Stalni sukob kao egzistencijalna potreba

68. Splitsko ljeto, 14. srpnja - 14. kolovoza 2022.: Po motivima Aristofana, Homera, Predraga Lucića i Mate Matišića, LizistRATa, red. Paolo Magelli

• 

  Rat, ta, kako ju je Držić u slavnom Negromantovom prologu Dundu Maroju nazvao, „poguba ljucke naravi“, uvijek iznova, unatoč svim strahotama koje je donio, pokazuje vitalnost. Ratne strahote univerzalna su trauma i kolektivni strah svih generacija. O tome svjedoči organsko povezivanje antičkih komediografa Aristofana i legendarnog Homera sa suvremenim Predragom Lucićem i Matom Matišićem u predstavi LizistRATa, jedinoj dramskoj premijeri 68. Splitskog ljeta, u režiji Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić Pleština.

  Prostor Meštrovićeva Kaštilca, u koji je predstava smještena, gotovo da se sam nameće. Dorski stupovi, kruna bunara u sredini, elementi su prisutni in situ, dajući prikladan okvir drami koja se ima dogoditi. Ta drama iskrzana je, fragmentarna priča o nasilju i nagonu, ratu i seksualnosti, muškom i ženskom koje je sposobno za naoko junačke pothvate, a zapravo samorazaranje. Dvojstvo muškog i ženskog osobito je izvedbeno naglašeno. Ženski i muški dio ansambla uglavnom funkcioniraju kao cjeline, dva odijeljena svijeta, ali nepogrešivo upućena jedan na drugi.

  

  Žene su te koje pokreću, potiču, nameću, pa i manipuliraju, dok su muškarci uglavnom blentavci, priglupa stvorenja spremna na sva poniženja za malo lažne ratničke slave i ponešto seksualnog užitka. Nitko tu nije nevin, nitko nije pošten – ni zastupnik „prave strane“; svi su pogonjeni bilo nagonima, bilo pokvarenom proračunatošću. Besmislenost osjećaja koji se upisuju u ideale ratništva i senzualnosti razgolićeni su do kraja. U predstavi tako, iako je dominantno temeljena na komediji i satiri (svi predlošci osim Homera spadaju u te žanrove), ima malo komičnog. Mnogo je više tragičnog, ali ne i katarzičnog, nego duboko razočaravajućeg, tmurnog, poraznog po osjećaj ljudskosti.

  Toliko o atmosferi LizistRATe. Ona, međutim, ne čini predstavu – upravo suprotno, pretjerano inzistiranje na njoj može joj štetiti. Drugi elementi cjeline, a osobito mizanscene, pokazuju se mnogo manje uspjelima. Unatoč stalnim izmjenama, glumačkim kretnjama u brzom ritmu, povremeno bizarnim koreografskim rješenjima očito smišljenima da plijene pozornost, sve se brzo gubi i prelazi u maniru jer ne uspijeva artikulirati dalje od stvaranja već uvelike stvorene atmosfere. Scene se nižu jedna za drugom, u svima je vidljiv trud glumaca i izvedbena tenzija, no kao da s vremenom prestaje dopirati u gledalište jer artikulira stalno slične poante i emanira istu atmosferu. Svojom britkošću tu i tamo bljesnu songovi Predraga Lucića, dramaturški formalno zaista vješto inkorporirani u antičku matricu, ali to je uglavnom to. Pri kraju, kada na red dolazi Matišićev fragment General, inače dramski najosmišljeniji i najkoherentniji trenutak dotadašnjeg tijeka predstave, nepotrebno se ponavlja nekoliko puta s različitim glumcem, što ga umrtvljuje.

  

  Scenograf Miljenko Sekulić prostor je uglavnom ostavio u zatečenom stanju, što se pokazalo dobrim i omogućilo da ambijent pridonese stvaranju atmosfere, ako već ne igra, što bi predstavu zaista učinilo ambijentalnom. Marita Ćopo ženski je dio ansambla obukla u crno, uz tek minimalne stilizacijske oznake njihovih društvenih statusa, što je dobro funkcioniralo, baš kao i šeretsko-karikaturalni kostimi za muškarce. Video Ivana Marušića Klifa i svjetlo Srđana Barbarića pouzdana su, uglavnom očekivana rješenja. S druge strane, glazba autora Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta osobita je, pomalo neočekivana i zanimljiva, osobito u korskim dijelovima te, za razliku od cjeline, ne umara unatoč i u njoj prisutnoj repetitivnosti.

  Ženski dio ansambla energično i angažirano predvodi Petra Kovačić Botić u ulozi Lizistrate. Iako snažna, njezina kreacija nije ostala lišena pretjerivanja, koje se može nazrijeti i kod ostalih glumica, dok su nešto bolju mjeru od ostalih našle Nives Ivanković, Monika Vuco Carev i Anastasija Janković. U energičnom pretjerivanju najautentičnija je, pak, Ana Marija Veselčić. Muški dio ansambla igra naglašeno karikaturalno i groteskno, u čemu se osobito pozitivno ističe Zdeslav Čotić čija je pojava uvjerljiva i cjelovito karikirana.

  

  LizistRATa je predstava koja se bavi velikim i značajnim, arhetipskim temama sukoba ženskog i muškog, rata i ljubavi među kojima nema nevinih i krivih, samo stalni sukob koji odgovara svima, gotovo im je potreban za nastavak egzistencije. U tome se, međutim, nije otišlo mnogo dalje od atmosfere i ritma te je stvarna drama ideala, ali i komedija principa i karaktera, ostala po strani. Stoga ostavlja dojam kazališnog djela koje je željelo biti veće od sebe samog.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. kolovoza 2022. 

  Režija i scenski pokret: Paolo Magelli
  Dramaturgija i adaptacija: Željka Udovičić-Pleština
  Autori glazbe: Ivanka Mazurkijević i Damir Matinović Mrle
  Autor videa: Ivan Marušić Klif
  Kostimografija: Marita Ćopo
  Scenografija: Miljenko Sekulić
  Oblikovanje svjetla: Srđan Barbarić

  Glume: Petra Kovačić Botić, Nives Ivanković, Monika Vuco Carev, Katarina Romac, Anastasija Jankovska, Andrea Mladinić, Ana Marija Veselčić, Marjan Nejašmić Banić, Zdeslav Čotić, Luka Čerjan, Stipe Radoja

Piše: