Oživljavanje zaboravljene prošlosti

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (33. dio)

  • Vlado Kovačić, Ivana Grünbaum, Damir Mejovšek, Vlado Puhalo (u pozadini) u izvedbi Freudenreichovih <em>Graničara</em> u režiji Georgija Para u Gradskom kazalištu Komedija, 1978.

    Zagrebačka publika dugo nije imala prilike vidjeti Graničare. Tek 5. listopada 1978., u režiji Georgija Para, predstava je priređena u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komediji, kao provjera što to djelo znači ondašnjem gledatelju. To je kazalište povremeno oživljavalo komediografska  djela iz zanemarene ili zaboravljene prošlosti. Boris Senker u osvrtu kaže: „Freudenreichov je pučki igrokaz u susretu s današnjim glumištem i gledalištem imao, kako se čini, ponajmanje sreće." Premijeri je prethodilo nekoliko pretpremijera, koje nisu pridonijele poboljšanju izvedbe nego se „…nataložilo samo nešto umora i rutine." Provjera je „…izbjegla ili odložila davanje konačnog odgovora na spomenuto pitanje o njihovoj današnjoj scenskoj i literarnoj vitalnosti… tako su redatelj Graničara Georgij Paro i glumački ansambl ’Komedije’ naizmjence ili istodobno pokušavali ugoditi onima koji ne vjeruju u literarnu vrijednost Freudenreichova teksta i onima koji u nju vjeruju, nastojali su zadovoljiti i one koji odbijaju pastoralni graničarski svijet i one koji ga usvajaju, htjeli su sjediniti ironizaciju dramskih tipova i situacija s afirmacijom, te zastali u raskoraku…"

    Prema Senkerovu mišljenju, pitanja su ostala otvorena. Tomu je pridonijela i nespretna podjela uloga. Kao Andrija Miljević komičar Martin Sagner „uložio je toliko napora u potpuno zatomljenje svoje komičarske naravi da je i od njega i od Freudenreichova junaka u predstavi ostala samo sjena." Veronika Kovačić kao Maca je „namjeravajući prikazati patnicu, uspjela prikazati samo bogat ali hladno i promišljeno odabran potpourri viđenih, naučenih i, sudeći po reagiranju gledališta, još uvijek veoma učinkovitih gesta, grimasa i srceparajućih intonacija." Pitanje tko su oni odnosi i na ostale izvođače – Slobodana Milosavljevića kao Čuića, Boru Šemberu kao Sarnića, Damira Mejovšeka kao Grgu, Sandu Langerholz kao Karolinu te Otokara Levaja kao Uljevića – „Clownovi među herojima ili jedina ljudska bića među papirnatim lutkama?" Gledalište je na predstavi ostalo suzdržano.

    Otakar Levaj i Sanda Langerholz u Freudenreichovim <em>Graničarima</em>, Kazalište Komedija, 1978.

    Ovim je pregledom obuhvaćeno razdoblje od 150 godina odabirom dijela iz opsežne literature o Freudenreichu, ispočetka uglavnom novinskih osvrta i ocjena suvremenika, a s vremenom i relevantnih književnih i kritičarskih ocjena i osvrta. Svakako, trajanjem je njegovo autorsko djelovanje – katkad podcjenjivano a katkad previše hvaljeno, zapravo dokazalo da je nastavši u vrijeme njemačke kazališne prevlasti, pa i ugledavši se na njemačke, točnije bečke uzore, duboko ukorijenjeno u hrvatsko podneblje od samoga početka bilo prihvaćeno od ondašnjega i budućega gledateljstva. Nikola Andrić nalazi važnom upravo tu njegovu usmjerenost na gledateljstvo: „On je bio i ostao – kazališni čovjek par exellence, koji je u malom prstu osjećao osnovno raspoloženje širokoga kazališnog općinstva… Freudenreich je osjećao, da kazalište i čista literatura ne samo ne mogu, nego i ne smiju uvijek ići rukom o ruku. Za njega je kazalište bilo svijet za sebe, pa se ni estetika ni etika kazališnog djela ne mora sasvim pokrivati s estetikom i etikom drugih umjetničkih struka. Glavno mu je bilo – uspjeh i osvojenje općinstva… Bio je i ostao najveći naš pozorišni čovjek…"

    Prema mišljenju Branka Gavelle, "odabirom graničarskoga svijeta s njegovim jezikom i etičkim načelima Freudenreichov pučki teatar podsjeća doduše tu i tamo na elemente bečkog pučkog teatra, ali tu se Freudenreich našao u vrlo dobrom društvu, jer se time približio prakorijenima pučkog elementa u teatru, tj. komediji dell’arte i njenim praocima i pra-praocima, a to mu ne bismo smjeli zamjeriti."

    Sanda Langerholz i Nada Abrus u Freudenreichovim <em>Graničarima</em>, Kazalište Komedija, 1978.

    Zanimljiva je misao Nikole Batušića kojom on umanjuje izravni utjecaj bečkih autora pučkih komada. „Prve predstave njegovih Graničara i Crne kraljice uslijedile su prije Freudenreichova boravka u Lavovu i Theater an der Wien, pa se u tim djelima ne osjeća direktni utjecaj te sredine što bi možda bilo moguće da ih je Freudenreich napisao po svom definitivnom dolasku u Zagreb 1860. S Graničarima je Freudenreich pružio zagrebačkoj publici jezično razumljivo djelo koje jedino od onovremene kazališne književnosti pisano jezikom kojim bi se uz minimalne korekture moglo glumiti i danas."

    Većina proučavatelja Freudenreichova djela nalazi izvorište u Nestroyevu i Raimundovu utjecaju, a Marijan Bobinac pronalazi tješnje veze s pučkim komadima Friedricha Kaisera. Ponajprije, „svoju popularnost mogao je prije svega zahvaliti komičnim likovima i kupletima koje su oni izvodili. Ipak uloga komičnih likova – u usporedbi s prispodobivima Nestroyevim – u njegovim je komadima znatno reducirana, slično kao u Friedricha Kaisera." Povezanost uočava i u uvođenju kolektiva „malih ljudi" na pozornicu, u izboru građe, tj. obradbi aktualnih problema iz suvremenoga života te u skladu s Kaiserovim „ozbiljnim pučkim komadom" u didaktičnosti djela. Riječ je „…o veličanju lokalnog ambijenta i isticanju njegovih prednosti u odnosu na neka druga mjesta radnje…"  Ovdje je to odnos graničarskoga i velegradskoga života te o stavu da „…valja svakako očuvati tradicionalne forme zajednice i autoritet onih koji njome upravljaju."

    Izvedba Freudenreichove <em>Crne kraljice</em> iz 1929. godine, u režiji Ive Raića, Kazalište Komedija

    Ovom prilikom nisu obuhvaćene izvedbe, amaterske ili profesionalne, u Karlovcu,  Bjelovaru, Dubrovniku, Varaždinu, Osijeku, Ljubljani, Sarajevu, Novome Sadu, Beogradu, pa čak i u Americi, koje bi svojom mnogobrojnošću dodatno potvrdile popularnost Graničara, jer bi to svojim opsegom mogla biti tema još jednoga rada.

    Ostaje neprijeporna činjenica da je nepotpuno obrazovan čovjek svojim darom, okretnošću, domišljatošću uspio za života biti mnogostran kazališni praktičar, prvi potpuni kazališni čovjek hrvatskoga glumišta. Teško je odvagnuti je li važniji njegov organizacijski trud ili glumačko i redateljsko djelovanje, koliki je njegov prinos u pouci mladoga glumačkoga naraštaja, ali je njegovo djelo ostalo trajno ugrađeno u povijest hrvatskoga kazališta.

    © Zdenka Hercegovac, KAZALIŠTE.hr, 2. veljače 2022.