Teatar kao oslobađajuća forma
Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka: Luigi Pirandello Questa sera si recita a soggetto / Večeras improviziramo, red. Paolo Magelli
-
Svako dovršeno književno djelo predstavlja zaključeni organizam, jedinstven po sebi i onkraj svake poredbe. Pisati isključivo za kazalište znači stvarati nepotpuna djela, neku vrst scenarija za improviziranu komediju što autore na koncu odvodi u nedorečeni (polu)umjetnički svijet – tako je nekako dvadesetih godina prošloga stoljeća svjedočio Luigi Pirandello. Postavivši jasnu granicu između teatra i književnosti te stvorivši višeslojni (strukturalno, ali i mentalno) dramski tekst ovaj kazališno-književni mag u središte vlastita promišljanja uopće postavlja pitanje - gdje leži istina i na čemu se temelji improvizacija? Kao jedan od mogućih odgovora nudi se istinski dramski klasik, jedan iz slavne tetralogije – Večeras improviziramo. Nastojeći razbiti kazališnu iluziju te oštrim intervencijama u kategorije vremena i prostora Pirandello gradi vlastiti kazališni entitet sukobljavajući i dezintegrirajući pritom univerzalne kategorije Života i Forme ili pak Stvarnosti i Iluzije.
Promišljanje dakle teatra kao živoga organizma što teži vječnoj iluziji koja spomenute dvostrukosti vraća na nulti stupanj na kojem oni suegzistiraju u (ne)trpeljivoj bliskosti – u središtu je i redateljske okupacije Paola Magellija. Smjestivši tako scensku igru u foaje, lože, parter ispred i iza zastora redatelj ostaje vjeran Pirandellovim inventivnim postupcima koji se mogu odrediti i kao preteča svih onih događanja tipičnih za postmoderno kazalište. Problematiziranjem kazališne naracije, tematiziranjem same teme, pristupanjem glumcu kao svojevrsnom proizvođaču identiteta inzistirajući pritom prvenstveno na intelektualnoj (ne emotivnoj) razini, postupci su međutim kojima redatelj tek sugerira mogućnosti oslobađanja od čvrsto zadane forme.
Strukturalnu problematiku tako razrješava dramaturška razina (dramturginja Željka Udovičić), teatar u teatru, tijek dviju narativnih linija – jedna koja se odvija u kazalištu u kojem glumci pripremaju improvizaciju te se jedne večeri pobune protiv redatelja, Doktora Hinkfussa odlučivši sami dovršiti komad; a druga se odvija u konzervativnom sicilijanskom mjestašcu u kojem pratimo događaje obitelji La Croce. Na taj se način teatar tematski suprotstavlja, ali i koegzistira sa životom, smrću, srdžbom, a na koncu i grozotom ljubomore koja razdire muški ego što se na koncu brani primitivnošću svoje tobožnje tjelesne jakosti – osobito u prizoru u kojem Rico Verri nogama šutira depresivnu i očajnu Momminu.
Međutim, iako se kao inscenacijska okosnica pojavljuje Magellijeva zaokupljenost propitivanjem teatra kao mjesta neobičnoga spoja fikcije i realiteta, kao mjesta u kojem teatar može i mora progovarati sam o sebi te se na taj način uzdiže na razinu univerzalne i sveprisutne dramatis personae što je sklona različitosti i mnogostrukosti identiteta – redateljski je postupak uvelike ostao u granicama okamenjene stvarnosti kazališta, čega se Pirandello konačno najviše i grozio. Ostavši u granicama zadane forme, razbijajući pritom logički slijed i sklad čime se zapravo utječe stvaranju grotesknosti, pretače se na pozornici u pomalo već istrošene postupke seksualnih aluzija i komentara na (u prvom redu) žensku tjelesnost. Pirandellovo pak poimanje metalepse Magelli uvodi filmskom projekcijom što svoje opravdanje iznalazi u tematskoj kontekstualizaciji problematiziranja opreke stvarnosti i fikcije. Tako se avion koji simulacijom izlazi iz projekcijskoga platna leteći potom iznad pozornice pojavljuje kao pomalo ishitreni i pomalo nemaštoviti pokušaj prelaženja okvira što sugerira redateljevo konstantno nastojanje na interferenciji ovih dvaju svjetova čime ovaj metonimijski postupak djeluje u potpunosti kontraefektno.
Magellijevo naglašavanje oprečnosti i pokušaj pomirenja spomenutih razina za sobom nužno povlači i vrsnu glumačku igru koja svojom ekspresivnošću, pokretom, dikcijom i mogućnošću višestruke transformacije mora osloboditi životno gibanje te pokazati svijet i teatar u svoj njegovoj kontradiktornosti. U tom se kontekstu izdvaja Valentina Banci u ulozi Mommine koja predstavlja spoj i sukob svih oprečnosti. Nesretnu ženu i majku (dviju djevojčica koje u predstavi interpretiraju Fani Kinkela i Aurora Županović) svojom bolesnom ljubomorom razdire s jedne strane Francesco Borchi (kao Rico Verri), a s druge pak prošli život kao izvor nekadašnje sreće i današnje sjete. U tom se kontekstu teatar ponovno uzdiže na tematsku razinu, a Momminina tragična sudbina metaforički predstavlja njegovu stalnost i sveprisutnost što svoju tematsku poveznicu dobiva u redatelju odnosno Mirku Soldanu. Svi ostali: Elvia Nacinovich (Gospođa Ignazia), Bruno Nacinovich (Sampognetta), Alida Delcaro (Pjevačica), Rosanna Bubola (Dorina), Elena Brumini (Totina), Myriam Monica (Nené), Giuseppe Nicodemo (Pomarici), Piergiuseppe Di Tanno (Sarelli), Lucio Slama (Nardi), Toni Plešić (Avijatičar), Lili Švrljuga (Kabare) predstavljaju grotesknu množinu ljudskih i životnih uloga te grade izgužvani improvizirani papirnati svijet iluzija na što simboličnom scenografijom upozorava Dalibor Laginja.
© Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 9. studenoga 2008.
Piše:
Žigo