Epska saga o ljudskoj i umjetničkoj sudbini u ratovima

Gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda u HNK-u u Zagrebu: Ljubomir Simović, Putujuće pozorište Šopalović, red. Jagoš Marković

• 
  
  Rat je opće mjesto civilizacije, stanje koje definira i ispisuje povijest, po kojem se ravnaju odnosi i kroje sudbine ljudi. Države uvijek iznova pribjegavaju ratovima kao načinu i sredstvu međusobnog razračunavanja. Ono što od ratova međutim ostaje zapisano, uglavnom su momenti velike povijesti – bitke, mirovni ugovori, vojskovođe, osvajanja teritorija i slično. Sudbine i pošasti koje je rat donio u živote svih onih koji ne pokreću vojske i šalju u smrt tisuće vojnika, ostaju izvan povijesnih knjiga. No ne i izvan umjetničkih; štoviše neki od najzanimljivijih umjetničkih viđenja prijelomnih ratnih trenutaka povijesti ispričani su upravo kroz te i takve male povijesti ljudi koji na rat nisu mogli utjecati, no rat je svoj utjecaj na njih učinio presudnim za tijek njihova života. Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića jedna je od umjetničkih priča o utjecaju rata na ljude koji s njegovim izbijanjem nemaju ništa, ali zato s posljedicama, nažalost, imaju sve. Ti su ljudi glumci, umjetnici, putujuća trupa koja igra klasične komade po srpskoj provinciji, gdje nitko nema razumijevanja za lude umjetnike u kontekstu ratnog urušavanja ljudskosti i borbe za preživljavanjem. Predstava, u režiji Jagoša Markovića i produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, gostovala je u HNK u Zagrebu 21. svibnja.

  Članovi družine Šopalović su umjetnici bez statusa i zaštite, ljudi koji su uvijek na rubu, čak i u normalnim vremenima, kada totalni rat ne prožima sve segmente društva. Ratne okolnosti samo naglašavaju, pojačavaju i čine brutalnijom njihovu nesigurnost. Nitko ih ne želi i ne razumije, umjetnost nije poželjna u svijetu u kojem se realnost prometnula u vlastitu krvavu karikaturu. Sve to čini temu predstave svojevrsnom sudbinskom raskrsnicom između umjetnosti i realnosti, ljudi koji žele vjerovati u moć kazališne iluzije u trenucima kada se čini kako su sve iluzije izgubljene. Idealan recept za predstavu koja će biti univerzalna i snažna, ostvariti svoj metafikcijski potencijal i ukazati na važnost ljepote kakvu samo umjetnost može pružiti u trenucima opće ružnoće i vladavine nasilja. Istovremeno, idealan recept i za predstavu koja će biti pretenciozna i opterećena vlastitom veličinom, željna samopotvrđivanja i upisivanja u antologiju.

  

  Neka redateljska i scenografska rješenja Jagoša Markovića pokazuju upravo potonju tendenciju. Tako se nižu prizori snažne vizualnosti, diže se zastor, po sceni pada voda i žito a sve podržava i glazba (u izboru redatelja) te svjetlo (Dejan Draganov) i stilski kostimi (Lana Cvijanović). Glumačka gesta često je poprilično staromodna i teatralna u lošem smislu riječi, što može funkcionirati kao paralela prema načinu na koji članovi Šopalovićevog kazališta percipiraju svoj zanat, prenoseći to istodobno na stvarnost (scenski govor potpisuje Ljiljana Mrkić Popović), no problem je pretjerano inzistiranje na veličini cjeline, njezinoj svojevrsnoj sudbinskoj određenosti.

  Dojam pojačava i završno korištenje arhivskih snimki glasova JDP-ovih prvaka Ljube Tadića, Marije Crnobori i Mire Stupica, čime se stalno prisutna paralela teatralnost upisana u način života protagonista povezuje s poviješću kazališta, što je metateatarski moment koji, ponovno, djeluje nekako izrastao iz naglašavanja poante a ne iz odnosa uspostavljenih tijekom same predstave. To intimnu dramu i raspadanje samih Šopalovićevih glumaca povremeno gura u stranu, dajući cjelini ton epske sage o ljudskoj i umjetničkoj sudbini u ratovima, podcrtavajući poantu više vizualnošću i teatralnošću nego što joj omogućuju da stvarno, uvjerljivo, organski izraste iz nijansiranog Simovićevog predloška i uistinu vrhunski napisanih likova.

  

  Srećom, predstavu uvelike izvlače također glumci, ali u drugim segmentima, osobito u ponekim zaista iznimno oblikovanim minijaturama. Osobito se ističe Irfan Mensur koji u vrlo maloj ulozi njemačkog lokalnog upravitelja kreira zastrašujuću, uvjerljivu pojavu minimalnim sredstvima i suzdržanim pokretima te ledenim glasom, a i drugi manji likovi kreirani su pomnjivo i zanimljivo. Od članova putujuće družine, snažno su svoje likove oblikovale Jasna Đuričić kao Jelisaveta Protić i povremeno Jovana Belović kao Sofija Subotić, dok je Dragan Bjelogrlić u naslovnoj ulozi Vasilija Šopalovića ostao u očekivanim okvirima karaktera. Marko Janketić kao mladi glumac Filip Trnavac koji se najteže, zapravo nikako prilagođava stvarnosti te stalno izgovara replike iz klasičnih komada, što dovodi do nesporazuma između glumaca i ostalih koji tu razliku između stvarnosti i dramskog teksta ne mogu ili ne žele razumjeti, tragikomična je figura.

  Putujuće pozorište Šopalović na sceni JDP-a prvi je put izvedeno 1985. u režiji Dejana Mijača i odmah jako dobro prihvaćeno, osvojivši niz nagrada i zadržavši se na repertoaru više sezona. Od tada prošli su ratovi devedesetih, a trenutno rat u Ukrajini podsjeća kako priče poput one o družini Šopalović nisu stvar prošlosti, ma koliko se društvo nakon svakog rata zaklinjalo „nikad više!“. Velika povijest tako se ponavlja, a male povijesti zajedno s njome trpe vremena kada ljepota i snovi gube pravo javnosti, ustupajući mjesto sili i uništenju. Sve je to ocrtano u ovoj predstavi koja, unatoč pouzdanim glumcima, ostavlja dojam kako bi bilo bolje da je o intimnim dramama progovorila intimnije, bez povremenog pretjeranog svjedočenja vlastite veličine.

  

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2022. 

  Režija, scenografija i izbor glazbe: Jagoš Marković
  Kostimografija: Lana Cvijanović
  Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović
  Oblikovanje rasvjete: Dejan Draganov

  Glume: Dragan Bjelogrlić, Jasna Đuričić, Marko Janketić, Jovana Belović, Nenad Jezdić, Anita Mančić, Ljubomir Bandović, Sanja Marković, Irfan Mensur, Miloš Samolov, Milica Sužnjević, Miona Marković, Ana Lečić, Teodora Tomašev, Tara Milutinović, Vanja Radivojević, Nađa Ristić

Piše: