Predstava zanimljivih namjera, ali s nedovoljno komediografskog nerva

Satiričko kazalište Kerempuh: Borna Vujčić, Tko tu koga? Zona pansiona, red. Tamara Damjanović

• 

  Svako toliko u medijima se pojavljuju rasprave o lošoj demografskoj slici Hrvatske, Europe, Zapada i svega što s tim ide – od odumiranja zajednica i kulture do nedostatka radne snage, opterećenja zdravstvenog sustava koje dolazi sa starenjem stanovništva. „Bijela kuga“, „demografski slom“ i druge slične grozomorne sintagme kojima se želi naglasiti ozbiljnost problema gubljenja stanovništva ne čine problem većim, tek pogodnijim za naslovnice i oblikovanje priča koje prodaju novine i oglasni prostor. Problem je, međutim, stvaran i za njega nema jednostavnih ni brzih rješenja. A upravo su brza i jednostavna rješenja ono što treba politici kako bi pridobila glasače i ostala u posjedu najveće i jedine nagrade – vlasti. Okosnice po kojima se, naravno u satiričkom ključu – ipak je postavljena na scenu na kojoj se u takvom slogu radi, kreće drama Tko tu koga? Zona pansiona Borne Vujčića, izvedena u režiji i adaptaciji Tamare Damjanović u zagrebačkom Kerempuhu.

  

  Nacionalno Nadleštvo za Natalitet, skraćeno NNN, državna je ustanova osmišljena za ciljanu borbu protiv pada nataliteta i povećanje broja rođenih. Pod vodstvom Tare Jakovljević, mlade i ambiciozne političarke koja sama bježi od svake pomisli o braku i rađanju djece (iako je to ne priječi da fingira vlastitu udaju za kamere) osmišljavaju plan po kojem će mlade parove, koji su spremni imati djecu, obdariti nizom pogodnosti u zoni pansiona, posebnom stambenom naselju namijenjenom njima. Osim mlade i ambiciozne Tare, članovi Nadleštva, svojevrsnog kriznog stožera (još jedna paralela s nedavnim krizama, naravno pandemijskim) nevjerojatno su odbojni likovi, svi karikature koje nikako ne odgovaraju onome što zagovaraju. A ni parovi koji se odlučuju odazvati na njihov poziv za instant-rješenjem svih životnih problema, samo da je djece, ne čine to iz čistih pobuda.

  Ukratko, Borna Vujčić poslužio se prastarim postupkom boljih satiričara, uzevši pojave iz neposredne stvarnosti (gubitak stanovništva, krizni stožeri), razvukavši ih pri tome u karikaturu, što bi ih trebalo, takve iščašene a prepoznatljive, činiti smiješnima. Problem je što pri tome treba poprilično komediografske vještine, a još više inventivnosti, kako bi se skoro dvosatnu predstavu održavalo u dobrom ritmu. Kerempuhova inscenacija to jednostavno ne čini, jer nakon što postavi odnose i situacije, vrlo brzo počne redanje sličnosti. Prizor u Zoni pansiona, prizor u Nadleštvu. Ismijavanje jednih, ismijavanje drugih (nešto grublje, brzo postaje jasno da su autorove simpatije sa sudionicima eksperimenta, a ne njihovim upraviteljima). Malo odmora uz song ili kakvu plesnu sekvencu, pa ponovno. Po toj se shemi predstava odvije do kraja, koji bi zapravo mogao biti bilo gdje, ali nije nego je, kako to dolikuje dobro skrojenoj satiri, u obratu. Tara Jakovljević shvaća da „tako dalje ne ide“, okreće se savezništvu s parovima protiv gremija Nadleštva, a sve završava, kako i treba biti, hepiendom, naravno po mjeri onih za koje se od početka navija.

  
  

  No, da bi se do toga kraja došlo, treba se proći put koji obiluje prizorima koji, osim što su slični, što brzo postaje repetitivno i naporno, prečesto se iscrpljuju u humoru koji je sveden na pokoju doskočicu ili ruganje tipu. Tu su, bez nekog reda, starci, homoseksualci, provincijski primitivac, strankinja. Svi su oni komični tek kao pojavnost, njihova komedija nije u propitivanju nego u nasmijavanju razvlačenjem samih sebe i svojih tipova u karikature.

  Mia Anočić-Valentić tumači Taru Jakovljević bez pretjeranih pomaka, iako se radi o liku koji je izuzetak upravo po tome što prolazi kroz promjenu od beskrupulozne političarke do simpatične djevojke koja shvaća da to što radi nema smisla. Ines Bojanić je Hedviga, stara demografkinja i članica Nadleštva, dok je Vilim Matula Ignjat Rotman, prastari doajen stranke i, naravno, član iste institucije. Uloge pandani, od kojih je ipak bolje ispala ona Vilija Matule, prvenstveno zbog jačine karikature i načina na koji glumac artikulira replike. Josip Ledina kao ginekolog Gabrijel Guzman uvjerljivo je komičan, a isto se može ustvrditi i za Karla Mlinara kao Danijela, PR stručnjaka Nadleštva, koji je pri tome i potpuno stereotipni gej. Ornela Vištica i Borko Perić igraju Silvu i Roka, par koji ulazi u Zonu pansiona naoko iskreno zaljubljen, dok je drugi par, Đutko Damira Poljička i Lejla Mirele Videk Hranjec tu samo kako bi iskoristio priliku. Lejla je, najme, gej i lik je koji je možda, uz Taru, i najzanimljiviji, što Videk Hranjec donekle iskorištava u uglavnom uspjeloj minijaturi. Konačno, tu je i hipi Šveđanka Živa koju naglašeno pomaknuto igra Ana Maras Harmander.

  

  Sveukupno, čini se kako imaginarni stožer iz Zone pansiona, unatoč zanimljivim namjerama, ne pomaže odveć u bijegu od stvarnosti, u kojem razni stožeri i nadleštva misle ozbiljno. Srećom, ovaj se smjestio u kazalište, a ono ima tu povlasticu da može upravljati vlastitom iluzijom. I zaustaviti je, kad je potrebno.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2023.

  Režija i adaptacija: Tamara Damjanović
  Praizvedba: 17. prosinca 2022.
  Dramaturgija: Tamara Damjanović, Dora Delbianco
  Scenografija: Sheron Pimpi-Steiner, Ivana Živković
  Kostimografija: Marita Ćopo
  Autorica glazbe: Katarina Ranković
  Koreografija: Pravdan Devlahović
  Oblikovanje svjetla i autor video-materijala: Luka Matić

  Glume: Mia Anočić-Valentić, Ana Maras Harmander, Ornela Vištica, Borko Perić, Mirela Videk Hranjec, Damir Poljičak, Ines Bojanić, Vilim Matula, Josip Ledina, Karlo Mlinar, Anita Matić Delić (na videu)

Piše: