Autentičan američki predizborni spektakl s konfetima

Old Vic Theatre, London, The 47th, Mike Bartlett, red. Rupert Goold

• 
  
  „Od 29. ožujka do 28. svibnja“, stoji na naslovnici programske knjižice za predstavu 47^th koju sam nedavno pogledala u londonskom teatru Old Vic. Upravo to je jedna od divnih karakteristika engleskih kazališta, ta ograničenost trajanja na koju je većina predstava tamo osuđena, ističući i na taj način ono ovdje i sada koje kazališnu umjetnost toliko razlikuje od svih drugih.

  A o tom ovdje i sada savršeno progovara upravo predstava The 47^th, jednog od zanimljivijih suvremenih britanskih dramatičara Mikea Bartletta, koji je prije sedamnaest godina debitirao upravo u Old Vicu dramom The 24 Hour Plays, da bi se ubrzo nakon toga proslavio svojim King Charles III, napisanim  u šekspirijanskom praznom stihu, baš poput najnovije drame 47^th.

  Blank verse se kao savršena forma Bartlettu nametnula kada je, prema vlastitim riječima, 6. siječnja prošle godine rulja pod nalogom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa napala Capitol, te je odlučio pisati baš o tome.
  
  

  Bartlett radnju svoje najnovije drame, praizvedene ovoga proljeća u Old Vicu, smješta u blisku budućnost u kojoj sadašnji američki predsjednik Joe Biden zbog bolesti vlast prepušta zamjenici Kamali Harris, a istodobno se u borbu za novi mandat ponovno uključuje Donald Trump, preotimajući republikansku nominaciju od Teda Cruza.

  Kako su osim njih glavni likovi drame i Ivanka Trump, legendarni Šaman, Donald Trump Jr., Barack Obama, George W. Bush, logično je bilo da se ona ispiše i izgovori u šekspirijanskom praznom stihu. Jer Bartlett, baš kao i u svojoj uspješnici King Charles III, i u ovome djelu povezuje velike povijesne teme s osobnim pričama, a priča o Trumpu i njegovu odnosu s kćeri se definitivno nameće kao duboko osobna priča.

  U dramu nas uvodi Trump, kojega apsolutno genijalno glumi Bertie Carvel, dojurivši na scenu u kolicima za golf, priznajući kako mu je dosta četverogodišnjeg egzila u kojem je snivao osvetu. Osveta se ostvaruje vrlo skoro na predizbornom skupu republikanaca, na koji Trump dolazi da bi podržao Teda Cruza, ali u posljednji trenutak mijenja mišljenje, odlučivši se ponovno kandidirati za predsjednika SAD-a.
  
  

  U utrci protiv Kamale Harris (u izvanrednoj glumačkoj interpretaciji Tamare Tumie, koja i fizički podosta nalikuje sadašnjoj dopredsjednici SAD) desna ruka će mu do samog kraja biti ambiciozna i sposobna kći Ivanka (Lydia Wilson).

  Osim šekspirijanskog stiha u drami, i predstavi ima jako puno parafraza na bardova djela, poput onih iz Macbetha, Julija Cezara, Kralja Leara i Richarda Trećeg. Možda malo i previše, jer pojedine reminiscencije su sjajne, a neke suvišne, pa čak i banalne. U nekim budućim postavljanjima na scenu, ako ih bude naravno, dramaturzi bi mogli imati podosta posla s kraćenjem ove definitivno preduge drame.

  Ali na praizvedbi je sasvim u redu maksimalno poštivanje djela, pa je tako učinio i redatelj Rupert Goold, dugogodišnji umjetnički ravnatelj slavnog londonskog teatra Almeida, dosad dvaput ovjenčan Olivierom za najboljeg redatelja. Tako smo u prvom dijelu predstave dobili autentični američki predizborni spektakl s konfetima, zastavama i svim ostalim što ide uz to, da bismo u drugom (po meni boljem) dijelu predstave uronili u intimnu Trumpovu priču.
  
  

  U tom dijelu posebno do izražaja dolazi sjajna gluma Bertieja Carvela koji se fizički i mimikom doslovce pretvorio u Trumpa, prikazavši ga ipak ne kao karikaturu, što bi bilo tako lako i publici vjerojatno zabavno, nego kao kompleksnog čovjeka od krvi i mesa – do boli usamljenog u svojoj ludoj ambiciji.

  Jednako dobre suigračice Carvelu su bile Tamara Tunie kao pronicljiva, smirena i nadasve inteligentna Kamala Harris te Lydia Wilson kao savršena Lady Macbeth našeg doba, odnosno Ivanka Trump. Odgovarajuću scenografiju potpisala je Miriam Buether, kostime Evie Gurney, svjetlo Neil Austin, zvuk Tony Gayle, a glazbu Adam Cork.

  

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 31. svibnja 2022.

Piše: