Zanimljiv povratak ishodištu teatra

Zvezdara Teatar iz Beograda (Gostovanje u Kerempuhu): Cormac McCarthy, Voz, red. Vojislav Brajović

• 
  
  Iako je ušao u devedesetu godinu života u kojem je za svoje književno stvaranje dobivao i važne nagrade, Cormac McCarthy – plodan romanopisac a povremeno i dramatičar, našoj publici nije pretjerano poznat, osim možda kao scenarist nekoliko zanimljivih filmova. Najčešće ga se svrstava među nastavljače američkog južnjačkog gotskog romana koji, unoseći mnoge elemente fantastike i horora, stvara iz stanovnika ruralnog južnog i jugozapadnog dijela Sjedinjenih Država vrlo zanimljive i neobične likove sklone i nasilju i introspekciji.

  Tih elemenata ima i u TV-filmu The Sunset Limited kojeg je 2011. prema McCarthyjevoj drami i njegovom scenariju režirao slavni glumac Tommy Lee Jones koji je tumačio i jednu od dvije glavne uloge, dok mu je partner bio jednako renomirani Samuel L. Jackson. Mnogi gledatelji bili su oduševljeni filmom zbog ozbiljnih tema efektno oblikovanih dijalogom i uspjelim glumačkim interpretacijama kao suprotnošću zamornoj većini holivudske produkcije, gdje vizualna atraktivnost dominira nad dubljim smislom filma. Kritičari su međutim bili podijeljeni, a većina je smatrala da se radi o skromnim filmskim vrijednostima jer je kazališna predstava promijenjena tek time što su se glumci umjesto gledateljima obraćali kameri.

  

  Ipak, velikoga glumca Voju (Vojislava) Brajovića taj je film (ili vjerojatnije tekst i mogućnosti koje pruža scenskoj izvedbi) toliko oduševio da je odlučio prvi put nakon desetljeća velikih glumačkih uspjeha i iznimne popularnosti prema tom tekstu sam režirati predstavu Voz, u kojoj će tako i kao glumac imati potpunu autonomiju za izražavanje ne samo McCarthyevih nego i vlastitih stavova prema mnogim bitnim pitanjima ljudskog postojanja – od smisla života i smrti, vjere i ateizma do kreativnosti i intelekta. Kada su na njegovu zamolbu Milica i Branislav Mihajlović preveli tekst a on ga adaptirao, za partnera je izabrao također veliku glumačku zvijezdu Sergeja Trifunovića, koji je popularnost stekao filmskim ulogama, a tek su ga Brajovićev poziv i zanimljivost teksta naveli da se nakon višegodišnje pauze ponovo okuša u kazalištu.

  On igra Crnog, kriminalca koji je bio u zatvoru i kojem se javio Bog i potpuno promijenio njegov život i svjetonazor, tako da on nastoji pomoći svim ljudima u nevolji, pa je spasio i Belog (Voju Brajovića), profesora koji više ne nalazi smisla u životu te se odlučio ubiti kleknuvši na prugu podzemne željeznice. Crni ga dovodi u svoj stan i želi ga navesti da u vjeri pronađe smisao života, dok profesor ostaje ateist koji i dalje želi odustati od života. Argumenti koje ta dva idejno, ne i osobno suprotstavljena lika koriste u iscrpljujućoj cjelonoćnoj raspravi uglavnom nisu novi niti posebno originalni, ali ih McCarthy vješto koristi za stvaranje zanimljivih scenskih lica.

  

  Ono što je za kazališni komad posebno vrijedno jest činjenica da ne daje prednost niti jednome od njih, pa ti argumenti služe za otvaranje ozbiljnih životnih pitanja, a ne za pobjedu jedne od strana. Posebno je zanimljivo to što se osjeća da takva lica iskazuju autorovo razočaranje današnjicom, a i ovakvim protagonistima kao njezinim reprezentativnim predstavnicima koji se ne razlikuju posebno niti od svojih kazališnih interpreta, a niti gledatelja. Svi zajedno tvorili bi sumornu sliku suvremenog postojanja da McCarthy istodobno ne iskazuje i ljubav prema tim svojim nesavršenim licima. Zato je Voja Brajović zasigurno u pravu kad u svojim javnim istupima kao naglašenu tezu Voza ističe da jedino čovjekoljublje može spriječiti propast civilizacije prema kojoj ovaj svijet ide i prema čemu on želi izazvati kritički odnos publike.

  Prema uključivanju gledatelja u predstavu i komunikaciju s interpretima reklo bi se da on i Sergej Trifunović tu zanimljivu namjeru i ostvaruju, iako se ponekad čini da publiku više oduševljava bliski kontakt s glumačkim zvijezdama nego mogućnost da stekne vlastiti kritički stav. Ono što je ipak za kazališnu predstavu važnije činjenica je da dvojica slavnih glumaca niti u jednom trenutku ne manipuliraju svojom popularnošću nego su neprestano potpuno koncentrirani na lica koja tumače. Voja Brajović suspregnutošću bez velikih gesta uspijeva snagom svoje glumačke osobnosti sugestivno prikazati duhovni svijet Belog kao tipičnog suvremenog intelektualca koji ne uspijeva naći dovoljno razloga za život. Beli doduše tvrdi da bi ti razlozi trebali biti umjetnost i kultura, ali je očito da taj verbalni stav nije uspio realizirati u vlastitom životu. Sergej Trifunović kao Crni sav je okrenut prema vanjskom izričaju svojih stavova kao predstavljač koji svojom izvedbom (poput nemalog broja američkih propovjednika) želi sugovornika očarati i duhovno obratiti. Pritom se rijetko zadržava na diskusiji o pojedinim temama nego stavove potkrepljuje ispovjednim pričama iz vlastitog života, ali i vrlo uspjelim songovima u kojima se vješto koristi gitarom i glasovirom uz vrsnu pjevačku izvedbu, višekratno se vraćajući na pjesmu Jesus Gonna Be Here Toma Waitsa.

  

  U vremenu kada kazalištem nerijetko dominiraju vizualni efekti i redateljske atrakcije, Voja Brajović je kao redatelj omogućio sebi kao glumcu i svom partneru Sergeju Trifunoviću da preciznošću i sugestivnošću pokažu kako i povratak na početke kazališne povijesti, u kojoj su za scenski događaj dostajali glumac i gledatelj, može biti iznimno zanimljiv.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. kolovoza 2022.

Piše: