Rodno-identitetska i obiteljska pitanja prožeta crnim humorom

Abbey Theatre, Dublin: Amy Conroy, Luck Just Kissed You Hello, red. Wayne Jordan

• 
  
  Dobrim poznavateljima lika i djela Davida Bowieja naslov drame irske dramatičarke/dramatičara Amy Conroy – Luck Just Kissed You Hello, odmah će zazvoniti na poznati stih. I bit će u pravu, jer je Amy za naslov svoje drame, napisane i praizvedene na irskom umjetničkom festivalu u Galwayu 2015. godine, posudila stih iz slavnog Bowiejevog hita Boys Keep Swinging.

  Naravno, ne slučajno. Autorica se, naime, baš poput slavnog umjetnika u svome djelu – za koje je inspiraciju preuzela iz vlastitog života, bavi propitivanjem roda, posebice muškog. Što znači biti muškarac u dvadeset i prvom stoljeću, što je to što određuje muškarca, napose irskog muškarca među njegovim najbližima, obitelji, prijateljima… pitanja su koja postavlja Amy Conroy u svojoj drami.

  Pa iako je od praizvedbe prošlo sedam godina, koje se u ovom jurećem svijetu mogu činiti desetljećima, prema riječima autorice, čini se da i 2022. godine ova pitanja ostaju ista. Barem u Irskoj. Mi se u Hrvatskoj još ne usuđujemo ni postavljati ih. Živa pitanja traže odgovore, a teatru je imanentno tražiti ih, pa je tako krajem travnja upravo ovaj tekst postavljen na scenu Peacock dublinskog nacionalnog kazališta Abbey Theatre.
  
  

  Predstavu je režirao Wayne Jordan, a tri jedina muška lika – dvojicu braće i njihova prijatelja glume Riley Carter, Ross O’Donnellan i Jamie O’Neill. Carter dvojicu braće Marka i Garyja dovodi u gradić na obali Atlantskog oceana, u bolnicu pred samrtničku očevu postelju. Dočekuje ih stari prijatelj kojeg je njihov otac prihvatio i brinuo se o njemu nakon njihova odlaska.

  Pred nama su trojica mlađih muškaraca i jedan veliki, starac, kojeg ne vidimo, ali čiju prisutnost možemo itekako osjetiti. Živ je strašni Ted u traumama rođenih sinova, sa čijim se životnim odabirom nije nikako mogao pomiriti, ali i u lijepim sjećanjima nerođenog sina kojeg je mogao odabrati i čiji je pravi muški izbor mogao prigrliti. Ali baš kao što Ted nije mogao prihvatiti Garyjevo homoseksualno određenje, tako upravo Gary i Sullivan ne mogu prihvatiti Marka koji je donedavno bio Laura. Zato što ne mogu prije svega prihvatiti promjenu.

  

  I tako drama o identitetu, rodu, obitelji, nasljedstvu… postaje iznad svega drama o promjenama koje nam je najteže prihvatiti. Ali se i na njih odlučiti. Jer jednako teško je Lauri/Marku odlučiti se na promjenu i proći kroz nju, kao i onima oko nje/njega. Upravo taj proces transformacije, prihvaćanja i opraštanja, protkanog odličnim englesko-irskim crnim humorom, gledali smo na Peacock sceni osamdeset minuta, koliko traje predstava.

  Trojica glumaca igraju pred praznom scenom (scenografkinja i kostimografkinja Sarah Bacon), na kojoj su samo tri fotelje na koje glumci sjedaju ovisno o dinamici radnje (braća nikad jedan pokraj drugoga). Iza njih je veliki betonski zid, a ispred nevidljivi otac na aparatima i naravno publika, koja glumi potencijalne goste na oproštaju i pred kojom se isprobava govor.

  

  Predstavu nosi Riley Carter u glavnoj ulozi Laure/Marka, vrlo iskreno iznoseći brojne demone s kojima se nosi otkako je shvatio da ima „kožu koja mu ne pristaje”. Jednako dobar suigrač bio mu je Ross O’Donnellan u ulozi brata blizanca, gaya, koju je odigrao feminizirano, ali ne karikirano. Jedinog pravog muškarca, prestravljenog time što će uskoro postati otac, glumio je Jamie O’Neill.

  Redatelj Wayne Jordan postavlja predstavu na vrlo dobro izgrađenim odnosima trojice glumaca, mametovski postavljajući pitanja tko smo zapravo i tko je u našoj koži. I dok će se sinovi do kraja predstave pomiriti s ocem i oprostiti mu, do odgovora na ova pitanja baš i neće doći. Ali to je nevažno, važno je da su upravo ta pitanja odjeknula sa scene.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2022.

Piše: