Uspješan histrionski iskorak u naturalističku studiju hrvatskog sela

37. Zagrebačko Histrionsko ljeto, Glumačka družina Histrion: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Damir Lončar

• 

  Početak Histrionskog ljeta, koje je ove godine doguralo do 37. izdanja, pouzdan je znak da je u zagrebačkom kazališnom životu nastupio kraj sezone. Dok su druga kazališta (uz nekoliko izuzetaka, poput vrijednih Ljetnih noći teatra Exit) uglavnom na godišnjem odmoru, histrionska družina pod Prišlinovom kulom na Opatovini neumorno, iz večeri u večer, igra svoju predstavu. Uvijek je to jedan naslov, uvijek premijerno izveden na početku ljeta, a godinama se činilo kako je unaprijed siguran i žanr. Pučke komedije, često iz hrvatske dramske baštine u slobodnim adaptacijama, ali ponekad i naručivane od suvremenih autora, nekako su postale sinonim za ovu manifestaciju, i inače obilježenu pomalo vašarskom, ali simpatičnom atmosferom. I koliko god se to činilo kao prokušan, uspješan (publika na Opatovinu hrli cijelo ljeto i puni gledalište) recept od kojeg se nikad neće odustati, ovogodišnje Histrionsko ljeto pokazalo je da su promjene, i to nabolje, ipak moguće. Naime, premijerno je postavljen Svoga tela gospodar Slavka Kolara, koji, iako podnaslovljen „smešna pripovest u dva dela“, zapravo je mnogo više naturalistička studija hrvatskog sela nego komična priča. Tu, prvo pripovijetku, koju je sam Kolar nekoliko desetljeća po objavljivanju preradio u dramu, režirao je Damir Lončar.

  Ivo, koji se ženi Rozom, kćeri bogatih roditelja (otac joj je „Amerikanec“, povratnik iz Amerike) ne zato što prema njoj gaji bilo kakve osjećaje, nego zato što su ga na to prisilili zbog Rozina bogatog miraza, protagonist je radnje vođene naoko u satiričkom kodu. No, ispod satire poante su mnogo dublje i, zapravo, vrlo gorke. Roza je šepava, dakle djevojka koju u okolici doživljavaju kao udavaču „s greškom“. Naivna i poštena, ona međutim misli kako ju Ivo uzima ne samo kako bi sredio račune s obitelji (kriv je za uginuće krave, a u Rozinom mirazu obitelj će dobiti novu), želi da je makar i udari, samo kako bi pokazao interes za nju, dok on pred svima izjavljuje kako je „svoga tela gospodar“ i to mu ne pada na pamet. Ovako postavljeni odnosi, uz galeriju likova koji u njima sudjeluju, omogućuju vrlo razvedenu satiru, poigravanja i ruganja tipovima, njihovim ograničenostima i zaostalostima, što Kolar, dakako, i radi. Prava poanta, međutim, gorka je i angažiranom gledatelju deprimirajuća, pokazujući kako „narodni duh“ nije pastoralna arkadija, nego počesto mračna, predrasudama i dehumanizacijom obilježena pojava. I nije to narativ samo iz Kolarova ili još ranijeg vremena. Danas se krave možda ne daju u miraz, ali nasilje nad ženama, pritisak okoline i toksične veze itekako su realnost.

  Redatelj Lončar, scenograf Enes Hodžić i kostimografkinja Elvira Ulip tekstu su pristupili očekivano, što u ovom slučaju nije mana. Jednostavna scenografija svedena je na ono najnužnije. Ostalo je ionako tamo, jer prostor pod Prišlinovom kulom i taj ostatak starih kaptolskih zidina sami su po sebi vizualno zanimljivi, ali bi se scenografu i redatelju eventualno moglo prigovoriti njihovo slabo korištenje u predstavi. Kostimi su ilustrativni, stilizirano prikazujući narodno odijelo, baš kao što bi se i očekivalo i kako je upisano u tekst. Intervencije su sveukupno minimalne, pa je predstava prepuštena uglavnom tekstu i glumcima. Kolarov je predložak, srećom, odličan i ne manjka mu dinamike, dramske dinamičnosti i satirično-gorke lucidnosti.

  

  Glumci su također najvećim dijelom pouzdano i, što je najvažnije, nijansirano kreirali uloge. Filip Detelić Ivu je donio s mnogo takta, pouzdano gradirajući vrlo slojevit lik i cijelu paletu u njega upisanih osobina – od ignorancije, preko pristajanja u bezizlaznoj situaciji, pobune i, konačno, rezignacije. Učinio je to, barem na viđenoj izvedbi, bez iskakanja i pretjerivanja, što su sve prečaci u koje se lako zalazi s takvim likom. I Detelića se često ranije moglo vidjeti u sličnim ulogama, a znao je pritom zaći i u pretjerivanja, što sve samo Ivu čini uspješnijim. Dajana Čuljak u ulozi Rože precizno je dočarala rezignaciju i očaj djevojke koja se nadala barem nečemu, a postala je žrtva ambicija i spletkarenja drugih. Te druge, roditelje mladenaca, igraju Damir Lončar i Vanja Ćirić s Ivine, odnosno Zlatko Ožbolt i Barbara Rocco s Rožine strane, sve u pouzdanim kreacijama. Još su na sceni Davor Svedružić, Borna Galinović, Ognjen Milovanović, Dea Presečki i Lara Nekić u manjim ulogama na kojima često počiva humorni element prizora, što svima odreda uspijeva.

  Vjerno slijedeći predložak, Histrioni su pronašli način da zadrže prepoznatljivu satiričnost, ali i iskorače u područje kojim su se do sada, barem u (novijoj) opatovinskoj dionici svog programa, rijetko kretali. Uspješno i pametno.

  

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 9. rujna 2022. 
  
  Režija: Damir Lončar
  Scenografija: Enes Hodžić
  Kostimografija: Elvira Ulip
  Glazba: Nenad Brkić
  
  Glume: Damir Lončar, Davor Svedružić, Vanja Ćirić, Filip Detelić, Lara Nekić, Zlatko Ožbolt, Barbara Rocco, Dajana Čuljak, Dea Presečki, Ognjen Milovanović, Borna Galinović

Piše: