Propitivanje sadašnjeg trenutka ženske povijesti

International Theater Amsterdam: Witch Hunt, Hannah van Wieringen, red. Eline Arbo

• 

  Trideset šestogodišnja Norvežanka Eline Arbo za sobom već ima vrlo uspješnu karijeru i jedna je od važnijih suvremenih europskih kazališnih redateljica. Režira često, uglavnom klasike poput Goethea, Camusa, Čehova, Ibsena, Schillera, ali i značajne suvremenike poput Éduarda Louisa, za čiju je režiju Raskrstimo s Edijem nagrađena. Režira podjednako u Norveškoj i Nizozemskoj, gdje je dodatno studirala režiju.

  Zanima je ženska povijest, sadašnjost i budućnost, a upravo se time bavi njezina najnovija predstava Witch Hunt, koju sam pogledala u International Theatreu u Amsterdamu. Za Witch Hunt Arbo je ideju dobila iz dječje uspavanke koju je slušala u djetinjstvu, a u kojoj se posve idilično nabraja razno ljekovito bilje. Saznavši da se u pjesmici U našim vrtovima zapravo nabraja bilje potrebno za spravljanje napitka koji inducira abortus, ideja za predstavu nametnula se sama po sebi.

  

  Tekst o mladoj arheologinji Ester koja se nakon dosta vremena vraća u rodno selo da bi istražila misteriozan pronalazak kostiju nekoliko žena, napisala je Hannah van Wieringen. Esther, koju prilično plošno glumi Sarah Janneh, kreće u istraživanje kojim će osvijestiti kolektivnu traumu sela, ali i izliječiti onu vlastitu – odrastanje bez oca, s majkom alkoholičarkom koja će počiniti samoubojstvo. Put u daleku prošlost vodi je preko rijeke koju će prijeći uz pomoć lađara (mračni Igor Podsiadly) u noći punog Mjeseca, za kojeg vlada božica Hekata – zaštitnica magije, ali i porođaja. Kako prikladno!

  Arbo je već postala slavna po vlastitom stilu glazbenog teatra, od kojeg nije odustala ni u ovoj predstavi. Tako pozornicu na jednom kraju omeđuje bubnjarica, a na drugom klavijaturistica i pjevačica koje čitavo vrijeme živo sudjeluju u zbivanjima na sceni.

  Scenu je pak Juul Dekker opremio uličnim svjetiljkama koje se nakon Estherina odlaska u prošlost izdignu, da bi ispod njih procvjetalo korijenje o kojemu nam Arbo želi ispričati priču. Jer, korijenje nam je po njezinu mišljenju svima važno, moramo razumjeti kolektivnu prošlost da bismo došli do vlastite prošlosti, one koja nas počesto toliko boli da je zaboravljamo, baš poput Esther. Esther će do kraja predstave istražiti kosti, ali se i sjetiti svega što je zaboravila, oprostiti majci i odnijeti joj cvijeće na grob.

  

  Arbo, koja vjeruje kako kazalište uistinu može mijenjati svijet (a samo tako se i može raditi kazalište, zbog čega inače?), u ovoj predstavi o ženskoj prošlosti propituje i kako društvo postaje takvim kakvo jest, baš poput svog slavnog sunarodnjaka Knausgarda, koji se također u Jutarnjoj zvijezdi pita kako istine postaju istine. Odgovore na ta pitanja ne nudi ni jedno od njih – moramo ih pronaći sami, a umjetnost nam u tome samo može pomoći.

  Witch Hunt otvara sjajna skupina plesača koji tijekom predstave funkcioniraju kao starogrčki kor, a poneki od njih su i dio vrlo dobrog glumačkog ansambla, kojeg predvode Bien De Moor i Rosa van Leeuwen, u ulogama nekadašnjih i današnjih babice i trudnice.

  Vještice će po mjesečini i zaplesati, kao svojevrstan omaž Arhuru Milleru, ali zapravo se lovom na vještice ovdje Arbo i nije bavila. Otišla je korak dalje, propitujući je li uništavanje znanja o prošlosti zapravo uništavanje nas samih. Jer, bez znanja o prošlosti definitivno smo osuđeni na neprestano ponavljanje istih pogrešaka – poput zabrane pobačaja u Poljskoj i propitivanja prava na pobačaj koje se u dvadeset i prvom stoljeću događa u Mađarskoj i Hrvatskoj. Arbo nas opominje da jednostavno moramo otići u prošlost da bismo naučili, zapamtili i popravili se.

  

  „Tijelo pamti više nego što mislite”, važna je poruka ove nizozemske predstave koja propituje sadašnji trenutak ženske povijesti.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 20. lipnja 2022.

Piše: