Komorna suvremena predstava utemeljena na ljudskom glasu

Wiener Festwochen: Robert Walser - Gisele Vienne, L’Etang, red. Gisèle Vienn

• 
  
  U predgovoru uvijek raskošne programske knjižice direktor jednog od najvažnijih kazališnih festivala današnjice – Wiener Festwochena, Christophe Slagmuylder zapisat će kako je u središtu ovogodišnjeg festivala – ljudski glas. Pa iako je premijerno izvedena prije godinu dana u Švicarskoj, koja je u to pandemijsko vrijeme imala najblaže kazališne mjere, predstava L’Etang (Jezero), koju sam pogledala na bečkom festivalu, savršeno se uklapa u program.

  L’Etang je djelo švicarskog klasika Roberta Walsera koji je posljednju trećinu života proveo u ludnici, da bi pobjegavši iz nje umro, smrznuvši se u snijegu. Iako za života nije postigao golemi uspjeh, pogotovo u današnjim mjerilima, iznimno su ga cijenili Hesse, Rilke, Joyce, Musil, Mann i Kafka, nakojeg je podosta i utjecao.

  Danas je Walser opet u modi, pa je tako jedno od njegovih brojnih kratkih djela (samo dvadesetak stranica) poslužilo kao inspiracija Gisele Vienne, francuskoj redateljici i koreografkinji za predstavu L’Etang, premijerno izvedenoj prošle godine u Lausannei.

  L’Etang sam kao dio programa bečkog Festwochena pogledala u kazalištu Jugendstil, nekadašnjoj bolnici na rubu grada, danas oronuloj palači okruženoj vinogradima.

  Odabrani prostor pokazat će se savršenim za komornu i suvremenu Vienneinu predstavu, temeljenu minimalno na Walserovu tekstu, a u potpunosti na ljudskom glasu.

  Publiku na bijeloj, sterilnoj pozornici dočekuje sedam tinejdžera raspoređenih oko kreveta. Leže na krevetu, na podu pokraj kreveta, sjede naslonjeni na zid. Reflektori su upereni u publiku dok predstava ne počne. Kad se gledatelji smire, predstava počinje, svjetlo se mijenja i sad je osvijetljena pozornica na koju dolazi tehničar u crnim rukavicama, pažljivo odnoseći jednog po jednog tinejdžera.

  U tom trenutku shvaćamo da se radi o lutkama – prevarila nas je Vienne, inače profesionalna lutkarica. Pomislili smo da su na pozornici prava, živa djeca. A djeca su lutke jer ih tako doživljavamo mi odrasli, ne videći u njima živa bića, bića koja imaju svoje živote. Upravo o takvom jednom dječaku Fritzu piše Walser 1902.godine u svom kratkom djelu L’Etang, dječaku koji je odlučio iskušati ljubav svoje majke izmišljenim utapanjem. Kada je posljednja lutka/dječak odnesena sa scene, na nju dolaze živi dječak, odjeven baš poput lutke, i njegova majka.

  Glume ih Adele Haenel, nagrađivana francuska glumica i Henrietta Wallberg. Haenel igra dječaka Fritza i njegovu sestru Klaru i prijatelje, a majku i ostale odrasle utjelovljuje Wallberg. Objema su svi pokreti do posljednjeg detalja koreografirani i usporeni, što u bijelom, jako osvijetljenom scenskom prostoru daje dojam nestvarnosti.

  Kako dosad nisam gledala Vienneine predstave, uloga zvuka u L’Etangu me u potpunosti osupnula. Obje glumice su ozvučene, tako da čitavo vrijeme čujemo i najtiši uzdah i pokret koji se onda prepliću s drugim zvukovima u funkciji predstave. Izvanredna gluma tako uz pomoć mikrofona odlazi u neke druge dimenzije, uz valove s jezera i neugodnu metalnu glazbu Stephena F. O’Malleyja i Francoisa J. Bonneta.

  Odnos majke i sina o kojem piše Walser Vienne je na pozornici pretočila u odnos odraslih i djece, ali za razliku od pisca, redateljica ne vidi sretan kraj. Tijekom cijele predstave sin i majka, odnosno djeca i odrasli, ne gledaju jedni u druge, ne dodiruju se. Tim strašnije i lažnije odjekuje majčina izjava kako „majka uvijek voli dijete”.

  Fritz prvi put gleda u majku dok joj govori da se nije utopio; majka mu tada prilazi i dodiruje mu majicu – ne njega. On plače, ona ga grli posljednji put. On pada, vrišti i svemu je kraj.

  

  Walser je prije stotinu godina točno pisao o izgubljenim glasovima djece i odraslih. Glasove je pronašla Vienne i oživjela ih mikrofonima, pokazavši nam kako ih ne smijemo izgubiti. Jer, glasovi su sve što imamo.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 4. srpnja 2022.

Piše: