Između pučkog teatra i prizemnog humora

11. Bobijevi dani smijeha, festival komedija, 8. – 22. studenog, Zagreb, Glumačka družina Histrion: Milan Grgić, Mali raj, red. Zoran Mužić

  • Milan Grgić (1994–1997) gotovo je čitav svoj radni vijek proveo kao urednik na Radioteleviziji Zagreb (kasnije HRT), ali je jedan od njezinih najistaknutijih stvaralaca postao kao autor emisija i scenarija koji najčešće nisu imali dodira s njegovim stalnim zaposlenjem. Tako mu je prvi posao scenarista, a potom glavnog urednika Propagandnog programa Radija bio u neskladu s njegovom diplomom muzikologije, a prvu veliku popularnost (u vrijeme kada se radio iznimno mnogo slušao) postigao je emisijom Kad bih imao čekić o plagijatima unutar popularne glazbe, kojom je pokazao umijeće stvaranja za široku publiku. No, i kada je 1964. prešao na TV kao urednik ozbiljne glazbe, najviše je publiku privukao zabavnim emisijama i TV-komedijama, a posebno kao scenarist nekoliko vrlo gledanih serija poput Veliki i mali.

    Ipak, već od šezdesetih godina prošlog stoljeća postaje jedan od istaknutih pisaca kazališnih komada kojemu prva djela izvodi zagrebački HNK, a potom sa sve većim njegovim okretanjem prema popularnim komedijama i sva ostala zagrebačka kazališta. Široka ga publika ponajviše pamti kao libretista mjuzikla, od kojih je Jalta, Jalta zabilježila nevjerojatno velik broj izvedbi. Podsjećanje na jednog od najuspješnijih hrvatskih komediografa druge polovice dvadesetog stoljeća načelno je vrlo opravdan repertoarni potez Histriona, ali je dvojbeno je li to trebalo napraviti s Malim rajem, jednom od njegovih s pravom manje cijenjenih komedija, u kojoj je pretjerao podilaženjem širokoj publici, gubeći granicu između pučkog teatra i prizemnog humora.

    Najvažnija sastavnica Malog raja je humor koji se uglavnom temelji na priglupom ponašanju protagonista u grotesknim erotskim situacijama, što gotovo sigurno nasmijava većinu naših gledatelja bez obzira na dosegnute vrijednosti u okvirima takvih komedija. Doduše, Mali raj je postavljan na scenu, jer se nekim glumcima činilo da pruža mogućnosti za glumačke ekshibicije. Glavni zaplet je da dvoje preljubnika nakon niza kratkih susreta konačno uspijevaju svojim bračnim partnerima izmisliti dovoljno uvjerljiva objašnjenja za dvodnevno izbivanje. To koriste za odlazak ljubavnikovim stojadinom u nekoliko desetaka kilometara izvan frekventnih puteva udaljeni hotel Mali raj, koji se reklamira kao idealno mjesto za miran i diskretan odmor. U cijelom hotelu postoji samo jedan i to crno-bijeli televizor (inače neophodan za razvoj fabule), pa bi se po tome reklo da se radi o šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Možda je ovaj skroman tekst ipak pružao mogućnosti da se na komičan način i u okviru neke vrste pučkog teatra oslikaju posebne karakteristike načina života tog doba. Međutim, od toga je osim stojadina kao potvrde uspješnosti njegovog vlasnika ostala samo čudna zafrkancija, jer jedan od likova u dva navrata kao zabunom spominje jugoslavensku statistiku o prosječnoj duljini života ili da je nešto pročitao u našim jugoslavenskim novinama, da bi se brzo ispravio i rekao – hrvatskim. Sva se lica u svemu ostalom ponašaju kao građani suvremene neovisne Hrvatske u kojoj je ipak teško zamisliti hotel sa samo jednim crno-bijelim televizorom.

    Kako zbivanja ne proizlaze iz iole kompleksnijeg komičnog sagledavanja odnosa sadašnje i bivše države, onda humor najčešće proizlazi iz sukoba različitih lokalnih mentaliteta, ali oni su ocrtani uglavnom općim mjestima koja baš i nisu nudila materijal za glumačke ekshibicije nego prije za osobnu zabavu glumcima koji su, čini se, uživali u iskušavanju vlastitih granica mogućnosti grotesknog karikiranja. Kako ih je to očito radovalo, taj su svoj osjećaj uspijevali prenijeti i gledateljima koji su se često smijali redanju (ponekad i doista duhovitih) viceva, ali i banalnostima poput iskrivljenog hrvatskog govora protagonistice, rodom Mađarice, opsjednute seksom koja je sa sobom donijela pun kovčeg ljutih mađarskih jela koje je sama pripremila i puno dobrog bijelog vina, tako da par četrdeset osam sati ne mora izlaziti iz sobe i čitavo to vrijeme voditi ljubav, a Ana Marija Percaić u toj ulozi karikirano prenaglašava karakter uloga koje je već više puta tumačila – atraktivnih ljepotica nepodnošljive ćudi.

    Njezin partner je Dalmatinac koji voli najprije „baciti pismu“ a nakon jela odrijemati, pa iako je zainteresiran za seks, ipak mu je važnija utakmica Hajduka u Kupu prvaka, a do seksa ne uspijeva doći, jer kada se u rijetkim trenucima za to stvori prilika, u sobi nepozvani upadaju ili recepcionar ili susjed – koji ne samo da smetaju, nego žele i porazgovarati, pa tu ljubavnikov žar nestaje. Ivica Pucar ga igra prilično odmjereno, bez snažnijih karikaturalnih ispada, ali čini se da je tome manje razlog stvaranje komike kroz različitost interpretativnih postupaka, a više njegova nesklonost pretjeranoj ekspresivnosti.

    Možda je najtočniju mjeru suzdržanog prenavljanja u brizi za vlastiti probitak imao Boris Galinović u epizodnoj, ali važnoj ulozi recepcionara. No, predstava je iz banalnosti prvog dijela izašla u zahuktalu komediju koja se približava pravom pučkom teatru tek pojavom susjeda koji je pri dolasku u Mali raj pogriješio vrata i pritisnut nuždom uletio ljubavnicima u njihov zahod. On je bogati zagrebački fićfirić srednjih godina, Dinamovac, vozi BMV i brine za zdravlje igrajući tenis četiri sata dnevno, no glavna mu je zanimacija serijsko zavođenje djevojaka u ranim dvadesetim godinama. Hrvoje Klobučar u toj ulozi potvrđuje svoje izvanredno komičarsko umijeće, ali u velikoj razigranosti previše namiguje i komunicira s publikom, kao da želi pokazati kako ta uloga i nije bogzna što, ali on i u njoj može briljirati.

    Iako je Zoran Mužić do sada režirao mnogo uspješnih komedija, u Malom raju ni izborom teksta a niti njegovom redateljskom interpretacijom nije uspio doseći razinu pravog pučkog kazališta. Međutim, većina publike se ipak često smijala, tako da je redatelj postigao svoj prvi proklamirani cilj da u vremenu teškog preživljavanja zabavi gledatelje.

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. studenog 2022.

Piše:

Tomislav
Kurelec