Dobrodošao povratak u neobične dječje svjetove inspirirane pričama iz bogate hrvatske narodne predaje

Dječje kazalište Dubrava: Zdenko Bašić, Mjesečeve sjene, red. Ivana Peroš

• 

  Nova predstava Dječjeg kazališta Dubrava, najavljena kao lutkarska predstava, iako ne mislimo da je to precizna žanrovska odrednica, za djecu 7+ premijerno je izvedena 3. ožujka, a mi smo je pogledali na prvoj reprizi koja nije do kraja ispunila sva gledališna mjesta. Predstava redateljice Ivane Peroš inspirirana je pričama iz bogate hrvatske narodne predaje, a nastala je prema knjizi Mjesečeve sjene Zdenka Bašića koji je i dramatizirao tekst. Predstava počinje mistično, u polumraku, gotovo filmski intrigantno, iako pomalo nejasno i nerazgovijetno. Scenografija (scenografkinja Vesna Režić, asistentica scenografkinje Nikolina Kuzmić) pokušava ispreplesti mistični i stvarnosni svijet, donekle je funkcionalna, ali podsjeća na realistične predstave nekog drugog stoljeća, sa statičnom drvenom ogradom, plotom za skrivanje desno i zidićem za skrivanje lijevo na sceni. Scenu i kretanje glumaca tako donekle onemogućuju dva statična scenska rješenja, a križanje svjetova o kojemu se stalno govori nije prezentno i jasno domišljeno. Mizanscena je zamišljena plošno, više u lijevo-desnoj orijentaciji, tako da izostaje perspektiva i treća dimenzija, planovi koje je moguće postići i na tako maloj, ali lijepoj i za manje predstave funkcionalnoj pozornici. Kazališni kodovi pomalo su nedorečeni.

  Glumac koji glumi dječaka Jana (Vedran Komerički) sa sveprisutnim, i sve češće kazališno aktualnim mobitelom u rukama, ubačen je ponešto nemotivirano u neki čudan svijet u kojemu sreće djevojčicu, coperničku pripravnicu. Ne može doći do prijatelja koji su na nekom tulumu, uništavaju mu mobitel kao jedinu mogućnost komunikacije sa svijetom, didaktično i edukativno, ali time još više ulazi u novi svijet, svijet straha i druge razine komunikacije. Djevojčica, na rubovima dvaju svjetova, postupno mu pomaže, krije ga od vještica, pokušava ga spasiti, vrlo brzo postaju bliski i među njima se razvija posebno prijateljstvo. Redateljica je pokušala izlaskom glumaca-vještica iz portala i silaskom u publiku dobiti potrebnu dubinu prostora i začudnost, što je dobro primljeno i mala je publika tad najbolje reagirala, iako su vještice tako bile još veće i strašnije kako su se približavale djeci.

  Uvijek je zanimljivo pratiti što u kazalištu izaziva reakciju gledatelja. Iako se nama činilo da je tekst u nekim dijelovima previše napadan, strašan za manju djecu, kad se govori o topljenju čovjeka, masti koja se od njega dobiva, gutanju osoba, ubojstvima, mučenju, mali su se ljudi pritom smijali i uživali. Možda su vrlo rano shvatili kako je sve to samo iluzija i da kazalište nije stvarnost, koliko god uvjerljivo bilo, a znamo da se u psihologiji problematizira zlo kao nešto izazovnije i zanimljivije od dobroga koje se vrlo često u kazalištu prikazuje sentimentalno i ljepuškasto, neintrigantno i arhetipski ujednačeno.

  

  Predstava se na stranicama Kazališta najavljuje: „Predstavljamo vam mračni svijet koji nije kao naš, a koji još uvijek odjekuje bez obzira na svu tehnologiju iz modernog života. Tu nailazimo na stare, zlurade vještice. (Bolje da nitko ne pisne.) Nailazimo i na mistična stvorenja koja se pojavljuju u sjenama pod punim Mjesecom i mame ljude. Taj svijet ima svoja pravila, začudne obrede i hijerarhiju u koju se djevojčica Magda pokušava uklopiti. No, na „krivo” mjesto u „krivo” vrijeme, slučajno zaluta dječak Jan i poremeti prvotne planove te izazove burne reakcije kod copernica“.

  Copernice su dobro postavljene (izvrsni glumci Danijel Radečić, Vedran Komerički i Jakov Gavran), iako su zanimljivi i maštoviti kostimi predimenzionirani za tako malu scenu (kostimografkinja Ivana Bilić). Djevojčica Magda, copernička pripravnica (Lidija Kraljić) ponekad je naglašeno sugestivna kako bi što jasnije mladoj publici približila priču. Trikovi su mogli biti bolje izvedeni. Iako je vreća za skrivanje dobra i scenična, glumac u njoj pokretima stvara nove oblike, novu stvarnost, pomalo otkačenu zbilju – „mlinska vreća mogla je zarobiti nevidljivo, kao i vidljivo“. Isto je tako intrigantna ideja paukača i drugih životinja, bestijarnoga svijeta magije i mističnosti u ovoj zanimljivoj predstavi u trajanju od 55 minuta. Iako je gotovo uvijek većina kazališnih i filmskih gledatelja na strani zla, jer su antagonisti, ljudi nahvao, većinom bolje prikazani, usuđuju se više toga napraviti, slobodniji su, ulaze u zabranjene sfere, u kazalištima za djecu rijetko pobijedi zlo, pa je tako i u predstavi Mjesečeve sjene jedna vještica pojedena (možda i zato što i Jalžabet i Jana glumi isti glumac, a možda i zato što se postupno dokida zlo i onemogućuje vještičja rabota), s dobrih je skinuta kletva, djevojka više ne želi postati vještica jer bi za ulaz u copernički svijet morala ubiti dječaka, tako da na kraju ipak dobro pobjeđuje, kao i ljubav i prijateljstvo.

  Dobra je ideja i kvaliteta predstave u općem površnom shvaćanju jezika, učenje novih riječi na različitim razinama, dijalektizama i magičnih pojmova, neologizama, kao i povremeno govorenje kajkavskim idiomom, izravno prilagođivanje i usputno objašnjavanje nepoznatih riječi na sceni, a usvajanju je novih leksema pridonio i kazališni letak naslovljen Mali tumač magičnih pojmova (autora Zdenka Bašića): škratun, kuraž, prvi mrak, angelus, larmanje i kričanje, pentaput, sijelo ili spravišće, copernička mast, nevidljiva kost, plahutinje, mlinska vreća, dvanajstnik, luft, ogenj, krug ili ris, mraki, mlačnjak, pesiglavci, nevidinčići, pozoj, ved, baukač. Na kraju su dobri u predstavi nacrtali magični krug u jednom potezu, koji im je poslužio kao magična prepreka i zaštita od zlih. „Ako, usprkos strahu, dodaju malo hrabrosti i jedino pod uvjetom da se udruže, naši junaci mogu spasiti jedno drugo. To je recept „za one koji hoće hoditi po sjenama"“, poručuju iz Dječjeg kazališta Dubrava.

  

  Autor je glazbe u predstavi Igor Karlić, oblikovanje svjetla potpisuje Aleksandar Mondecar, plakat je, kao i istoimenu slikovnicu, ilustrirao Zdenko Bašić. Slikovnica istog autora, tiskana prije točno deset godina, izvrsno je dizajnerski riješena, osim što je font slova na nekim stranicama za djecu, ali i za odrasle željne čitanja, premalen. Čini se da se dizajner više fokusirao na crtež, a i cijela je knjiga znalački vizualno riješena – od boje stranica, modernosti, prilagođenosti znatiželjnim čitateljima, od inspirativne naslovnice s golim stablom na kojemu su crne mačke a iza kojega je pun Mjesec, do zadnjih korica. Otvaranjem knjige ulazimo u svijet mističnosti, priča, čarobnjaštva, zarobljava nas svojim slikovnim identitetom kojim priča posebnu vizualnu priču upotpunjenu čarobnim (i ponekim strašnim) pričama: „Koja žena hoće bit coprnica, ta se mora spariti z vragom, onda rodi dete, to dete mora skončat i tak dugo kuhati, dok postane mast. Gdo se namaže pod pazuhi s tom mašćum, more letet kam hoće. To je coprnička mast“. Ilustracije i naslovnicu naslikao je i oslikao Zdenko Bašić (predgovor: Lidija Bajuk), a tiskana je u srpnju 2013., Planetopija (za nakladnika Marina Kralj Vidačak, urednica: Merima Nikočević Ibrahimpašić). Slikovnica je podnaslovljena: O vješticama i pričama noćnih sati sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog kraja, a na kraju se nalazi pojmovnik i tumačenje simbola. Knjiga, koja je dojmljivija od predstave, počinje upozorenjem onima „…koji žele hoditi po sjenama: Mnogi oblici drevne mudrosti Zemlje ispisani su na sljedećim listovima. Čuvaj se i bolje ne igraj s tim slovima da te kletva po petama ne poklopi. A svi koji se boje straha i ustrtareno se drže, neka bolje ne idu dalje iza ovog lista jer u sjenama pod Mjesecom mraki i strahi hode“.

  Za nas koji smo odrastali svakodnevno i svakonoćno slušajući divne priče, prepričavajući bajke okupljenim malim slušateljima, našim prijateljima iz susjedstva, koji smo istraživali svjetove Andersena, braće Grimm, Ivane Brlić Mažuranić i nepoznata mistična bića hrvatskih legendi, predstava je bila dobrodošao povratak u neobične i drage nam dječje svjetove, a mala je publika u Dječjem kazalištu Dubrava dugotrajnim pljeskom pozdravila angažirane i posvećene glumce.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 13. ožujka 2023.

Piše: