Izvrstan tekst i uvjerljivo utjelovljenje Woodyjeva alter ega

HNK u Osijeku, Kazalište Virovitica: Woody Allen, Sviraj to ponovno, Sam, red. Tamara Damjanović

• 

  Rukopis i poetika, sarkastičan kulturni humor Woodyja Allena vrlo su osebujni i većina je ljudi vrlo jasno opredijeljena: ili ga obožavaju ili preziru. Kako po tom potanju dišu osječka i virovitička publika, odlučili su iskušati voditelji dviju kazališnih kuća – osječkoga HNK i Kazališta Virovitica, jer su koprodukcijski postavili njegovu komedijicu Sviraj to ponovno, Sam (engl. Play It Again, Sam, film u kojem je on 1972. i glumio, a temelji se na istoimenoj predstavi postavljenoj 1969. na Broadwayu) a režiju i adaptaciju povjerili su Tamari Damjanović. Ona je, dakako, odgovorna i za izbor autorske ekipe i podjelu uloga. Nešto od ovoga nije moglo bolje, a neke su nijanse izvedbe mogle i bolje (poput nekih rezova scena koji baš nisu ispali neprimjetni, neskladom svih elemenata).

  S obzirom na to da je Woody Allen prvenstveno filmski redatelj i glumac, ne čudi što se scenografkinja Sheron Pimpi Steiner odlučila za scenu nalik filmskoj. U pitanju je jedna jedina scena stana glavnog lika Allana Felixa, koja učinkovitim osvjetljenjem Luke Matića glatko stapa maštu i stvarnost, biva promijenjena u primjerice plesni podij ili Meksiko, ili pak u fantazije glavnoga lika, utjelovljenje samoga Woodyja Allena, koji u svojim pričama najčešće i glumi i režira ih. Kako je riječ o maloj predstavi, s ne baš velikim budžetom, a i dovoljno prikladnom za česta seljakanja između dvaju gradova, tako na konačan rezultat i treba gledati. Da, moglo je biti bolje da je i budžet bio veći. Ovako je scenografkinja (isto vrijedi i za kostime Ivane Živković, koji nisu spektakl ali ni promašaj, nego baš nekako – nenametljivi i taman) osmislila upravo ono što je šesteročlanom ansamblu i trebalo: komadić spavaće sobe, komadić dnevne, komadić radne sobe (uz dominaciju zrcala kao simbola mudrosti, savjesti, stvaralačke energije, božanske inteligencije što odražava istinu, iskrenost, znanje, ljepotu, sadržaj srca, savjest, čistoću…) gdje su se odigravala previranja neurotičnog njujorškog filmskog kritičara opsjednutoga Curtizovim filmom Casablanca (1942.) pa ne čudi da mu je i najbolji prijatelj (ali i savjest i savjetnik za ljubavna pitanja) zapravo imaginaran i ni manje ni više – Humphrey Bogart.

  Predstava počinje scenom u kojoj oduševljeni Allan Felix (koji nema nimalo sreće s damama) po tko zna koji put gleda svog idola u filmskoj sceni s Ingrid Bergman. Felixov je stan oblijepljen Bogartovim plakatima.

  

  Ulogu Woodyjeva alter ega Allana Felixa redateljica je povjerila Matiji Kačanu, sada već zrelom glumcu s dugogodišnjim stažem na osječkim kazališnim daskama. I odlično je to odabrala. Za ovu ulogu Matija se pokazao najboljim izborom, a mogla bih reći i da mu je to do sada najzrelije izdanje, iako smo ga zadnjih godina gledali u poprilično raznovrsnim ulogama. Iako likom nimalo ne nalikuje Woodyju, uspio je Kačan zaviriti u sebe i izvući baš ono što treba za ucviljenog i izgubljenog muškarca, hipohondra koji tablete jede žlicom i koji nakon što ga je napustila supruga „ne može pohvatati konce vlastita identiteta i društvene lokacije”. Prilično je bio uvjerljiv, čak i pjevajući i svirajući piano (svakako lijep dodatak predstavi i ukupnom dojmu; koliko je dobar u sviranju/pjevanju bio – ostavljamo struci da procijeni). Bio je dovoljno komičan u ozbiljnosti i ozbiljan u komičnosti. Prikladno nespretan, definitivno, najjača karika predstave, ne ponavljajući samoga Woodyja.

  Njemu nasuprot, najslabija je karika Armin Ćatić, koji je utjelovio dva lika: Pabla (i bio je urnebesno smiješan), ali i Bogarta, koji Felixu dijeli savjete kako impresionirati žene. Upravo je ovaj kultni američki glumac bio sporan za Ćatića. Kao što Kačan likom nije nalik Woodyju, tako ni Ćatić nije nužno morao biti kao ova Oscarom nagrađena ikona sedme umjetnosti, koji je najčešće utjelovljavao bešćutne negativce. No, diskrepancija očekivanoga i dobivenoga bila je prevelika. Za Bogarta je u ansamblu bilo i puno boljih opcija.

  

  Dobro se u svojoj ulozi snašla i Matea Grabić Ćaćić, nesretnu Lindu Christie smjestivši taman na rub karikature. Da je bilo malo više lijevo ili desno, bilo bi previše, no ovako je bilo taman. Usto, kao da je u svom prirodnom habitusu Matea kao suptilna supruga.

  Allan Felix radi kao filmski pisac koji uranja u romantične ideale Humphreya Bogarta. Ne baš uvjerljiv kao nabrijani i zakopčani poslovnjak Dick Christie je Goran Vučko, ali popravlja dojam u Felixovim fantazijama. U njima je do izražaja došla i koreografija Vuka Ognjenovića, ali i glazba Katarine Ranković. Sara Lustig i Monika Lanšćak dobre su u višestrukim ulogama raznih žena koje Felix progoni, zaokružujući ovu simpatičnu postavu.

  

  Čini se da je Allenov humor jednako fluentan i smiješan i nakon 50-ak godina, čak i bez Woodyja, koji svoju komičnu oštroumnost uzdiže u prave majstorske studije tragične ljubavi. Odlično napisan, komad je tankoćutan, dovoljno ironičan i prožet inteligentnim humorom, uz suptilno upisivanje filmske kulture – ne samo kroz Bogarta i Casablancu nego i književne (Nietzsche), likovne (Pollock) i sl. Činjenica da glumci nemaju mikrofone stvarala je ugodno, staromodno, unplugged ozračje.

  Predstava je itekako nasmijala premijernu publiku (3. veljače), pa nisu štedjeli dlanove i nesumnjivo će imati poklonike u oba grada.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2023.

Piše: