Zaigrana i duhovita tvornica snova

Kazalište Trešnja: Roald Dahl, Charlie i tvornica čokolade, red. Lea Anastazija Fleger

• 

  Nova premijera u Gradskom kazalištu Trešnji izazvala je mnogo napisa u medijima -ne zbog same predstave (jer one same po sebi gotovo nikada ne izazivaju toliku pozornost), nego zbog pitanja autorskih prava. Time se u ovom tekstu ne mislim baviti, makar sam čula iz neslužbenih izvora da kazalište neće platiti nikakvu milijunsku odštetu koja će izbijati novac poreznim obveznicima, kao što se pisalo, jer se obratilo za prava svim mjerodavnim institucijama. Međutim, neka tu priču istraže oni koji su je i pokrenuli. U ovom tekstu bavit ću se predstavom – a riječ je o Charlieju i tvornici čokolade. Taj popularan roman jednog od najvažnijih britanskih pisaca za djecu Roalda Dahla još je u djetinjstvu privukao redateljicu Leu Anastaziju Fleger. Već je tijekom studija sanjala o njegovom postavljanju na pozornicu, a na taj je san trebala strpljivo čekati sve dok joj ravnateljica Trešnje Višnja Babić napokon nije dala zeleno svjetlo. I dobro je učinila, jer je Trešnja ponovno dobila spektakl kakve je znala raditi u godinama prije korone i financijske krize. Lea Anastazija Fleger sama je dramatizirala roman, držala se vjerno priče, a upisala je i mnoge svoje duhovite replike. Zgodno se poigrala i pojedinim imenima te našim i engleskim jezikom, pa se tako u maniri izreke nomen est omen obitelj Gloop uistinu ponaša glupasto, posebice njezin najmlađi član August, a Willy Wonka pomalo sarkastično prilikom upoznavanja konstatira: „Toliko si imena dobio, a prezime tako nezgodno.“

  U predstavi sve je pretjerano i prenaglašeno – od scenografije i kostimografije preko načina glumačke igre – a uz to što se time izaziva humor, najbolje se upućuje kritika društvu koje se nije mnogo promijenilo od vremena kada je Dahl napisao Charlieja (1964.) jer je onda, kao i danas, vladao kič i strašan jaz između silno siromašnih i nevjerojatno bogatih, bilo je i tada gramzljivih pohlepnika, bahatih samodopadnih roditelja te razmažene i razularene djece koje Dahl u romanu, a Lea Anastazija Fleger u predstavi, oštro kritiziraju.
  
  

  Izvrsni kostimi Ane Fucijaš pretjerani su do apsurda, posebice u Charliejevoj obitelji. Kako bi naglasila siromaštvo u kojoj živi sedam njezinih članova, u sobici bez grijanja, jednom je djedu na glavu stavila mnoštvo različitih kapa spojenih u svojevrsnu, vrlo zanimljivu naglavnu instalaciju, jedna od baka omotana je mnogim šalovima, a svi imaju poderane čarape, karirane košulje i vunene prsluke. Pretilu obitelj Gloop odjenula je u spužvaste kostime koji majci ističu golemu stražnjicu, a Augustu cijelo tijelo iz kojega jedva viri sitna glava glumca Kruna Bakote. Razmaženoj Verici osmislila je neobičan i poseban kaputić od plišanih medvjedića, njezin poduzetni otac  je u odijelu koje podsjeća na mušku modu šezdesetih godina, dok je djedica Joe u dotrajalom odijelu s mnoštvom rupa i zakrpa. Ana Fucijaš kostimima ističe da se ljudska narav nikada ne mijenja, pa svaka obitelj vizualno podsjeća na jedno desetljeće druge polovice dvadesetog stoljeća.

  Gloopovi su, primjerice, ostali u pedesetima, Violeta i njezina majka odjevene su u sintetičke sportske kostime te nalikuju na lica s naslovnice nekog časopisa iz osamdesetih godina, a Oompa Loompasi su me u srebrnim zimskim jaknama i kratkim hlačicama podsjetili na devedesete i tadašnje pojedine plesne skupine. Kostim Willyja Wonke najviše nalikuje na filmsku verziju tog slavnog naslova, jer i ovdje je Wonka odjeven u crveni frak i crni klobuk poput Johnnyja Deppa u filmu iz 2005. godine. Uz to, vrlo su dojmljive njezine kreacije različitih slatkiša, kao i Violetina jakna koja se postepeno napuhuje i postaje, poput žvaka u njezinim ustima, golemi balon. Kroz vrijeme i različite glazbene izričaje vodi i skladatelj Frano Đurović, a svojim umjetničkim jezikom ujedno i upisuje vlastiti duhoviti komentar na pojedina zbivanja. U predstavi tako možemo čuti od klasike do elektronike, laganog popa i žestokog rocka, popularnih melodija poput Macarene i rapa, a posljednji song Charlie je pobijedio vrlo se lako pamti, pa dosta malih ali i velikih gledatelja – uvjerila sam se nakon što sam dva puta pogledala predstavu, pjevuši tu melodiju i riječi refrena nakon izlaska iz kazališta.

  

  Dojmljiva je i scenografija Paola Tišljarića. Siromaštvo Charliejeve obitelji istaknuo je prastarim televizorom, dotrajalim namještajem i neizostavnim, vrlo visokim bračnim krevetom u središtu pozornice na kojemu spavaju bake i djedovi. Izuzetno mi se svidjelo kako je osmislio supermarket s košaricama koje vise sa stropa, a video projekcijama i cijevima u raznim bojama u kojima teče čokolada, uspio nas je uvesti u čaroban svijet tvornice čokolade. Dok je u prvom dijelu malo toga prepušteno zamišljanju, drugi dio računa na gledateljevu maštu. Autorski tim predstave poziva gledatelje na kazališnu igru, jer je kazalište tvornica snova i iluzija. „Duboko udahnite i izdahnite i uđite u svijet čiste mašte“, uvodi posjetitelje ( i publiku) Trešnjin Willy Wonka u svoje čokoladno carstvo, poput dramskog pedagoga kada drži vođenu improvizaciju.

  Sjajan spoj kazališne i video iluzije ostvario se, s povećom dozom humora, prilikom ulaska dječaka Mikea u video projekciju – fasciniran ekranom u koji se može ulaziti i izlaziti, on s pozornice biva uvučen u ekran. Kada ga iz njega izvuku, manji je od bubice te se pomoću mikrofona, koji prati njegov govor, otkriva gdje se nalazi i kreće. Izuzetno mi se svidjela ta scena već na samom početku kada posjetitelji tvornice ulaze u čokoladno kino jer se na velikom platnu, u sitnim kvadratićima, emitiraju različiti filmovi nastali u produkciji naše prave tvornice mašte – Zagrebačke škole animiranog filma. Mališanima u publici, koji ne odrastaju na Baltazaru, Malim letećim medvjedićima, Čarobnoj šumi, koji ne znaju za Oscarom nagrađen Surogat, pokazuje se ljepota i raskoš naše sjajne animacije kojoj je to, čini mi se, i svojevrsna posveta. Za to je zaslužan autor projekcija Miran Brautović koji je također u stilu starih kompjuterskih igara,  jednostavnom grafikom osmislio i cijevi kroz koje prolaze djeca koja nisu zadovoljila Wonkine kriterije.

  

  Iako je vizualno atraktivna,  primamljiva i slatka, tvornica čokolade je zapravo ustanova za preodgoj djece i njihovih roditelja. Ugovor, koji potpisuju dobitnici zlatne kartice prilikom ulaska u tvornicu, prijeteće se proteže od jednog do drugog kraja pozornice. Djeca nemaju strpljenja da roditelji pomno iščitaju sve sitno napisane stavke te ni ne znaju što potpisuju. Ulazak u tvornicu i njegove labirintske hodnike riješio je spretno Damir Klemenić putem scenskog pokreta kojim nam se dočarava svaki kutak, ali i uzbuđenje posjetitelja, a njime se ujedno ostvaruje i brzi ritam predstave. Skupne koreografije Oompa Loompasa vrlo su energične i poput glazbe i kostima, u njima se prepoznaju različiti plesni stilovi.

  Glumci su u brzoj izmjeni replika i scena naglašavali svoju dominantnu osobinu – dojmljiva mi je bila kreacija Ane Vučak Veljače koja se iz naizgled mirne i pristojne djevojčice milog osmijeha pretvarala u iritantnu malu zvijer koja potpuno podivlja kad ne uspije dobiti sve što poželi, u „odurnu katastrofu“, kakvom je naziva Willy Wonka. Njezino razmaženo vrištanje „kupi, kupi, kupi“ kao i iskvaren stav da je „sve na prodaju“, podsjetili su me na mnogu današnju djecu koja, nažalost, tako razmišljaju i slično se ponašaju. Radovan Ruždjak imao je nezahvalan zadatak jer sam ga neminovno uspoređivala s njegovim filmskim holivudskim kolegama kojima svojim Willyjem Wonkom može ponosno stati uz bok. Podsjeća pomalo i na Johnnyja Deppa i na Gene Wildera, no ostvario je svog, autentičnog Wonku u kojemu ima ludizma i sarkazma – na svoj je način vrckav i ekscentričan. Od uzbuđenja neprestano gricka nokte i skakuće, osobito kad s ponosom pokazuje dijelove svoje velike igračke – tvornice. Ne skriva razočaranje i prezir prema pojedinoj djeci i njihovim roditeljima, govori sve što misli, ponekad čak i zlobno, te je istovremeno i simpatičan i antipatičan.

  Za razliku od njega, izuzetno je drag Charlie Luke Bulovića koji se uspio, kako je pisac i zamislio, uvući pod kožu čitatelju/gledatelju te izazvati empatiju svojom skromnošću i potištenošću, neiskvarenošću, djetinjom znatiželjom i velikim srcem. Bake (Sanja Hrenar i Aleksandra Naumov) i djedovi (Tvrtko Jurić i Matija Čigir) su mi se također urezali u pamćenje: djetinjasto se svađaju oko anatomskog jastuka sve dok Charliejeva majka ne povikne: „Ako ne prestanete, počet ću o politici!“, drhturavo si tepaju: „Ti si moja slastica“ i tako ostvaruju odnos pun humora, djetinjeg veselja, topline i ljubavi. Njihovo unutrašnje bogatstvo nadoknađuje svu materijalnu bijedu, a gomila novca ne može ispuniti nutarnju ispraznost ostalih likova, što Dahl poentira u romanu a Lea Anastazija Fleger, zajedno s glumcima, ističe u predstavi. Dosta su toga duhovito preveli u naš kontekst pa su, primjerice, imena televizijskih voditelja ista kao nekadašnjih naših popularnih voditelja Helge i Olivera. Upravo time što ih nisu nazvali prema današnjim voditeljima, prizvali su duh nekadašnjih vremena kada je televizija za mnoge bila jedini prozor u svijet, kao što je to bila Charliejevoj obitelji.

  Kruno Bakota zgodno je utjelovio zbunjenog, pomalo tupastog dječaka Augusta, Daria Knez Rukavina u ulozi njegove majke izazivala je smijeh dok ga je prozivala svim njegovim imenima ili tješila kolačima, bahatošću i samodopadnošću zračile su Lucija Rukavina kao Violeta i Tena Jeić Gajski kao njezina majka. Krunoslav Klabučar u ulozi Verina oca odavao je dojam uspješnog, proračunatog poduzetnika, ali i neuspješnog, nemoćnog oca koji ne može izaći na kraj sa svojom razmaženom kćerkom. Ivana Bakarić upečatljiva je i duhovita u ulozi muškobanjaste, neugledne znanstvenice koja zbog intelektualnog posla zapušta svoj izgled, ali i odgoj sina Mikea (Tin Rožman) koji po cijele dane visi na računalu. Treba pohvaliti cijeli ansambl na dinamičnoj, energičnoj, skladnoj igri u kojoj je svatko maksimalno iskoristio svojih pet minuta, te su tu uz navedene i Tamara Vrdoljak i Paško Vukasović (Charliejevi mama i tata) te Jure Radnić i Dubravka Lelas koji se pojavljuju u više uloga.

  

  Roman Charlie i tvornica čokolade poslužio je redateljici da nam, poigravajući se retro stilovima, ponudi presjek umjetničkih dostignuća u posljednjih pedesetak godina – od glazbe, plesa, kostima, računalnih igara, televizije do kazališta, ističući kako je umjetnost trajna vrijednost koja više od novca obogaćuje naš život. Odraslima bi mogla odaslati takvu poruku, dok je malenima ponudila sat vremena smijeha i čistog veselja, a možda su ponešto i zapamtili o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju.

  Lea Anastazija Fleger sa svojim autorskim timom i gotovo cijelim Trešnjinim ansamblom napravila je izvrsnu predstavu slijedeći upute iz Wonkina recepta u kojem stoji: „Za dobar izum potrebno je: 51 posto mašte, 3 posto sreće, 9 posto nečeg posebnog, 15 posto inspiracije, 15 posto duhovitosti, 7 posto talenta…“

  Svi se navedeni sastojci osjete u ovoj predstavi.

  © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 24. svibnja 2023.

Piše: