puše se svjećica na maloj torti, i gotovo usput konstatira kako ima kvržicu ispod pazuha. Od početne optimistične ideje da je to samo masna naslaga do konstatacije da izraslina nije benigna, glumica nosi crvenu klaunovsku periku, šminka se kao tužno-smiješni klaun, odijeva u bijelu spavaćicu, šiša kratko, razodijeva do gotovo gole kože glave i tijela (nikad neukusno i vulgarno), odijevajući se autoironično, ali i ironično u odnosu na modu u kojoj je bitno da je netko, kako progovara, ćelav i odmah je sve što odjene visoka moda, u bijelu suknju napravljenu od traka, koja ima samo okvir, a nedostaju joj kocke, prozračna je i krhka i gotovo nematerijalna, kao da bi se mogla nositi ispod haljine ili krinoline kojih nema, jer nedostaju, kao što pomalo nedostaje i život. Krug se (ipak) života zatvara (minimalnim) rastom kose i bijelim klaunovskim kostimom, a većina je kostimskih promjena riješena kazališno vrlo efektno, pokretnom vješalicom kojom dolaze i odlaze dijelovi kostima. Zanimljivo se autorica predstave kostimom (kostimograf: Marko Marosiuk), ali i redukcijom kostima, stavljanjem i uklanjanjem perika, kose, vraća na ishodište, početak života i određeno očišćenje na koje nadograđuje novu osobu, sebe, pokazujući veliku moć glumačkih promjena, razrađen pokret, izniman angažman.

  Muža i kćer u tekstu i predstavi vrlo rijetko spominje. Muž je nemalo iznenađen njezinim novim izgledom, ali brine se za kćerku. Prema dogovoru, ostavlja je da se bori i cijeli proces i niz terapija prolazi gotovo sama, hrabro putujući u bolnice i na terapije iz Subotice u Novi Sad, Beograd, Kamenicu i natrag, što me podsjeća na terapijski život dragih nam prijatelja i prijateljica od kojih su neki uspjeli, a neki nisu uspjeli izdržati bolest i smrt, kad je ona došla do njihova ruba. „Jednog dana / ja zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na rub mene. / Moj svršetak / njen pravi je početak: / kad kraljuje dalje sama.“ (A. B. Šimić, Smrt i ja). Kao što je izvana sve čišća, bjelja, prozirnija, i kao što eliminira izvanjske boje i svodi svoje tjelesno postojanje na boju svoje kože i osnovne funkcije, tako glumica u predstavi postupno prikazuje i svoje doslovno fiziološko pročišćenje kao reakciju na terapije, ali nikad ne prelazi verističke granice.

  

  Nepresušan je rekvizitarij kojim se glumica služi kako bi što zornije, a glumački zanimljivije prikazala svoju borbu s boleštinom. Veliki kufer (s) kojim putuje svijetom živih i mrtvih postaje velika knjiga u kojoj i iz koje čita dijelove životopisa Edith Piaf (čija joj je pjesma inspiracija i za naziv predstave) o teškome životu, djelomičnom odbacivanju, prijateljevanju s Marlene Dietrich koja joj je bila i vjenčana kuma, scenskim nastupima, djetinjstvu koje je provela u bijedi s ocem akrobatom putujući s cirkuskim družinama, majkom barskom pjevačicom, bakom madame u bordelu. Pravim imenom Edith Giovanna Gassion, rođena je 1915., a sa 15 godina počinje kao ulična pjevačica. Od 1937. pjeva na pariškim scenama i postaje najznačajnije ime francuske šansone, poznata po chasons réaliste, pjesmama o stvarnosti turobnog života. „Glasa puna neodoljive topline pjevala je o tjeskobi siromaštva, bijedi ulice i skitnji, ali i o neugasivoj nadi, povjerenju i sveprisutnoj magiji ljubavi.“ Minja Peković interpolirala je u svoju predstavu i memoarsko djelo Edith Piaf Moj život, kao i posljednji biografski film snimljen 2007. godine, La vie en rose (pjesma je napisana 1945. godine, osvojila je Grammyjevu nagradu 1998.). Očito je Minji Peković tako težak i toliko uspješan život bio velika inspiracija za predstavu. Piaf je preživjela tri teške prometne nesreće, nakon kojih je razvila ovisnost o alkoholu i morfiju, a umrla je od raka jetre 1963., sa 47 godina.

  U predstavi Bravo za klovna glumica određene dijelove govori i pjeva (korepetitor i aranžer: Miroslav Idić, suradnica u procesu: Jelena Mihajlović) na vrlo dobrom francuskom jeziku, koji od jezika mondenosti i umjetnosti postaje jezikom liječnika i pacijentice, a u jednome se dijelu čuje i glas Edith Piaf, njezin razgovor s novinarom o tome kako ni za čim ne žali, a tom pjesmom vrlo efektno i završava predstava – naime, glumica se penje na vrh kaveza i pjeva, pokrećući ruke kao krila (piaf – vrapčić) i pjevajući sugerira kako se moraju raširiti krila ako se želimo osloboditi okova bolesti i života i poletjeti ne žaleći ni za čim – Non, je ne regrette rien. Cijela predstava kao podtemu ima život Edith Piaf, a izvrstan glazbenik na harmonici Miroslav Idić sjajno prati izvođačicu gotovo cijelo vrijeme svirajući pjesmu La vie en rose, kao izravnu aluziju na Edith Piaf, pariški ulični život, ali i druge pjesme, sve do crkvenih molbi i molitvi, duhovnosti kojoj se u jednome trenutku osoba Minja Peković, kao i glumica Minja Peković okreće, tako da se predstava može odrediti i kao govoreno-glazbena dokumentaristička duodrama. Velika knjiga-kufer je i garderoba za presvlačenje, šminkernica, spremište svih rekvizita, spavaonica, niski je stol koji je također na sceni u obrnutom položaju kada. Na žicama kaveza vise različita pomagala, a kako jedna po jedna nestaju i odbacuju se vrećice za terapiju, maske…. ostaje goli kavez. Vrlo se maštovito i duhovito prikazuje i njezin pas koji joj jedini pravi društvo, kao bijela mekana krpa na štapu za čišćenje, a s njim odlazi i na kratke šetnje nakon terapija.

  Na vrlo zanimljivo postavljenoj sceni (scenografkinja: Marija Kalabić, dizajner svjetla: Nikola Marinkov) u sredini je velika krletka u koju se glumica uvlači, puže u nju, ulazi i izlazi, između rešetaka se u okviru moli, kroz okvire između šipki gleda na svijet kao da je to njezino, sad nekonzistentno, šupljikavo tijelo, prozračno, poluprazno kao i šupljikava suknja-kostim. Ostaje gotovo gola, tijelo se svodi na funkciju a ne na ljepotu. Ptičji kavez simbolizira život, krletka je i soba i čekaonica i zatvor i moguća sloboda od bolesti, sklonište i izolacija, cirkuski šator, a još 14 manjih praznih kaveza – u kojima su žarulje, visi ili su položeni na scenu, a prazni su jer osobe nisu izdržale bolest ili su odletjele ili svjetla u njima koja se povremeno pale i gase predstavljaju duše i/ili zvijezde na nebu. Na vrhu su glavnoga kaveza trakice crvene boje kojima se teatrabilno ukrašava prostor za rođendan, a one postaju i zavoji, okovi kojima se glumica vezuje, čvorovi. Sve u neobičnome kubusu, sceni u sceni ima dvostruko značenje: klaunovski gegovi, loptice kojima vješto manipulira, pantomima, klaunovski okovratnici, dječji mač, baloni u različitim funkcijama: kao zabava djetetu, srce, omča. Postupno glumica odlaže sve svoje kostime, odbacuje identitete, svlači se iz njih i baca ih na hrpu izvan kaveza-krletke.

  

  Problem mogućega samoubojstva, kojim se bave mnogi književnici i mnoge predstave, pa tako i najpoznatiji – filozof i književnik Camus, kao i Beckett kad svojemu Vladimiru i Estragonu, Gogou i Didiju, posebnim klaunovima, ne dopušta da se ubiju jer je jedan debeo, drugi mršav pa će onda jedan ostati bez drugoga, jer će se jedan objesiti a jednome će puknuti grana, samo se u naznakama nagovješćuje, ali suicid ni u tekstu ni u predstavi nije opcija. „Riječ je o istinski snažnoj, dirljivoj i ohrabrujućoj predstavi izuzetne žanrovske složenosti, igri koja ima elemente grotesknog kabarea, stand-upa, pantomime, dramskog i plesnog teatra.“ Glumica pokazuje iznimnu tjelesnu pripremljenost, zavidnu spretnost u provlačenju kroz rešetke, penjanju, snagu u vitkome tijelu, rastezljivost, statičnu i eksplozivnu snagu u trčanju u mjestu bez imalo znakova umora. U predstavi pokazuje cijeli luk i paletu emocija – od opuštenoga života u kazalištu i u obitelji do molbi bogu i raznim sveticama da joj pomognu, ne gubeći nikad nadu. Vidnu osamljenost pokušava kompenzirati fokusiranošću, mislima na obitelj, u nekim joj je trenutcima jedino Google prijatelj i suradnik, sarkastično prikazuje razočaranje u ljude, imitiranje prijatelja i kolega koji je nikad nisu nazvali „jer joj nemaju što reći“ jer je na granici života i smrti, a bolest najviše stigmatizira čovjeka. Monološki ispovjedno glumica progovara o otkazivanju snimanja filmova, predstava u kojima neće glumiti, glumačkim podjelama u kojima je nema, osjećaju kad kao glumica i čovjek ostaje gotovo potpuno sama.

  

  Gledatelji su izvrsnu glumicu Minju Peković nagradili velikim pljeskom koji je započeo još dok je visoko na krletki pjevala antologijsku pjesmu Edith Piaf, gotovo poletjevši, a zastor se zatvarao.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. lipnja 2023.

Piše: