Izvedbeno superiorna, ali izrazito sumorna slika nesigurnosti zapadnog čovjeka

20. Festival svjetskog kazališta, Peeping Tom: Diptih: Vrata koja nedostaju i Izgubljena soba, red. Gabriela Carrizo, Frank Chartier

• 

  Belgijska kazališna skupina Peeping Tom u današnjem europskom kazalištu nesumnjivo uživa kultni status. Njihova specifična i dosljedna poetika suptilno zadire u širok raspon tema koje okupiraju suvremenog zapadnog čovjeka i društvo koje ti ljudi čine, a zasijecanje je uvijek bolno, ma koliko djelovalo izvedeno u plesnom razvoju zaborava, pokretu koji se lako i brzo raspršuje i gubi. Diptih: Vrata koja nedostaju (The missing door) i Izgubljena soba (The lost room) njihovo su djelo nastalo službeno 2020., ali se zapravo radi o nekoj vrsti kompilacije i dorade ranijih djela svojih autora, osnivača i voditelja Peeping Toma – Gabriele Carrizo i Franka Chartiera, koji je dvojac originalno stvorio za Nizozemsko plesno kazalište (Nederlands Dans Theater) između 2013. i 2015. Isti dijelovi koji čine diptih izvode se i kao triptih, gdje im slijedi treći dio naslovljen The hidden floor. Diptih je u Zagrebu izveden na sceni HNK, ispunivši posljednje dvije večeri 20. Festivala svjetskog kazališta.

  Vrata koja nedostaju smještena su u građanski dnevni boravak, no koji je ipak neobično siv i, što je najvažnije i na osnovnoj razini objašnjava i naslov, obilježen brojnim vratima, no ona kao da imaju svoju volju, neovisnu o volji likova te se stoga i ponašaju protivno intuiciji i zdravoj logici. Vrata se, naime, ne otvaraju kada ih se pokuša normalno otvoriti, pokretanjem kvake, nego je njihovo otvaranje povezano s mnogo bizarnijim pokretima koji bi u svijetu na koji je izvankazališna stvarnost navikla svakako bili začudni (primjerice, pomicanje noge glumice koja sjedi u fotelji), a ponekad i bez ikakvog poticaja. Svijet je to u kojem su značenja svakako centrirana izvan zone gledateljskog komfora; ona prodiru kroz pukotine (i doslovno, kroz prozorčić u scenografiji) i rastu u svojoj uznemirenosti i tjeskobi koju proizvode. Tjeskoba je to naoko ničim izazvana, međutim koja prožima i zarobljava likove na sceni, ne dajući im predaha ni odmora. Pokreti su stoga istrzani, gusti, rijetko repetitivni, često podsjećaju na grčeve i stvaraju poze koje izgledaju bolno. Pojedinac u borbi s društvom, ali još više sa samim sobom, svojim strahovima i iznevjerenim nadama naznake su značenja čitljive u prvom dijelu diptiha. Sve je doneseno neverbalno, plesno, povremeno s elementima humora i prepoznatljivim gegovima slapstick komedije, koji izazivaju smijeh, ali on brzo zapinje u grlu. Glazba je kontrastna, uglavnom lijepa, često lepršava, asocira na barokni stil, pojačavajući tako dojam nesklada i urušavanja likova. To je urušavanje u prvom dijelu uglavnom kolektivno određeno – ruši se krinka pred društvom, pojedinac ostaje ogoljen u svojim strahovima i puknućima, no ruši se i razobličuje i okrutnost društva koje je pojedinca dotjeralo u stanje bez povratka, stanje osobne, emotivne, ljudske ruševine.

  

  Drugi dio, Izgubljena soba, započinje relativno dugotrajnom i minucioznom promjenom scenografije, koreografiranom tako da se pretapa iz jednog dijela diptiha u drugi, bez oštrog reza. Na sceni nastaje spavaća soba, a tek naznaka brodskog linoleuma i navod u programskoj knjižici navode na zaključak da se radi o kabini putničkog broda. Mogla bi to jednako biti i spavaća soba na kopnu. Gdjegod bila, svakako se radi o intimnijem prostoru. Ono što je u prvom dijelu bilo kolektivno, ovdje postaje individualno, zadire se u samu intimu i srž obitelji i osobe. Tako se fokus na sceni pomiče prema muškarcu i ženi, njihovom intimnom odnosu, ljubavi, tjelesnosti. Učinak je isti, ako ne i razorniji; njihova emotivna raspadanja još su dublja, jasnija i izoštrenija. Glazba i dalje igra ulogu kontrasta, baš kao i humorni trenuci. Na izvedbenom se planu gotovo ništa ne mijenja – i dalje se radi o plesnom, neverbalnom teatru u kojem gesta i pokret, suočeni s glazbom, kroz kontraste otvaraju duboke točke nesigurnosti zapadnog čovjeka.

  Izvođači, a na sceni ih je ukupno osam, u svojim su plesačkim kreacijama tehnički perfektni, iskakanja nema, pokreti su brižno pripremljeni i izvedeni, do one točke u kojem briljantna priprema omogućuje da ništa ne djeluje namješteno. Značenjski, njihova je suigra duboko promišljena. Iako su odgovori na pitanja o tome što se na sceni prikazuje ponekad zapleteni, ni jedan pokret zapravo nije bespotreban ni izveden samo kako bi popunio vrijeme, bez značenjske vrijednosti. Sumorna slika koju Diptih odašilje stoga je oštra i gledatelju se teško izvući iz dubine raspadanja društva koje se tako minuciozno rastvara i zjapi otvorena od početka do kraja, u oba dijela ove izvedbeno superiorne, no atmosferom vrlo sumorne, gotovo doslovno depresivne predstave.

  

  Po strani izvedbenih bravura ostaje pitanje uvjerenosti, može li se članovima skupine Peeping Tom, autorima i izvođačima ovog Diptiha, vjerovati i doživjeti depresije njihovih likova i njihovog društva kao svoje. Čini se da je odgovor potvrdan. No, to čemu se vjeruje iskustvo je koje prati snažan osjećaj kako su primjerice Henrik Ibsen ili August Strindberg, u hrvatskoj dramskoj književnosti Miroslav Krleža ili Josip Kosor, često i snažnije otvorili ono što Peeping Tom u Diptihu tako kirurški zasijeca. Zapad koji se bavi samim sobom, i to svojom zapravo konzervativnom slikom, kritizirajući je ostavlja u konačnici, unatoč izvedbenoj superiornosti, snažan dojam već viđenog, uz pitanja o potrebi za tim i takvim kazalištem.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2022.

  Koncepcija i režija: Gabriela Carrizo, Frank Chartier
  Umjetnička suradnja: Thomas Michaux
  Scenografija: Gabriela Carrizo, Justine Bougerol
  Kostimografija: Seoljin Kim, Yi-Chun Liu, Louis-Clément Da Costa
  Oblikovanje svjetla: Tom Visser

  Izvode: Konan Dayot, Fons Dhossche, Lauren Langlois, Panos Malactos, Alejandro Moya, Fanny Sage, Eliana Stragapede, Wan-Lun Yu

Piše: