Fascinantan i scenski atraktivan kazališni događaj koji impresionira

Beogradsko dramsko pozorište i Novosadsko pozorište / Újvidéki Szinház (Gostovanje u ZKM-u): Josif Brodski, Demokracija, red. Veljko Mićunović

• 
  
  U programskoj najavi Demokracije, provokativne predstave koja može očarati svojim atraktivnim scenskim rješenjima, redatelj Veljko Mićunović kaže: „Paradoks demokratije verovatno leži u tome što sebe smatra za Dobro, što večno želi dobro, a u procesu demokratizacije najčešće čini Zlo“. Čini mi se ipak da je to tek verbalna interpretacija značenja drame u kojoj Josif Brodski početkom devedesetih godina (u vrijeme pokušaja demokratizacije Rusije iz koje je bio prognan) na primjeru male totalitarne države kojoj je naređeno da se demokratizira pokazuje svoje razočaranje u suvremenu demokraciju.

  Ta u opusu Brodskog rijetka drama pokazuje vrhunske poetske vrijednosti i dubinu promišljanja autora, ali je ipak prilično hermetična, jer su autora manje zanimale specifičnosti kazališnog izraza. Zato su inventivni redatelj Mićunović i sjajni dramaturg Slobodan Obradović radikalnom adaptacijom koja je zadržala tek glavne elemente fabule napravili tekst koji je omogućio stvaranje angažirane predstave bogate raznovrsnim scenskim efektima, glumačkim umijećem i sugestivnom glazbom. Sve je to uklopljeno u precizan i u svakom detalju dotjeran prosede koji je omogućio iznimnu slojevitost značenja.
  
  

  Mićunović i Obradović to bogatstvo značenja kroz ekspresivnost izrazito moderne predstave vezuju za današnjicu koja ima mnogih sličnosti s prilikama i novim režimima u čitavoj regiji od kojih „Oni“ traže da se demokratiziraju. Postaje jasno da moćnici koji nesmiljeno vladaju životima svojih podanika da bi uživali u moći i korupcijom prikupljenom blagu ipak moraju nekoga slušati. A ti „Oni“ su očito Europska unija, dok demokracija koju dosadašnji autokrati provode zapravo nije ono što je Mićunović napisao tumačeći promišljanje autora. Ova demokratizacija ne čini zlo želeći činiti dobro, nego je laž i privid kojom se koriste vlastodršci da bi i u promijenjenim europskim odnosima zadržali vlast, a predstava to otkriva na efektno groteskan način.

  Jedan od karakterističnih takvih postupaka je karikaturalno stvaranje povjerljivih odluka vlasti koje donose predsjednik Bazil Modestovič (Ozren Grabarić), ministar policije Petrovič (Arpad Mesaroš), ministar financija Gustaf Adolfič (Gabor Pongo), ministrica kulture Sesilija (Ivana Nikolić) i šefica kabineta Matilda (Tamara Aleksić) tajno pušeći oko velike pepeljare na skrovitom mjestu na kojem ih nitko ne može snimiti, jer su po želji „Onih“ u cijeloj državi zabranili pušenje. Glumci tumače te uloge silnom energijom i snažnom osobnošću, jednako dojmljivi i u autoritarnom nastupu u tumačenju teksta, u koji su umetnuti i citati nespomenutih autora – od Platona do primjerice Churchilla, Sadama Huseina ili Slobodana Miloševića, ali i u plesnim točkama te u songovima nastalima prema pjesmama slavnih prognanika (Harmsa, Ahmatove i Brodskog).

  

  Iznimnu interpretatorsku virtuoznost pokazao je gost iz Zagreba Ozren Grabarić, posebice kada zbog toga što se vođi nitko ne usuđuje suprotstaviti odlučuje biti i lider oporbe, pa se zabavlja suprotstavljajući argumente jedne i druge strane. Još dojmljivija je njegova transformacija u zastrašujućeg cara, kada se u ambijentu kojim i u pomalo karikiranim modernističkim kostimima Jelene Stokuće i u asketskoj, ali efektnoj scenografiji Marije Kalabić dominiraju crna i siva boja, pojavljuje crveni plašt koji ima veze s tom njegovom novom funkcijom, ali bojom podsjeća da je i on poput većine vođa u regiji izrastao u prethodnoj državi.   

  Doduše u predstavi se ne spominje niti njen naziv, a niti imena bilo koje druge države, ali kada se pjeva himna izmišljene tvorevine u kojoj se predstava zbiva, onda je to malo deformiran Marš na Drinu i to na engleskom. A taj zapanjujući obrat tek je jedan od primjera izvanrednih dometa vrlo raznovrsne glazbe Irene Popović Dragović koja svoju različitost izvlači iz reagiranja na svaki dio teksta, postavljajući se najčešće kao kontrapunkt koji publiku zabavlja a istodobno joj otkriva način kako u našim krajevima funkcionira privid demokracije.

  

  To je naravno i temelj na kojem se gradila i adaptacija teksta i njegova režija, jer je Mićunović za razliku od mnogih izvedbi angažiranog teatra koje ne uspijevaju izbjeći jednostranost i parolaštvo uspio uz pomoć svih vrhunskih sudionika predstave napraviti fascinantan kazališni događaj koji impresionira gledatelje svojom scenskom atraktivnošću, a uz to im bez dociranja prenosi i sve životne i političke stavove svojih autora.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. lipnja 2022.

Piše: