Impresivan poetski rekvijem za društvo koje nestaje

Zagrebačko kazalište mladih: Oliver Frljić i Nina Gojić prema romanima F. M. Dostojevskog, Braća Karamazovi, red. Oliver Frljić

• 
  
  Vlastito, izrazito osobno i originalno scensko ostvarenje inspirirano Fjodorom Mihajlovičem Dostojevskim, Oliver Frljić realizirao je u dvije odvojene ali značenjski čvrsto povezane predstave. U prvoj Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu okosnica je glavna linija fabule koja prati sudbinu naslovnih junaka i njihovog oca, a sadrži žestoke sukobe, mračne strasti i oceubojstvo, pa je i naslov predstave ironično obrtanje već pomalo otrcane izreke. Druga predstava Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način bazira se na inače manjem i ne baš često u prvi plan stavljanom dijelu romana koji je proširen i nekim elementima drugih romana – Bjesova i Zločina i kazne. Tu nakon što najstariji brat Karamazov Mitja (Dmitrij) ponizi siromašnog Snegireva Aljoša, najmlađi brat Karamazov dolazi tražiti iskupljenje, a poslije odbijanja povezuje se s njegovim sinom i dječacima oko njega.

  Frljiću nije u prvom planu ono što je najistaknutije u veličanstvenom romanu – od  sukoba dobra i zla u kojem čovjek često i želi učiniti nešto dobro ali ga njegova priroda vodi prema zlu, preko istraživanja mračnih zakutaka te prirode, do duhovnosti, vjere i pitanja o postojanju Boga. Frljića zanima ta obiteljska saga prvenstveno kao slika užasnog društva i njeno povezivanje sa strahotama suvremenog svijeta pomaknutima u scenski prostor, koji svojom spektakularnošću i ekspresivnošću navodi gledatelja da kritički razmisli o svijetu u kojem živi. A o odmaku od Dostojevskog najjasnije svjedoči koncepcija lika starca Zosime kojeg je Frljić predstavlja kao predstavnika moći Crkve (ne samo pravoslavne) koja se bori za vlast i profit, iako je kod Dostojevskog Zosima starac u tradiciji ruske crkve – duhovni vođa koji pomaže ljudima ne mareći za svjetovna dobra.
  
  
  
  Tu transformaciju je i glumački iznimno dojmljivo prikazao Milivoj Beader koji u prvim razgovorima s Aljošom pokušava djelovati kao Zosima iz Dostojevskog, ali nakon tih nemuštih pokušaja skida tu masku, ali i odjeću i tako nag (kakav je i najvećim dijelom obje predstave) pokazuje pravo lice crkve da bi bez vidljive promjene svog izgleda postao vrag, vjerojatno kao dokaz da ako postoji vrag postoji i Bog. A kakav je taj Bog i kakav je svijet stvorio, pokazuju upravo Karamazovi.

  Oni se na početku predstave, koju karakteriziraju i mnoge glumačke bravure, pojavljuju u tipičnoj ruskoj trojci, ali ovdje je ne vuku tri konja nego trojica braće Karamazova – Mitja (Ugo Korani), Ivan (Dado Čosić) i Aljoša (Adrian Pezdirc), a na njoj u gotovo imperatorskoj pozi sjedi otac Karamazov (Jerko Marčić), no iznad njega se nadvija Grušenjka (Linda Begonja) za koju će se ubrzo otkriti da mu ne pripada i da je u nju osim oca zaljubljen i Mitja, dok ona svoju privlačnost koristi za stjecanje dominacije nad drugima i materijalnu korist. U jednako jarkoj crvenoj haljini (vrhuncu izvanredne kostimografije Zdravke Ivandije Kirigin) s gotovo identičnom plavom kosom kao njena svojevrsna blizanka po izgledu a suprotnost po karakteru – Katarina Bistrović Darvaš tumači Katarinu Ivanovnu zaručenu za Mitju, a u koju je zaljubljen Ivan, i koja želi činiti dobro, ali i ona u konačnici u istoj mjeri pomaže stvaranju nehumanog poretka.
  
   Njegov reprezentativni pokazatelj je otac, no kod Frljića najužasniji je Mitja (za kojeg Dostojevski ima razumijevanja zbog opravdanosti njegovog zahtjeva ocu za dijelom nasljedstva njegove pokojne majke), jer ga njegova divlja narav i prepuštanje bjesnilu povezuju s Putinom (što se i izrijekom spominje). I Ivan je udaljen od lika iz romana i zapravo pokazatelj kako intelektualac doprinosi negativnosti sustava. Konačno, i Aljošina potraga za dobrotom koja je u romanu ograničena njegovom naivnošću ovdje je također zbog njegovih karikiranih nespretnosti doprinos zlu.

  U drugom dijelu Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način groteskno tragični spektakl ustupa mjesto izrazito društvenokritički angažiranom teatru na Brechtovom tragu, u kojem osim Adriana Pezdirca kao Aljoše čitav brojni ansambl iz prvog dijela igra druge uloge, pokazujući i time kako su društveni odnosi važniji od osobnih sudbina, a pritom je najsenzacionalnija pojava Katarina Bistrović Darvaš kao Arina Snegireva na štulama napravljenima od knjiga prepoznatljivo crvenih korica izdanja romana Dostojevskog u našem prijevodu.
  
  
  
  Od onih koji su se istakli posebno u ovoj drugoj predstavi, treba spomenuti Petru Svrtan (Madam Hohlakova, Varvara Snegireva, Maša), Hrvojku Begović (Ninočka Snegireva, Olga), Matea Videka (Iljuša Snegirev) i Milicu Manojlović kao učiteljicu, koja na početku druge predstave dolazi u sukob s đacima koji čitaju Dostojevskog, kojeg ona odbacuje. Već taj dio u potpunosti pripada suvremenom kazalištu, a to se još više potencira u nastavku – ne samo u nesmiljenom prikazu siromašne sredine nego još i više time što se glumci ne zadovoljavaju samo interpretacijom likova nego žele djelovati i preko granica scene, pokrećući bunu.

  Upečatljiva scenografija Igora Pauške sva zbivanja i prve i druge predstave smjestila je na ogoljelu pozornicu kojom povremeno dominiraju konstrukcije od tamnih šipki koje djeluju kao kombinacija dječjeg igrališta i apstraktnih likovnih ostvarenja po kojima se neki od protagonista penju, ali bez mogućnosti da se izdignu iznad svijeta koji ih je zarobio. Atmosferu koja umnogome određuje taj svijet, kao sliku današnjice u zrcalu koje ju groteskno deformira, Oliver Frljić bitno je obogatio svojim izborom glazbe.
  
  
  
  Opće poznate ruske pjesme sugestivno upućuju na zemlju Dostojevskog koji je karamazovštinu pretvorio u stanje svijesti koje prelazi okvire njegove domovine i koje redatelj i autor ove predstave predstavlja kao bitan uzrok užasa suvremenog ljudskog postojanja. No, i svi drugi songovi nisu popratna glazba nego posebni prizori u kojima svi glumci silnom energijom izvode scenske pokrete (koje potpisuje Dina Ekštajn) da bi vrhunskim fizičkim teatrom upotpunili značenje predstave. Tako primjerice Rasputin, veliki disko-hit grupe Boney M. iz 1978. ukazuje na čestu zapadnjačku fascinaciju ruskom egzotikom koja vodi do površnog zanemarivanja stvarnih potencijala te velike sile i opasnosti od nje.

  Ipak, najdublji je smisao romske (ili, kako se tada govorilo, ciganske) pjesme Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta, izvedene u filmu Aleksandra Petrovića iz 1968. koji je iz te pjesme uzeo i naziv Biće skoro propast sveta za film djelomice inspiriran romanom Bjesovi F. M. Dostojevskog. To ukazuje kako Frljić u Braći Karamazovima vidi jedan od korijena urušavanja svijeta kojeg poznajemo, ali i kako mu to veliko djelo služi za vlastiti autorski iskaz o uzrocima tog raspada. To je izvanredni kulturni događaj koji prelazi granice teatra i postaje impresivni poetski rekvijem za društvo koje nestaje. Ujedno, to je i pokazatelj koliko je hrvatski teatar izgubio time što redatelj takve inventivnosti kakvu posjeduje Oliver Frljić nije radio devet godina na našim scenama.
  
  

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. ožujka 2022.

  Dramatizacija i adaptacija teksta: Oliver Frljić i Nina Gojić
  Redatelj: Oliver Frljić
  Premijera: 26. i 27. veljače 2022.
  Dramaturginja: Nina Gojić
  Scenograf: Igor Pauška
  Kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
  Scenski pokret: Dina Ekštajn
  Izbor glazbe: Oliver Frljić
  Oblikovatelj svjetla: Marino Frankola
  Asistent redatelja: Aleksandar Švabić
  Asistentica dramaturgije i scenskog pokreta: Anna Javoran
  Asistentice dramaturgije: Karla Mesek, Antonela Tošić
  Asistentice kostimografije: Tina Spahija, Rea Janjić
  Inspicijentica: Stella Švacov Miletić
  
  Glume: Ugo Korani (Dmitrij Fjodorovič Karamazov / Kartašov), Dado Ćosić (Ivan Fjodorovič Karamazov / Kalugin), Adrian Pezdirc (Aleksej Fjodorovič Karamazov), Jerko Marčić (Fjodor Pavlovič Karamazov / Poljski Oficir / Perezvon), Linda Begonja (Grušenjka / Lizaveta Smerdjašča / Ana Krasotkin), Katarina Bistrović Darvaš (Katerina Ivanovna / Arina Petrovna Snegireva), Danijel Ljuboja (Smerdjakov / Akulov), Mateo Videk (Rakitin / Iljuša Nikolajevič Snegirev), Jasmin Telalović (Grigorij / Nikolaj Iljič Snegirev), Milica Manojlović (Marfa / Pelagija Vlasova), Milivoj Beader (Starec Zosima / Vrag / Liječnik), Ivan Pašalić (Kolja Krasotkin), Hrvojka Begović (Madam Hohlakova / Varvara Nikolajevna Snegireva / Olga), Petra Svrtan (Lise / Ninočka Nikolajevna Snegireva / Maša), Rok Juričić (Istražitelj / Smurov)

Piše: