Destrukcija kazališta

20. Festival svjetskog kazališta, Théâtre Vidy-Lausanne: Christoph Marthaler, Nemam pojma, red. Christoph Marthaler

• 
  
  Christopha Marthalera mnogi drže jednim od vodećih suvremenih europskih redatelja. Svoje umijeće pokazao je i samosvojnom (često s mnogo humora) interpretacijom klasičnih tekstova, posebice od 2000. do 2004. dok je vodio  Schauspielhaus u Zürichu. Priznanja je međutim stekao prvenstveno originalnim autorskim projektima u kojima je tekst imao sve manje važnosti, ali je komika bila još naglašenija kao kontrapunkt ozbiljnosti situacija u kojima se čovjek nalazi u suvremenom svijetu. No, taj njegov suvremeni svijet ne određuju niti politika niti društveni odnosi nego zalazi u fantastiku. U njoj čovjek ne uspijeva koristiti predmete koji ga okružuju, a oni poprimaju karakteristike živih bića koja se odupiru namjerama čovjeka koji niti s drugim ljudskim bićima ne uspijeva uspostaviti pravi kontakt.

  Nemam pojma je vjerojatno reprezentativni primjer takvog iščašenog Marthalerovog svijeta koji je ovaj put smješten na prostor koji naliči na odmorište na katu neke stambene zgrade s pet smeđih vrata i jednim staklenima iza kojih se povremeno pali svjetlo. Tu je i radijator koji normalno radi i kada ga se odvoji od cjevovoda i dva poštanska sandučića koji uglavnom rade što im padne napamet od izbacivanja izmišljenih pisama preko rafala biblija na svim mogućim jezicima do zatrpavanja bezbrojnim reklamama. U tom prostoru prvi se ne pojavljuje glumac nego ulogu interpreta preuzima poznati barokni violončelist Martin Zeller bezuspješno pokušavajući tijekom cijele predstave savladati neku melodiju uz pomoć kazetofona koji ga ponekad prati, a ponekad svira tu melodiju ili nešto po svom izboru bez obzira da li interpret svira ili ne.

  

  Uskoro se pojavljuje i drugi vidljivi interpret – glumac Graham F. Valentine koji se često pojavljuje u Marthalerovim predstavama. On prolazi kroz staklena vrata i nevidljivom vlasniku stana objašnjava kako ga je došao opljačkati. Kada mu taj kaže da bi mu rado pomogao, ali da nema čime razvija se jedini duži dijalog u predstavi stvarajući situaciju nalik nekadašnjem teatru apsurda. Potom Valentineov lik i njegov muzikalni partner izvode čitav niz besmislenih radnji. Valentine u njihovoj interpretaciji nerijetko koristi fizičke gegove nalik onima Jacquesa Tatija ili grupe Monty Python, ali dok ih oni koriste kao poantu ili vrhunac neke scene, Valentine ih ponavlja u beskraj, inzistirajući na besmislenosti svoje scenske pojave i onoga što ona predstavlja.

  

  I dok jednom dijelu gledatelja to vrlo brzo postaje strahovito dosadno, ljubitelji Marthalerovog teatra najčešće tvrde da namjerna besmislenost i ritam i melodičnost ne samo glazbe nego i govora stvaraju posebnu vrstu poezije. Oni koji to ne mogu osjetiti usporedit će Nemam pojma s Teatrom apsurda ili Antiteatrom, najistaknutijim oblicima alternativnog kazališta nakon Drugog svjetskog rata. Međutim vremena stvaranja tih pokreta i nastanka Marthalerovog komada bitno su različiti. Teatar apsurda je izvrgavao ruglu konvencije tadašnjeg građanskog društva, a antiteatar je razbijao tradicionalne zasade vladajućeg modela građanskog kazališta.

  Marthaler karikira nesposobnost čovjeka u korištenju predmeta zalazeći u fantastiku u kojoj ti predmeti rade što im padne na pamet, ali iako i takvi strahovi mogu postojati u suvremenom svijetu oni ga bitno ne određuju. Što se pak tiče suvremene inačice antiteatra Marthaler je stvara oduzimajući interpretima bilo kakav smisao. Ako se uzme u obzir da je kazalište nastalo iz odnosa glumca i redatelja onda se Marthaler odlučio za rušenje samih temelja kazališta, pa je njegov antiteatar usmjeren negaciji cjelokupnog kazališta za koje može naći podršku jedino kod onih koji smatraju da je novo samo po sebi vrlina bez obzira kakve su vrijednosti tog novog.

  

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 1. listopada 2022.

Piše: