Maksimalno minimalistički izrežirana predstava

Harold Pinter Theatre: Jean Cocteau, Human Voice, red. Ivo Van Hove

• 

  Francuza Jeana Cocteaua, pravog suvremenog renesansnog umjetnika dvadesetog stoljeća, zvjezdani filmski i kazališni redatelji doslovce obožavaju. Nimalo čudno za sve poznavatelje života i rada ovog tankoćutnog stvaratelja koji se čitav život u svojim djelima bavio temama ljubavi i smrti, da bi na koncu umro u 64. godini od srčanog udara, čuvši za smrt svoje dobre prijateljice i muze Edith Piaf.

  Ljubav i smrt glavne su teme jednog od Cocteauovih najpoznatijih i u posljednje vrijeme najizvođenijih djela, monodrame Ljudski glas, koju je u londonskom Harold Pinter Theatreu postavio zvjezdani Ivo Van Hove ovoga proljeća, s jednako zvjezdanom Ruth Wilson u glavnoj i jedinoj ulozi.

  Hove, poznato je i hrvatskoj publici koja ga je u par navrata mogla gledati na značajnom Festivalu svjetskog kazališta, voli klasike. Pa iako ih počesto zna skraćivati i vrlo slobodno interpretirati, u najnovijem uprizorenju Cocteauovog komada nije previše dirao u tekst, ostavivši okosnicu djela koje je prošle godine na velikom platnu donio još jedan značajan redatelj - Pedro Almodovar, režiravši kratki igrani film s Tildom Swinton u glavnoj ulozi Nje.

  

  Usporedbe je teško izbjeći kada se radi o istome djelu dvojice intrigantnih redatelja s dvjema uzbudljivim glumicama. Ali, usporedbe ćemo ostaviti za kasnonoćne razgovore nakon predstave, koji pomalo nalikuju na svima draga ogovaranja.

  Vratimo se londonskoj premijeri koja je uslijedila nakon premijere u Amsterdamu u International Theatre Amsterdam, u kojem je Van Hove u posljednje vrijeme kućni redatelj.

  „Nikad nismo bili povezaniji. Nikad nismo bili usamljeniji”, stoji u programskoj knjižici predstave po Cocteaovom djelu, prigodno nazvanom Ljudski glas. Ljudski glas je ovdje glas Muškarca, onoga koji ranjava, koji ostavlja. S druge strane telefonske žice odnosno mobitela je Ona koja je pred nama, publikom, koju vidimo u bijeloj kutiji iza stakla koje će se na koncu pokazati kao staklena stjenka balkona.

  Točnu a jednostavnu scenografiju potpisuje dugogodišnji suradnik i partner Ive Van Hovea, Jan Versweyveld. Kutija je strašna, naglašava jednako strašnu samotnu i bezizlaznu situaciju u kojoj se našla glavna junakinja koju glumi Ruth Wilson. Wilson igra bez šminke, nepočešljana, neuredna, u donjem dijelu trenirke i u majici na slatkog i tužnogT weetyja. Mali ptić koji kriči, zove upomoć, ali s druge strane slušalice nema nikoga da je čuje.

  Ruth Wilson je Ona, ali i sve One/Mi – sve koje su se jednom pogubile kraće ili dulje vrijeme ili možda zauvijek. Sve koje su osjetile užasnu prazninu u želucu i bol u glavi, čuvši da je gotovo, da je ljubav njihova života otišla dalje. Za Nju nema dalje, Ona će se nakon očajničke borbe i pokušaja da povrati izgubljenu ljubav, popeti na balkonsku ogradu u štiklama i večernjoj haljini i skočiti u ponor grada u kojemu više nema nikoga.

  Londonska predstava traje logičnih 70 minuta i vrlo je dobra, međutim zapravo nedosljedna autorovoj ideji. Jer, Cocteau je pojašnjavajući nastanak ove monodrame, kazao da ju je napisao nakon brojnih zamjerki glumica kako su previše režirane od strane redatelja i glumaca.

  A u Hoveovoj verziji Ljudskog glasa dobili smo maksimalno minimalistički izrežiranu predstavu u kojoj vrlo dobroj Wilson nije ostavljeno puno prostora za kreaciju. Da je uspio manje režirati i više pustiti da Ruth Wilson dođe do glasa, vjerujem da bismo dobili još dojmljiviju Nju.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 20. lipnja 2022.

Piše: