Rapsodija emocija i oda borbi za bolji život

33. Marulićevi dani, 21. - 29. travnja 2023., Split, Sarajevski ratni teatar: Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Ivan Plazibat

• 
  
  Sarajevski ratni teatar (SARTR) uprizorio je 18. po redu produkciju sjajnog teksta Ivora Martinića Moj sin samo malo sporije hoda. Ova privatna drama, ali i junačka borba jedne obitelji sa sudbinom koja se ponekad zlobno poigrava, nijednog gledatelja neće ostaviti ravnodušnim. U izvrsnoj režiji Ivana Plazibata kao nijemi promatrači, možda i znatiželjni susjedi, isprva promatramo sasvim običnu pripremu rođendana voljenoga sina, dok se u pozadini, kad se uključe umor, frustracije i krivnja, tiho pojavljuju minijaturna napuknuća u obitelji koja više ne stoji čvrsto na nogama.

  Pod istim su krovom tri generacije obitelji – iznimno šarmantna, ali i duboko oštećena baka – senilna, nesuradljiva, razdražljiva, u izmaglici sjećanja duboko uronjena u nostalgično snatrenje o istinskoj staroj ljubavi, ili onome što ona želi vizualizirati kao ljubav. Poprilično hladan i nezainteresiran suprug kao antipod ima brižnu majku Miju – stup obitelji, onu koja i u najtežim trenucima održava barem privid normale. Njihova je kći tipična predstavnica bezbrižne mladeži – glasna, s glavom u oblacima, orijentirana prema vlastitim sitnim zadovoljstvima, na trenutke i sebično nemarna. Fokus je drame na mladiću Branku, sinu te neobične obitelji, onome koji svoju rođendansku zabavu promatra sa strane – u invalidskim kolicima.

  

  Vrlo brzo postaje jasno da kolica nisu to što će obilježiti Branka. U interakciji s roditeljima i bakom odmah se uočava da je iznimno inteligentan, brižan, požrtvovan i duboko svjestan svoje situacije. Kad sestrina naporna brbljava prijateljica ostane nasamo s njim, ne može se ne primijetiti da je on i sasvim privlačan mladić, usprkos hendikepu koji ga je lišio hoda. Branko ne želi sažalijevanje – da bi oraspoložio umornu majku, nesigurno staje na noge, podupirući se pritom o hladnjak, samo da bi ona dobila rođendansku fotografiju kakvu želi. Svjestan je i da je dolazak njezine sestre i supruga dodatno razdražuje – uža obitelj koja pod krinkom nesmetanja samo želi otići iz te kuće koja je pokazatelj da se na svačiju priču bez upozorenja može sručiti nesreća i samo je signal da i oni vode svoje privatne ratove i doživljavaju raspade.

  Izrada obične rođendanske torte, potraga za poklonom i nagovaranje bake da nešto pojede na trenutke se pretvaraju u dramu koja, mučno i pamtljivo, ostavlja bez daha. Nevjerojatno utjelovljena baka pokazatelj je svega onoga što nam u starosti može zaprijetiti – tvrdoglavosti koja ispada nezahvalnost a nikako to ne želi biti; zaboravljivosti koja je metoda samoobrane od nepravde sadašnjosti; emotivnosti koja, kad se ne dozira pravilno, može dodatno rastužiti već načete živote. U svemu tome balansira vrijedna Mia, mater familias, stup obitelji koji je i sam evidentno pun napuklina – ali drži se. Zbog sina koji si u svojoj veličini ne dopušta pitanje – zašto baš ja? Njegova je borba otpor, njegova je želja život, njegova je odluka bolje sutra.

  Potresan tekst i dirljiva režija mogli su otići i u drugome smjeru – nitko ni tada ne bi mogao ništa zamjeriti. Ozbiljan tjelesni hendikep glavnoga lika mogao se prikazati kao kleta sudbina, početak kraja, točka nakon koje više ništa ne može biti isto. Primarne emocije mogle su biti srdžba, ljutnja, neprihvaćanje, revolt, tuga. No ovako oslikan lik Branka daleko je od poraženog i slomljenog. On i u svojim invalidskim kolicima stoji uspravno i ponosno – jer ne dopušta životu da prolazi pored njega. On se brine, on slavi, on pleše, on živi. I iako gledatelj ne može ne misliti koje su ga mogućnosti mogle čekati, također ne može propustiti vidjeti da on takav – sin, prijatelj i borac – bira živjeti bolje od mnogih zdravih i normalnih. U takvu razmišljanju jednom će i sirotoj majci postati jasno da više nema potrebe ni izgovora da susjedima govori da „njen sin samo malo sporije hoda“.

  

  Glumački ansambl (Snežana Bogićević, Jasna Diklić, Mirela Lambić, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Džana Džanić, Matea Mavrak, Enes Kozličić) ovaj je duboko dirljiv tekst i mudro promišljenu režiju ispolirao do savršenstva, šaljući suptilnu, ali i vrlo jasnu poruku – život je često nepredvidiv, nepravedan, tužan i bizaran – ali treba živjeti.

  © Magdalena Mrčela, KAZALIŠTE.hr, 12. svibnja 2023.

Piše: