Predstava savršena u namjeri i izvedbi koja korespondira s vremenom u kojem živimo

75. Edinburgh International Festival: National Theatre of Scotland, Liz Lochhead prema Euripidu, Medea, red. Michael Boyd

• 

  Sedamdeset i peti Edinburški međunarodni festival koji sam pohodila krajem kolovoza, odlučio se nakon dvije godine pauze uzrokovane pandemijom, uhvatiti ukoštac s onim najtežim u nama – traumama. Takav sam barem dojam stekla nakon pet odgledanih predstava (među kojima su bile one najzvučnije iz glavnog programa), a koje je sve tematski povezala proživljena, često ne i preživljena trauma.

  Nije čudno da su nositelji trauma u predstavama koje sam gledala redom oni drugotni, slabiji – homoseksualci, poput glavnih junaka u predstavama The End of Eddy i A Little Life te žene u predstavama As British as Watermelon i Medea. Naslov koji nedostaje je Walking With Ghosts, monodrama u kojoj Gabriel Byrne nije ni žena ni homoseksualac, ali je također proživio traumu jer su ga u djetinjstvu seksualno zlostavljali svećenici.

  Traume koje proživljavaju žene u predstavama As British as Watermelon i Medea dodatno su apostrofirane njihovim statusom u društvu, jer i Mandla Rae i Medea su strankinje – davnašnje i današnje izbjeglice.

  Kao što je u mnogočemu bio prvi, tako je Euripid i u Medeji među prvima ispričao strašnu izbjegličku priču na pozornici. Izbjeglištvo je još teže kad je izbjeglica žena, a Medea je prije svega ženska priča, drama o krvavom kraju strastvene ljubavne veze, drama o strašnoj osveti ostavljene žene koja je zbog ljubavi izdala sve i na koncu izgubila sve.

  Čini vam se poznato? Naravno, Medeje su i danas svuda oko nas, stotinama godina nakon Euripida i zasigurno će ih biti još stotinama godina, usprkos Beyonceinu trudu.

  Euripidovu Medeju pročitala je u feminističkom ključu nagrađivana škotska autorica Liz Lochhead, adaptirajući ovaj tekst još koncem prošlog stoljeća. U najnovijoj izvedbi National Theatre of Scotland, koju sam pogledala na ovogodišnjem Edinburškom Festivalu, ta adaptacija savršeno korespondira s vremenom u kojem živimo. Lochhead je očito dobro proučila Euripidov tekst, ispisavši ga potom nanovo svojim pismom, u kojem više nema osude nego samo razumijevanja za strahotu koju je ona drugotna, ona strankinja napravila.

  

  Tekst je vjerno slijedio također nagrađivani redatelj Michael Boyd, dodijelivši podjednaku ulogu Medeji i koru, kojeg čine samo žene, a koje su se pomiješale s pretežito ženskom publikom, smještenom oko pozornice. Medeja od početka igra na prosceniju, ona je već izvan palače, već je izbačena iz braka i iz života.

  Publika uz kor prati sudbinu Medeje, reklo bi se s potpunim razumijevanjem. Malotko, odnosno koja u toj publici nije barem jednom u životu bila u Medejinoj ulozi, bila ostavljena, prevarena, smišljajući najstrašnije osvete.

  Žene u koru su snažne, odjevene u crno, baš poput glavne junakinje Medeje, koju ponosno, uznosito glumi na čistom engleskom talentirana Adura Onashile. Njezina Medeja nije vještica, čarobnica, boginja… Iako je vješta u spravljanju otrova, obična je žena. Žena koja govori strani jezik, u tuđem svijetu, s djecom, koju će u dvije laži iznevjeriti vlastiti otac, baš kao što je iznevjerio i nju.

  

  Liz Lochhead na scenu dovodi i Medejinu suparnicu, mladu plavokosu princezu Glauke, koja nosi Jasonova nasljednika. Nakon što se suoči s njom, Medeji je jasno što jedino može i mora učiniti. Shvatit će to ženski kor, a i publika. Učinit će nemoguće da se osveti i da se spasi. U verziji Liz Lochhead na kraju ne dolazi deus ex machina, samo nas Medea krvavih ruku gleda s visine – učinila je nemoguće.

  Najbolja predstava koju sam pogledala u posljednjih nekoliko godina – savršena u namjeri i izvedbi, odličan Euripid dvadeset i prvog stoljeća, kojeg su potpisali Liz Lochhead, Michael Boyd, Adura Onashile, škotski Nacionalni teatar i publika edinburškog kazališta Hub.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2022.

Piše: