Zanatski korektan prikaz intrigantne priče, ali bez kreativnih iskoraka
HNK u Varaždinu: Christopher Hampton, Potpuna pomrčina, red. Ksenija Krčar
-
Paul-Marie Verlaine i Arthur Rimbaud amblematski su, mitski pjesnički dvojac čija poezija, ali i privatni odnosi zaokupljaju čitateljsku imaginaciju i znatiželju od njihova vremena do danas, stoljeće i pol kasnije. Radi se o pjesnicima koji su ostavili trajan trag, revolucionalizirali i trajno obilježili shvaćanje poezije u zapadnom svijetu, a privatne sudbine, dakako neodvojive od pjesničkog rada, pune su zapleta idealnih za fikcionaliziranje i dramatičarsko-scenarističku obradu. Stoga nije čudno da je Christopher Hampton, britanski dramatičar i filmski scenarist s obiljem (komercijalnih) uspješnica u opusu za njima posegao, oblikovavši ih pod naslovom Potpuna pomrčina prvo u dramu, a zatim i u scenarij za popularan i poznat film u režiji Agnieszke Holland s Leonardom DiCaprijem i Davidom Thewlisom u glavnim ulogama. Ksenija Krčar, kućna redateljica HNK u Varaždinu, u recentnijim se radovima dosljedno bavila estetikom kojoj ova fikcionalizacija odnosa između dvojice Francuza savršeno odgovara.Mračne i guste, žanrovski smještene u horor, a prostorno i vremenski u 19. i na sam početak 20. stoljeća, bile su njezine prethodne dvije ansambl-predstave – Horor diptih prema tekstovima Edgara Alana Poea te Skriveno H. H. Munroa Sakija. Potpuna pomrčina tematski se i na sve druge načine potpuno nastavlja na ovaj, sad već jasno definirani autorski niz i smjer. Stoga je sasvim razumljivo kako je Ksenija Krčar upravo odnos Verlainea i Rimbauda u Potpunoj pomrčini postavila na Veliku scenu HNK u Varaždinu.
Odnos između dvojice pjesnika, starijeg Verlainea i mlađeg Rimbauda, može se možda ponajbolje prispodobiti usporedbom s Faustom i Mefistom, drugim općim mjestom kulture o odnosu čovjeka i zla. Verlaine do upoznavanja s Rimbaudom živi relativno sređenim građanskim životom činovnika, a supruga Mathilde je trudna. Rimbaudov dolazak vrlo brzo sve mijenja; dvojica postaju nerazdvojni prijatelji, pjesnički i gostionički drugovi, uskoro i ljubavnici. Strast eskalira u svađu i Verlaine pištoljem upuca Rimbauda; slijedi sudski proces, Verlaineova osuda na zatvorsku kaznu, Rimbaudov odlazak iz Europe u kolonijalnu Afriku i prestanak pisanja. Nakon smrti Rimbauda, u svojevrsnom epilogu, sastaju se njegova sestra i Verlaine razmatrajući ostavštinu mlađeg člana tandema i njihov odnos uopće.
Redateljica je ovu vrlo intrigantnu i sceničnu priču postavila klasično i zanatski vješto, u skladu s očekivanjima i na temelju njezina konteksta. Istu premisu slijede i kostimi, dobro stilizirani u skladu s vremenom druge polovice devetnaestog stoljeća, slično kao i elementi namještaja. Scenografija, međutim, ne funkcionira kao cjelina – ne samo zbog velikog broja (često i ne baš sasvim nužnih) izmjena, nego i zbog pozadine u kojoj cijelo vrijeme ostaje vidljivo platno sa šumskim pejzažem koje možda odgovara prvoj sceni u ladanjskoj vili Verlaineova punca, no gubi svaki smisao u scenama koje se odigravaju u velegradskim, pariškim i londonskim potkrovljima. Glazbom su dobro riješene brojne izmjene među prizorima, što u bitnome pridonosi ritmu predstave koji je i inače dobar, bez zastajkivanja (osim možda u završnoj, epiloškoj sceni koja bi mogla biti nešto kraća i manje retorična).
Nikša Eldan uvjerljiv je kao Arthur Rimbaud, uspješno hvatajući kompleksnost karaktera, naspram kojega je Paul Verlaine Marinka Prge ostao donekle prigušen, što se na kraju ipak nije pokazalo kao mana. Odnos na kojem funkcionira predstava, koja bi se lako mogla igrati i kao duodrama, predstavljen je zahvaljujući glumcima uvjerljivo i snažno, bez karikiranja ili retoričkog zamora. U ostatku ansambla najviše se istaknula Katarina Arbanas, vješto dočaravajući sve tri povjerene joj uloge (Mathilde Verlaine, Krčmarica, Isabelle Rimbaud), u osnovi vrlo kontrastne karakterne minijature. Još, u manjim ulogama, pouzdano i s mjerom, nastupaju Zdenko Brlek, Ljiljana Bogojević i Filip Eldan.
Potpuna pomrčina korektna je, zanatski dobro ugođena i precizno skrojena predstava, čemu jednako pridonose vješt predložak i sigurna mizanscenska i glumačka ostvarenja. Iako traje oko sat i četrdeset minuta, gotovo nema praznog hoda, stalno je prisutna napetost između dvojice protagonista i njihove okoline koja se može pratiti vrlo pitko i zainteresirano. Ipak, ne može se pobjeći od dojma kako je cjelina, gledano iz aspekta kreativnosti i inventivnosti, zaustavljena na zanatskoj korektnosti bez mnogo elemenata koji bi se isticali kao vrijedni, činili onu razliku između dobrog, pouzdanog (što Potpuna pomrčina jest) i uistinu pamtljivog kazališnog rada.© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. ožujka 2022.
Režija: Ksenija Krčar
Premijera: 19. ožujka 2022.
Prijevod: Anda Bukvić Pažin
Scenografija: Leo Vukelić
Kostimografija: Žarka Krpan
Skladatelj: Vid Novak Kralj
Autor video-projekcija: Damir ChytilGlume: Marinko Prga, Nikša Eldan, Katarina Arbanas, Ljiljana Bogojević, Zdenko Brlek, Filip Eldan
Piše:

Žganec-Brajša