Briljantno i duhovito moderniziranje Sofoklove tragedije

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Sofoklo, Kralj Edip, red. Luciano Delprato

• 
  
  „Komedija je tragedija plus vrijeme“, rekao je navodno Woody Allen, dajući tom doskočicom ključ u ruke redatelju Lucianu Delpratu koji je u vlastitoj adaptaciji u riječkome HNK Ivana pl. Zajca postavio majku svih tragedija, Sofoklova Kralja Edipa.

  Za razliku od Engleza koji su se na postavljanje Sofoklove tragedije, navodno zbog incesta, odlučili tek početkom dvadesetog stoljeća, točnije 1912. godine, u zagrebačkom je HNK Kralj Edip izveden već (ali također tek) 1895. godine.

  Trebalo je proći gotovo dva i pol tisućljeća da ovaj savršeno skrojen komad zaživi na europskim scenama.  Logično, jer ni Edipu samom nije lako s Edipom, a kamoli nama ostalima. Što činiti s njim? Kako ga postavljati, kako igrati – pitaju se scenski znalci već više od stoljeća, igrajući ga i postavljajući na razne načine.

  A može se Edipa igrati raskošno ili skromno, mogu glavni likovi biti zvijezde ili kor, može se ploviti jednim od tematskih rukavaca ili svima, može se istaknuti Freudovo čitanje Edipa ili ga potpuno zanemariti, igrati na kartu sudbine, bogova, pojedinca ili svega skupa…

  Argentinski redatelj, dramski pisac i pedagog Luciano Delprato imao je odgovore na sva ova pitanja, odlučivši se na adaptaciju i režiju Kralja Edipa na sceni riječkog HNK. Delprato je u Hrvatskoj već 2015. godine surađivao na predstavi #radninaslovantigona u ZKM-u kao scenograf i oblikovatelj lutaka, uz redateljicu Renatu Carolu Gaticu, a u riječkome HNK adaptirao je i režirao još jedan klasik – Boccacciov Dekameron.

  Delprato voli klasike jer se, kako kaže, na njima temelji zapadna civilizacija. Na klasike ne gleda kao na sliku prošlosti nego kao na sliku sadašnjosti. Provjerava jesu li klasici uistinu klasici ili su postali nešto mrtvo. Kralja Edipa možda i nije trebao provjeravati – po svemu sudeći, ovaj je dvoipoltisućljetni starac itekako živ. Pokazala je to i Delpratoova adaptacija, prilagođena mladima ali i odraslima, u kojoj su uz petoricu glumaca, lutke vodile glavnu riječ. Zapravo ne baš riječ, budući da nisu progovorile ni riječi, nego je tijekom predstave umjesto njih jedan po jedan glumac preuzimao mikrofon i vlast. Jer, znamo to dobro, onaj tko ima mikrofon ima i vlast.

  Ali, hajmo na početak, a početak je u mraku, u kojem je na vješalima ili jednoj ravnoj gredi obješeno devet lutaka na kojima su ispisana imena likova koje „glume”. Ispred njih je crni stol na kojemu će se i oko kojega odviti tragikomedija. Na podu je zelena šahovska ploča. Jer, Edip vuče poteze – uglavnom krive, kako će vrijeme pokazati. I zato mu nisu krivi ni bogovi (kojih u ovoj predstavi gotovo da i nema, jer ih je redatelj sveo samo na jednoga boga da bi dobio kršćansku priču) ni sudbina – jer ne možemo kriviti sudbinu za vlastite pogreške.
  
  

  Petorica glumaca zajedno s lutkama pričaju priču – prvi i savršeni whodunit – Edip traži ubojicu, da bi spasio grad, državu, sebe kao vladara i kao čovjeka… Čini vam se poznato? Traže li to isto i jednako panično i današnji vladari? Lijek protiv pošasti koja nas je napala, da bi spasili društvo, države, sebe kao vladare i kao ljude.

  Delpratoov Edip je baš poput njih – nesavršen, slab, onaj koji griješi, misli da sve zna, a zna manje nego mnogi. Ohol jer je jednom odgovorio na zagonetku i zavladao. Nestrpljiv, onaj koji odlučuje u trenutku, ubijajući starca na raskršću, odgonetavajući zagonetku i rješavajući davnašnje ubojstvo. U svemu tome griješi, jer je nesavršen, jer je čovjek.

  Uz tog velikog Edipa Delprato na scenu dovodi i malog – onog koji sanja. Sanja da je ubio oca i vodio ljubav s majkom, Jokastom. Jokastom kojoj Delprato u svojoj viziji nije dao pravo glasa, jer ga žene toliko godina nisu imale, a i danas se jedva čuju. Možda je ipak trebao, jer očito dolazi vrijeme da se čuje i Jokastina priča.
  
  

  Skupa s Jokastom, a vjerojatno zato što je predstava namijenjena osim odraslima i mladima, redatelj je zanemario i Edipov kompleks odnosno incest, koncentrirajući se na dramatičan zaplet te velike teme slobodne volje i snage sudbine.

  Petorica sjajnih glumaca igraju Kralja Edipa sat i petnaest minuta u furioznom tempu, s lutkama i bez njih, izmjenjujući se za mikrofonom kao komandnim mostom. Temeljni, moderniziran i podosta skraćen Sofoklov tekst, redatelj i dramaturginja Nataša Antulov protkali su brojnim duhovitim referencama na vrijeme i mjesto u kojem živimo, oživljujući dodatno Sofoklovu tragediju.

  U odličnoj adaptaciji i režiji Luciana Delprata zborski i solo briljiraju riječki glumci Edi Ćelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković, Giulio Settimo i Nikola Nedić.

  Vrijeme je edipovsko i svi smo mi Edip – bezuspješno tražimo sami sebe, posve krivo misleći da išta na ovome svijetu možemo kontrolirati, čineći pritom pogreške za koje ne možemo kriviti nikoga osim samih sebe.
  
  

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 15. veljače 2022.

  Autor: Sofoklo
  Redatelj i autor adaptacije: Lucian Delprato
  Prevoditeljica: Nikolina Židek
  Dramaturginja: Nataša Antulov
  Adaptacija kostimografije: Manuela Paladin Šabanović
  Oblikovatelj svjetla: Rafael Rodriguez
  Asistentice režije: Ana Marija Brđanović, Noemi Dessardo
  Izrada lutaka: Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković, Snježana Jurić
  Garderoba: Lejla Hasanović
  Rasvjeta: Dušan Potkrajac, Željko Dešić
  Rekvizita: Dmitri Andrejčuk
  Inspicijentica: Noemi Dessardo
  
  Glume: Edi Ćelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković, Nikola Nedić

Piše: