Sjajna predstava s potresnom pričom
Gradsko kazalište Žar ptica: Dina Vukelić, Ako kažeš, gotov si!, red. Krešimir Dolenčić
-
Predstava Ako kažeš, gotov si! premijerno je postavljena u Gradskom kazalištu Žar ptici prije više od godinu dana, no smatram da je vrlo važno na ovoj e-publikaciji ostaviti o njoj pisani trag. Namijenjena je najzahtjevnijoj publici, mladima od deset do petnaest godina, za koje kazališnih sadržaja najviše nedostaje, posebice onih s bitnim temama kao što su traume izazvane vršnjačkim i obiteljskim nasiljem. Ima ih, ali malo. Ravnatelj Drago Utješanović pozvao je vrhunski umjetnički tim na čelu s redateljem Krešimirom Dolenčićem da u Žar ptici osmisle predstavu o bullyingu. Redatelj i dramaturginja Dina Vukelić zajedno su s izvrsnim glumcima iz ansambla (Amandom Prenkaj, Petrom Atanasoskim, Markom Hergešićem i Bogdanom Ilićem) i dvije sjajne vanjske glumice (Natašom Kopeč i Lucijom Stefanijom Glavich Mandarić), razmišljali o nasilju koje se vrši putem društvenih mreža i njegovim posljedicama. U procesu rada savjetovali su se s psihologinjom Mijom Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te učenicima. Pomno su slušali njihove savjete i povratne informacije, no Dina Vukelić osmislila je četiri karaktera i njihove priče nadahnuta vlastitim životnim iskustvima.
Djevojku Emu, koju vrlo sugestivno tumači Nataša Kopeč, ismijavaju zbog psorijaze. Kad joj ruganja postanu nepodnošljiva, mijenja školu. Zbog toga nema prijatelja i povjerenja u ljude. Krešimir Dolenčić domišljato je osmislio opake vršnjake u obliku tamne mrlje koja ju neprestano prati, ismijava joj se i dobacuje maliciozne komentare. Povezani su u crnu zmijoliku tkaninu iz koje im vire samo glave, čime se jasno pokazalo da ih se Ema ne može riješiti ni kada je sama. Svjetlo na kraju tunela nazire se u liku Davida, školskog frajera koji joj prilazi, hvali njezine crteže, poziva je u kino i polako s njom gradi prisniji odnos. Međutim, sve to čini iz podmukle namjere. Perfidno i gnjusno, poput lukave lisice, David razbija njezine obrambene zidove kako bi joj zabio šokantan nož u leđa i dokazao se kao potpuna faca. Naizgled zaljubljeno traži od nje seksi fotografiju, a kad je ona nevoljko pošalje, povjerovavši mu da mu se sviđa, on je slavodobitno prosljeđuje cijelom razredu. Posramljenoj, poniženoj i povrijeđenoj Emi ne preostaje ništa drugo nego sreću potražiti u drugoj školi. Dina Vukelić s tekstom, a Marko Hergešić s izvedbom uspjeli su u tome da je David pridobio simpatije publike koja je, poput Eme, povjerovala u njegove dobre namjere te je transformacija u podmuklog i hladnoga gada djelovala vrlo ubojito.U drugoj priči protagonist je dječak Tomica koji radi nešto što je u mačističkom i homofobnom društvu poput našega neprihvatljivo – često plače. Njegovu je nježnu prirodu u liku plahog dječaka vrlo emotivno prikazao Bogdan Ilić. Zbog toga ga se otac srami i često ga bičuje, a psihološke šamare dobiva u školi od svojih kolega. Njegova senzibilna priroda privlači djevojčicu Cvijetu koja bi željela s njim ostvariti odnos veći od prijateljstva. Međutim, on to odbija, što je ostatku razreda povod za novu pakost. Ostavljaju mu transparent ispred kuće na kojemu piše „Tomica pederčina“, zbog kojeg osjeća strahovite udarce na svojim leđima od očeva remena.
Marko Hergešić utjelovio je stereotipnu sliku oca-sirovine, koji prezire slabiće – odjeven u potkošulju, tjelesno dominantan i snažan, s tvrdim naglaskom, glasnim govorom i teškom rukom koja svom silinom bespoštedno udara. Zvuk udaraca remena po pozornici još mi odzvanja u ušima, a potpuno se zaledim kad pomislim na to koliko ih djece u našoj zemlji na svojoj koži osjeća ili sluša svaki dan.
Trećom se pričom osvjetljava još jedna tužna obiteljska situacija u kojoj nema fizičkog zlostavljanja, ali nedostaje bilo kakav fizički i emotivni kontakt roditelja s djetetom. Djevojku Belu otac obasipa skupim stvarima, no prolazi pored nje poput zraka, uvijek zauzet svojim mutnim poslovima. Nedostatak pažnje ona nadomješta lajkovima. Kako bi imala što više lajkova, želi se svidjeti svima, što mnogi iskorištavaju – jednima daje novce, drugima čita lektire, a manje atraktivne djevojke žele biti u njezinoj blizini kako bi bile zamijećene. Lucia Stefania Glavich Mandarić pokazivala je u isto vrijeme dva Belina lica – izvana slavnu frajericu, a iznutra djevojčicu gladnu očeve pažnje. Taj lik ruši predrasude o popularnim, bogatim i uspješnim djevojkama za koje se često smatra da nemaju nikakvih briga ni problema. Bela je, zapravo, vrlo nesretna. To ponajviše dolazi do izražaja dolaskom Franke Huliganke koja je svojom pojavom i osobnošću njezinu popularnost bacila u drugi plan.
Amanda Prenkaj tumači potpunu kulericu, samosvjesnu rokericu s električnom gitarom u rukama i buntovnicu koja je zbog teškog djetinjstva i odrastanja u siromaštvu sazrela prije svojih vršnjaka te osvijestila prave životne vrijednosti. U početku među Belom i Frankom vlada animozitet. Bela je doživljava kao veliku opasnost koja može narušiti njezin broj lajkova, no Franka joj jedina iskreno govori o tome što drugi stvarno o njoj misle, kako je svi iskorištavaju i nitko ne voli, kako je posprdno iza leđa nazivaju Lajkabela. Franka je naizgled njezina potpuna suprotnost, ali i ona je zauzela određeni gard svjesna da se pokazivanje slabosti u školi brutalno kažnjava. Zato zaključuje na kraju: „Obje smo jadne, obje smo iste.“U posljednjoj, četvrtoj priči, protagonistkinja Nika sanja o tome da postane popularna na društvenim mrežama, da bude na top-listi kao što je njezina prijateljica Vanesa. Vanesa je, međutim, trpi samo zato što joj piše domaće zadaće. Nesigurnu Niku, koja se Vanesi želi svidjeti, tumači Amanda Prenkaj, a Lucia Stefania Glavich Mandarić ponovno je glumila djevojku ovisnu o lajkovima, no u ovoj smo je ulozi vidjeli isključivo kao hladnu, sebičnu i koristoljubivu osobu.
Veliki utjecaj u njihovoj školi imaju dvojica dječaka koji su postali popularni kad su na instagramu pokrenuli seriju videa pod nazivom Šah mat – školski rat. U njima maltretiraju dječaka Jakova, bacaju stolce iz razreda kroz prozor i čine različite gluposti. Koliko su bahati, puni sebe, a zapravo glupi i isprazni, odlično su u izvedbi dočarali Marko Hergešić i Petar Atanasoski.
Kad se Nika konačno suprotstavi Vanesi i počne izražavati svoje negativno mišljenje o tim videima, kad je molećivim glasom moli da se ne udaljava od nje, Vanesa pokazuje svoje pravo okrutno i bešćutno lice. U sekundi Niki ruši rejting na svim društvenim mrežama, te se ona ubrzo nađe na vrhu crne liste najružnije djevojke na školi. Amanda Prenkaj vrlo je dirljivo utjelovila taj lik i njegove transformacije, posebice važne za one gledatelje koji bi se s Nikom mogli poistovjetiti – od silne želje da bude u utjecajnom školskom društvu, treperi od nesigurnosti i napetosti, zatim je pod silnim stresom od gubitka rejtinga zbog izražavanja svojeg mišljenja, a kad je dosegnula najveće poniženje, izgovara: „Nema veze, bar sam na nekoj listi osvojila prvo mjesto“ – rečenicu koja pogađa ravno u srce. U ulogama Franke i Nike Amanda Prenkaj dočarala je široki spektar emocija i preobrazbi, koji mladoj publici mogu biti vrlo ohrabrujući i poticajni, te ne čudi da je glumica za ostvarenje tih uloga dobila Nagradu hrvatskog glumišta 2020. godine.
Četiri ispovjedne priče redatelj Krešimir Dolenčić povezao je u reality show. Tim se promišljenim okvirom posredno komentira današnje vrijeme i društvo u kojemu je voajerizam potisnuo intimu, a brutalnost je gledanija i zanimljivija od nježnosti. Protagonisti se obraćaju publici, čime se ona s njima može lakše poistovjetiti i empatično reagirati. Majstor ceremonije je sablasni demon sladunjavog, zavodljivog govora i jezivog smijeha, koji se naslađuje mukama a na kraju svake priče slavodobitno žrtvi šapće: „Ako kažeš, gotov si!“ Sjajno ga je takvim prikazao Petar Atanasoski. Taj sablasni reality show simbol je pravog pakla u kojemu mnoga djeca izložena nasilju žive. Iz tog kruga zlostavljanja naizgled nema izlaza, žrtve padaju iz priče u priču, usamljene i napuštene. Predstava, međutim, ne završava mrakom, nego buntom – žrtve dolaze na pozornicu, tjeraju vraga u zapozorje, čvrsto stoje i odlučno govore publici: „Dosta!“, „Želim imati pravo biti ono što jesam.“
U tom trenu fikcijski kazališni svijet zamjenjuje stvarnost. Glumci odlaze s pozornice, a publika gleda fotografije mladih ljudi skrivenih lica s potresnim napisima u rukama, kao što su: „Jedino kad igram igrice imam prijatelja“, „Više godina sam meta nekoliko učenika i počinjem gubiti vjeru u sebe“, „Pokušala sam se ubiti tri puta“. Njima ova predstava dobiva dodatnu težinu. S obzirom na to da se možda dio publike prepoznao u protagonistima, predstavu je bilo nužno završiti konkretnim rješenjem – prikazivanjem broja Hrabrog telefona koji mogu nazvati i potražiti pomoć. Voljela bih vjerovati u to da su oni, koji su se prepoznali u ulogama počinitelja nasilja, uvidjeli posljedice svojeg ponašanja te da se barem jedan od njih promijenio.
Redateljskom odlukom protagonisti su, zahvaljujući izvrsnim glumcima Nataši Kopeč, Bogdanu Iliću, Luciji Stefaniji Glavich Mandarić i Amandi Prenkaj, prikazani vrlo uvjerljivo i realistično, dok su likovi oko njih osmišljeni s odmakom, pomalo karikirano i izvještačeno. U tome ponovno čitam umjetnički komentar koji naglašava stvarnost problema i karikaturalnost onih koji ga stvaraju, koji društvom dominiraju i nameću svoja izvitoperena pravila, pa ono što je nenormalno postaje normalno. Zlostavljanje slabih postalo je pravilo a ne iznimka, nameću ga osobe upitnih vrijednosti i stvarno bi se trebali zapitati kako se tome konačno možemo oduprijeti. Od školskih klupa nadalje. Vrlo je pohvalno što je redatelj odlučio kazališnim jezikom prikazati virtualni svijet. Likovi gledaju u mobitele, no njihove se poruke, fotografije, instagram-videa, lajkovi, selfiji i slično dočaravaju glumačkom igrom.
Ako kažeš, gotov si! obraća se odrasloj publici, podjednako kao i mladima. Posebice roditeljima koji često nisu svjesni s kojim se problemima suočavaju njihova djeca te koje strahote skriva najmoćnije i najubojitije oružje današnjeg mladog čovjeka – mobitel.
Ravnatelj Drago Utješanović poticanjem na stvaranje ove predstave učinio je vrlo važan potez, a umjetnička ekipa u tome ga nije iznevjerila. Izvrstan tekst, majstorska režija i sjajna gluma na najbolji su način iznijeli temu o kojoj bi se trebalo češće s pozornica govoriti.
© Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2022.
Autorica: Dina Vukelić
Režija: Krešimir Dolenčić
Asistent redatelja: Vedran Komerički
Premijera: 27. rujna 2019.
Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
Scenograf: Patricio Alejandro Aguero Marino
Autor glazbe: Ivan Biondić Mirzaa
Oblikovatelj svjetla: Ivan Štrok
Oblikovatelj tona: Ivan Biondić Mirzaa
Stručna suradnica/ savjetnica: Mia Roje Đapić, mag. psihologije, Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Fotografije: Mare Milin: Vladimira SpindlerGlume: Amanda Prenkaj, Nataša Kopeč, Lucia Stefania Glavich Mandarić, Marko Hergešić, Petar Atanasoski, Bogdan Ilić