Oštroumna i sjajna oda čistoći u vremenu dekadencije i gluposti

33. Marulićevi dani, 21. - 29. travnja 2023., Split, SNG Drama Ljubljana: Tena Štivičić, Kabaret Kaspar, red. Marjan Nečak

• 

  Rijetko se koja predstava može pohvaliti time da na svim poljima svoje izvedbe briljira. Ako tekst ima manjkavosti, sjajan ih ansambl može do neke mjere prikriti; dobra scenografija donekle nam odvrati uho od nedostatka glazbe; vizualni dojam djelomično posuši učinak osrednje izvedbe. Na Marulićevim se danima u više navrata dogodilo ono što je silna ljepota toga festivala: na pozornici splitskog HNK-a pojavio se kreativni tim koji je razgalio domaću publiku time što je oduševio baš svim aspektima izvedbe, a većina ih je gledala prvi put u životu. Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana sjajno je izvelo pametan, duhovit, ironičan i duboko promišljen Kabaret Kaspar.

  U tekstu Tene Štivičić i režiji i glazbi Marjana Nečaka na pustom se otoku nađe kapitalistički orijentirana turistička vodičica (Barbara Cerar) i sedam turista željnih mira – neobični svećenik Franz (Saša Tabaković), agentica za zaštitu ljudskih prava (Iva Babić), psihijatrica Michelle (Pia Zemljič), njezin suprug Michel, psiholog i budist (Uroš Fürst), arheolog Sir Oliver Ritual (Benjamin Krnetić), pedijatrica Polona (Nina Valič), pjesnik Zoran Udav (Janez Škof) i – jedan Divljak koji će biti nazvan Rudi (Klemen Janežić).

  

  Predstava počinje izuzetno zanimljivo – dok se gledatelji još smještaju, komešaju i čekaju da se najavi početak, na pozornicu ušetava neobično stvorenje – dugokosi muškarac primitivna izgleda koji se igra golemom narančastom loptom. Kasnije se saznaje da je to ljudskim utjecajima neokrznuto stvorenje dio bizarne turističke ponude pustoga otoka – lova na Divljaka. Na otoku su se našli pretežito intelektualci koji su doslovno pregorjeli od rada u konzumerističkom svijetu te se sada pokušavaju barem nakratko vratiti korijenima svojih predaka. Sama je njihova pojava, u sjajno osmišljenoj ekstravagantnoj odjeći potpuno neprimjerenoj otoku – groteskna. Osvješćujući prisustvo Divljaka, oni su ti koji razvijaju divljački nagon, napinju otrovne strelice i bacaju ribarske mreže („Možemo se kladiti da nije cijepljen. On je moguća kataklizma!“). Nakon što su shvatili da je Divljak, koji će se polu-artikuliranim krikom predstaviti kao Rudi, potpuno bezopasan, odlučuju se na drugačiji manevar – pokušaj preodgoja.

  Ironija je u tome što je jasno da je Rudi taj koji je neiskvaren i koji ne treba popravljanje. Likovi Kabareta Kaspar oštećeni su iracionalnim strahovima, bijegom od nedokazanih virusa, mozgom koji je napregnut na frekvencije svijeta koji od prirode samo grabi a ne ostavlja ništa. U slojevitom tekstu stvari su daleko od crno-bijelih. Nitko od gradskih turista nije inherentno loš. Neki su pomalo zadrti, neki militantni, neki arogantni, no činjenica je da su tijekom druženja s Rudijem htjeli iskušati njegove ljudske mogućnosti da bi ga uključili u kolektiv. U tome je prednjačila pedijatrica Polona koja je svojim divnim solažama na flauti Rudiju prikazala novi, šareni svijet zvuka.

  

  Upravo je glazba jedan od najljepših dijelova predstave, počevši od mudra korištenja jednostavnih klasičnih glazbala (flaute i melodike) do kabaretskih razularenih songova koji prikazuju društveni primitivizam koji se servira i konzumira na svakom koraku. Na kraju, dok se kolektiv nateže oko toga tko bi trebao Rudija uzeti pod svoje, postajemo vrlo svjesni da diploma ne lišava ljude prizemne plemenske krvi i taštine kolonizatora koji svako područje na koje kroče smatraju svojim. Pritom se ne libe ubojitim jezikom istaknuti tuđe mane i učiniti pusti otok odredištem predrasuda.

  Dio u kojem se u publici pojavljuje gogoljevska sintagma smijeh kroz suze onaj je u kojem Rudi pokušava pojesti mobitel, a njegova se kulturna ekipa svađa oko imena ekipa za kviz. A kviz, bez primitivnih strahova o političkoj nekorektnosti, postavlja niz neugodnih kulturološko-društvenih pitanja. Čija policija najviše mlati migrante? Koja zemlja ima najveću stopu suicida? Istovremeno od balkanskog pjesnika saznajemo koliko je to jadno biti pjesnik (kao da se moglo zaboraviti), barem danas kad ne tinja rat, a „90-ih su balkanski pisci vidjeli više svijeta nego Jules Verne!“ Da taj bizarni odmor ne prođe bez ljubavnih spoznaja, jedna žena izjavi rečenicu nad rečenicama: „Volim te, ali više ti se ne divim“. Dok vlada kakofonija mišljenja, glasova, ideologija i planova, svi nakratko zaborave na predmet rasprave – Rudija. A tada priroda, nenametljiva i prekrasna, kao i scenografija predstave, suptilno učini svoje i pokaže da je uvijek korak ispred ljudi.

  

  Tekst koji mudro, bespoštedno i duhovito secira teška etička i društvena pitanja, scena i kostimi koji oduševljavaju koloritom i bogatstvom ideja, glazba koja oživljava, ansambl koji fascinira – sve su to snažna mjesta ove fantastične igrarije koja možda i namjerno zavarava naslovom. To što je Kabaret Kaspar zabavan nimalo ne umanjuje njegovu kritičku oštricu. Naprotiv. Publika prema kojoj se u ključnom trenutku uperi svjetlo itekako će zapamtiti ovu odu čistoći u vremenu dekadencije i gluposti.

  © Magdalena Mrčela, KAZALIŠTE.hr, 28. travnja 2023.

Piše: