Kazalište kao osveta

20. Festival svjetskog kazališta, NT Gent, Belgija: Édouard Louis – Milo Rau, Ispitivanje, red. Milo Rau

• 

  Milo Rau se prije četiri godine na ovom festivalu predstavio šokantnom, ali izvanrednom predstavom u kojoj su većinu uloga, čak i odraslih tumačila djeca – Pet lakih komada, o najstravičnijem belgijskom zločincu, silovatelju i ubojici djece, ali i o zločinima koje su Belgijci radili u svojoj afričkoj koloniji (danas DR Kongu), koju su uz to opljačkali toliko da i danas imaju zahvaljujući otetome visoki životni standard. Njegov stav da angažirano kazalište mora publiku, pa i čitavo društvo navesti da gleda ono što ne želi vidjeti, potvrdila je na prošlogodišnjem festivalu Obitelj o samoubojstvu vješanjem četveročlane obitelji koja nije ostavila nikakvo objašnjenje niti je bilo moguće pronaći bilo kakve motive za njihovu odluku. Rau prikazuje pseudodokumentaristički stvarni događaj – posljednje sate njihova života i smrt, situacijama i dijalozima koje je sam kreirao i koji s realnošću imaju dodira jedino u tome da čitav događaj namjerno ostavljaju neobjašnjenim. Predstavu je bilo vrlo teško gledati, ali je možda tek iznimno mali broj gledatelja u njoj našao neki smisao.

  Nakon toga je i Rau odlučio svoju težnju da gledatelje navede da gledaju ono što ne žele vidjeti, ipak upotpuniti stanovitim smislom i značenjima. U Ispitivanju je doduše tome razlog i to što je predstavu radio prema romanu svog prijatelja Édouarda Louisa, koji je međunarodni renome stekao variranjem gotovo opsesivnog dokumentarističkog prikaza vlastitih životnih problema. Zbog homoseksualnosti od najranije mladosti u provincijskom patrijarhalnom francuskom gradiću trpi maltretiranja ne samo od vršnjaka nego ponekad čak i u svojoj obitelji. Spas traži u prikrivanju svojih sklonosti, ali mu to ne pomaže sve dok u školi ne otkriju njegov glumački talent, pa mu glumački poziv pomaže u bar djelomičnom prevladavanju neugodnih situacija. Kao glumac počinje i pisati, što mu nakon uspjeha i postaje pravo zanimanje, iako i nakon toga ponekad nastupa na sceni.

  U suradnji s Rauom središnja tema Ispitivanja, i pored toga što se gotovo neprestano govori o nasilju koje je Louis pretrpio, postaje odnos između umjetnosti (prvenstveno glume) i stvarnosti u kojoj glavno lice trpi nasilje, a u taj se okvir uklapa i niz važnih tema današnjice – od nasilja do društvene kritike. Predstava to prikazuje u vrlo dobro osmišljenom, gotovo asketskom prostoru s nekoliko predmeta kojima se služi Arne de Tremerie,  jedini glumac na pozornici koji uglavnom izvodi Louisov tekst. Ipak scenom dominira golemi ekran na kojem se pojavljuje krupni plan Édouarda Louisa. Moglo je to donijeti vrlo zanimljivu izvedbu u kojoj bi se složenim odnosom između umjetnosti i svakodnevnih nevolja ili preciznije između kazališta i stvarnosti kroz odnos između glumačke osobnosti i privatnog glumčevog života stvorila značenjski bogata predstava o suvremenom kazalištu i možda još više o nedostacima suvremenog kapitalističkog društva.

  No, iako Louis očito ima glumačkog dara koji ga je i izvukao iz teške situacije (što se i ovdje vidi iz njegovih monologa u krupnom planu na dominantnom velikom ekranu) pravi problem ove predstave je njegovo poimanje glume i kazališta. On drži da svi ljudi glume i to dobro u svojim životima stvarajući lažnu sliku o sebi, kao što je i on u početku činio. Zbog toga glumu, kao i kazalište općenito, ocjenjuje kao uglavnom ništetno i lažno, u što se uvjerio i u nekim ulogama koje je prihvatio kao već poznati pisac, jer niti on nije uspio u onom što bi po njemu jedino dalo smisla glumi, a to je govorenje istine. To mu je uspjelo tek u Ispitivanju pa je povodom toga i kazao: „Istina je osveta jer živimo u svijetu laži; laži o siromašnim ljudima, homoseksualcima, o onome što doživljavamo. Svaki put, istina je borba“. Ipak, svako korištenje kazališta isključivo kao sredstva za iznošenje stavova predstavlja osiromašenje i teško uspijeva ostvariti potpuni scenski život, tako da niti ideje koje iznosi vrlo često ne uspijevaju doprijeti do publike.

  

  Kod Louisa je to još vidljivije, jer predstava ne govori o siromašnim ljudima i homoseksualcima nego je isključivo nizanje njegovih osobnih nevolja i kada on sam govori s ekrana i kada Arne de Tremerie nastoji njegovoj opsjednutosti isključivo vlastitim osobnim problemima dati kompletan scenski doživljaj, što tom očito sjajnom glumcu ne uspijeva u potpunosti. Zato umjesto cjelovitog kazališnog čina Ispitivanje ostaje iskazivanje vlastite istine isključivo o svojim problemima s pozivom na osvetu ne samo svima koji su mu naudili, nego i čitavom društvu. A uz opsjednutost vlastitom sudbinom i disproporcionalnošću uzroka i željenih reakcija, ovakav teatar osvete teško je mogao zadržati pozornost gledatelja i steći njihovo odobravanje.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2022.

Piše: