Žestoko angažirani teatar

46. Dani satire Fadila Hadžića, 3.–21. lipnja 2022., Narodno pozorište Sarajevo: Branislav Nušić, Protekcija, red. Kokan Mladenović

• 

  Protekcija je rana i manje znana Nušićeva komedija, ali je njeno prošlogodišnje premijerno izvođenje u povodu proslave stote obljetnice sarajevskog Narodnog pozorišta pod novim direktorom, antitradicionalističkim i izrazito društveno kritičnim kazališnim i filmskim redateljem Dinom Mustafićem, bilo duboko opravdano u okviru njegovog programatskog stava stvaranja teatra za 21. stoljeće. Naime, prva predstava tog teatra na njegovom svečanom otvaranju prije stotinu godina bila je upravo Protekcija koju je Nušić napisao 1887. u zatvoru u kojem je završio osuđen zbog vrijeđanja kralja u jednoj pjesmi. Nušić je uz to bio ne samo najizvođeniji autor u povijesti Narodnog pozorišta Sarajevo nego u dvadesetim godinama i njegov stalni redatelj, a jedne godine i upravitelj. To doduše više govori o tradiciji nego o stvaranju teatra novog doba.

  Međutim Nušićev original je adaptirala i tekstove za dodane songove napisala Milena Bogavac, jedna od najcjenjenijih suvremenih srpskih dramatičarki, vrsna redateljica, društvena aktivistica i braniteljica feminističkih stavova koja se kao i vrlo originalni i također žestoki kritičar postojećih društvenih odnosa redatelj Kokan Mladenović, i zagrebačkoj publici već predstavila na nekoliko vrlo uspjelih gostovanja. Njima je Protekcija bila zanimljiva prvenstveno kao slika korupcije i državnog kriminala, a držeći da je Nušić bio ne samo pisac nego i kazališni praktičar kojemu je bilo važno da teatar korespondira sa svojim vremenom. Zato su i oni krenuli od ideje da je za ovu inscenaciju mnogo važniji duh Nušićevog djela od njegovog teksta. U njihovoj predstavi zbog toga nema niti jedne Nušićeve rečenice, a od čitavog komada zadržani su tek neki elementi fabule i imena protagonista, ali bi se moglo reći da je njihov odnos prema protekciji i korupciji, rodbinskim i političkim vezama koje oblikuju državni kriminal blizak Nušićevom ismijavanju društvene stvarnosti.

  

  Uz to na tvorce predstave snažno je djelovala i činjenica da je Nušić taj tekst napisao u zatvoru. Bilo je to vidljivo i u vrlo dojmljivoj scenografiji Marijele Hašimbegić koja je čitavu scenu uokvirila tako da djeluje kao zatvor, što vrlo funkcionalno potpomaže noseću zamisao predstave da novinar koji bi prema glasovima naroda trebao preuzeti vlast od korumpiranih moćnika zapravo piše svoju ispovijest koja se ostvaruje kao predstava, a ujedno predstavlja i čitavo društvo kao zatvor za sve obične ljude, jer u toj sceni se izmjenjuju i zatvor i sud i obiteljski skupovi i rezidencija pravog vladara države ministra pravosuđa, a ima mjesta i za glazbu Irene Popović Dragović, inspiriranu raznim oblicima suvremene popularne glazbe (u živoj izvedbi Naomi Draškić, Lucije Mesarek i Darija Kosa). Nažalost, ta je glazba toliko glasna da može doduše privući mlađu publiku koja voli pretjerane decibele na koncertima koje najčešće posjećuje, ali je ostaloj publici teško podnošljiva, tako da songovi za koje je napisana ne postižu brehtijansku ulogu komentara zbivanja nego možda mogu samo prenijeti „buku i bijes“ potlačenih.

  Zahvaljujući vrlo dobrom glumačkom ansamblu redatelj je uspio ostvariti glavnu zamisao predstave da se ona stvara iz protagonistovih prisjećanja i to kontrastom između razložnosti, argumentiranosti i poštenja uhićenog novinara i političara Svetislava Kukića kojeg vrlo nijansirano i smireno tumači Dino Bajrović, dok je većina ostalih uloga izrazito groteskno viđenje tipičnih nušićevskih komičnih likova s podosta suvremene distance i ironije. Tako je ostvarena atraktivna suvremena predstava u kojoj prenaglašena komičnost i karikaturalnost govore o tome da se društvo protekcije s kraja devetnaestog stoljeća razvilo do današnje čudovišne korupcije u kojoj vrsni glumački ansambl do krajnosti karikira Nušićeva lica, što više ne djeluje komično nego postaje zastrašujuće. Taj dojam potencira i činjenica da su sva ta lica rodbinski povezana, čak i s proskribiranim protagonistom kojeg postupke ne mogu razumjeti, jer njega ne pokreću gramzljivost i osobni probitak. Zato ga najprije nastoje „prizvati pameti“, a potom ga se odriču i traže da ga se strogo kazni, jer mu je otac Aćim (kojeg kao profitera bez duše tumači Aleksandar Sestan) upravo postao predsjednikom suda zahvaljujući bratovim (Mirvan Kurić) vezama s najmoćnijim čovjekom u zemlji – ministrom, a začudno je jedino da uz njih staje i Svetislavova sestra tinejdžerica Julka (u impresivnoj interpretaciji Merime Lepić Redžepović), ali njena sebičnost proizlazi iz želje da se osveti bratu zbog toga što je svojim političkim nastupima njenim pobunjeničkim performansima oduzeo publiku sklonu oporbi.

  Jedina koja nije groteskno karikirana i pruža podršku protagonistu jest njegova ljubav Draginja, koju Belma Salkunić tumači s nastojanjem iskazivanja iskrenih osjećaja, čuvajući nijansu zagonetnosti. Međutim, to ipak nije iskazivanje ženskog šarma nego njenih prikrivenih namjera (čak i onda kad pomaže Svetislavu), jer ona je ipak kći glavnog negativca ministra, a pritom ima i vlastite planove u osvajanju moći. A taj je ministar maskom i pojavom također groteskna figura, ali njegov tumač Ermin Sijamija ne karikira njegov govor nego smireno iskazuje inteligenciju i lukavost kojom je postao najmoćniji čovjek u državi.

  

  Tvorci predstave nastoje se izravno obračunati s njim, pa gledateljima dijele i letak u kojem navode da je ministar Ljubić u dva desetljeća najprije kao javni tužilac, a potom kao ministar odlučivao za koga u zemlji važe zakoni a za koga ne, pa je postao mastermind organiziranog državnog kriminala, spremivši u svoje ladice dokaze o trideset i četiri velike afere (navedene pojedinačno) koje su koštale zemlju dvije milijarde dvjesto šesnaest milijuna osamsto osamdeset tisuća osamsto deset konvertibilnih maraka, s kojima je država mogla biti daleko bolja. Ovakav teatarski angažman znatno je žešći i eksplicitniji od Brechtovog, na kojeg se barem djelomice ugledao.

  No, Brecht je svoje angažirane komade počeo pisati u vrijeme kada je kazalište bilo najpopularnija javna zabava, a i kada nije bilo mnogo dostupnih izvora informacija, pa je mogao računati na to da će bar dio gledatelja navesti na kritičko razmišljanje i nezadovoljstvo društvom u kojem žive. Čini mi se ipak da danas nažalost društvene mreže s neznalačkim, mračnim, pa i krajnje glupim polazištima (poput onog da je zemlja ravna ploča) skupe više pobornika nego što to uspijeva čak i uspješnim kazališnim predstavama, pa dvojim da se eksplicitna angažiranost scenskih poruka (koje su ipak strane ovom mediju) može nositi s internetskim budalaštinama, te sam skloniji kazalištu koje na publiku djeluje posredno, navodeći je da razmišlja o viđenom.

  

  Unatoč toj generalnoj zamjerci, originalnost i atraktivnost većine kazališnih rješenja Protekciju Kokana Mladenovića i Milene Bogavac inspiriranu Nušićem čine vizualno iznimno bogatom predstavom, upotpunjenom nizom inventivnih redateljskih rješenja i vrlo ekspresivnim interpretacijama cijelog ansambla.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. srpnja 2022.

Piše: